U vrlo kratkom roku, američki predsjednik Donald Trump uklonio je dvojicu najbližih saveznika Pekinga: venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura i iranskog vrhovnog vođu Alija Hamneija. Prvi se sada nalazi u zatvoru u New Yorku, nakon što su ga američke specijalne snage u izvanrednoj operaciji otele iz Caracasa. Drugi je ubijen u bombardiranju u središtu Teherana, u zajedničkoj američko-izraelskoj misiji.
Kina je reagirala ogorčeno – osudivši zarobljavanje odnosno ubojstvo suverenog vođe te očiti pokušaj Sjedinjenih Država da promijene režim, no Peking nije puno napravio dok njegov geopolitički suparnik iz temelja mijenja sliku svijeta. Mnogi analitičari smatraju kako je na djelu hladni pragmatizam kineskog vođe Xi Jinpinga.
Iran se, naime, ipak nalazi niže na ljestvici njegovih prioriteta, među kojima je ponajprije stabilnost odnosa sa Sjedinjenim Državama, osobito uoči nadolazećeg summita s Trumpom u Pekingu krajem ovoga mjeseca. Prema mišljenju stručnjaka, Kini također može odgovarati to što se pozornost i vojni resursi Washingtona preusmjeravaju s indopacifičke regije.
Strateška važnost
„Kina je saveznik za lijepa vremena – bogata riječima, ali škrta kad je riječ o riziku“, izjavio je CNN-u Craig Singleton, viši direktor za Kinu u washingtonskom think-tanku Foundation for Defense of Democracies. „Peking će progovoriti u Ujedinjenim narodima, ali će se kloniti pružanja bilo kakve značajnije potpore Teheranu.“
Premda je Peking najveći kupac iranske nafte, strateška važnost te zemlje za Kinu znatno je ograničenija nego što bi mnogi mogli pretpostaviti. Vojna suradnja između dviju država ostala je suzdržana, a trgovinski i investicijski tokovi zasjenjeni su onima s nekoliko zaljevskih država, dok Peking nastoji održavati uravnotežene odnose diljem Bliskog istoka. Kina „ne vidi nikakvu korist u podizanju napetosti sa Sjedinjenim Državama zbog Irana“, izjavio je William Yang, viši analitičar u belgijskom think-tanku International Crisis Group. „I dalje pridaje veću važnost očuvanju trgovinskog primirja i opće stabilnosti bilateralnih odnosa sa SAD-om, te ne želi dovesti u pitanje pozitivan zamah koji je tijekom protekle godine izgradila s administracijom Donalda Trumpa.“
Kina je dugo bila najvažniji izvor diplomatske i gospodarske potpore Iranu. Osim što otkupljuje glavninu iranskog izvoza nafte, Peking je osuđivao ono što naziva „jednostranim“ američkim sankcijama nametnutima Iranu te podupirao ustrajanje Teherana da je njegov nuklearni program miroljubive naravi. Posljednjih godina Kina je ojačala međunarodni položaj Irana uključivanjem te zemlje u skupine pod pokroviteljstvom Pekinga, poput BRICS-a i Šangajske organizacije za suradnju, čime je proširila diplomatski prostor Teherana u razdoblju njegove zapadne izolacije.
Sukobi partnera
Kineske su tvrtke također isporučivale kemikalije korištene u iranskom raketnom programu te pomagale u izgradnji domaće infrastrukture nadzora, a Peking tvrdi da je njegova trgovina s Iranom u skladu s međunarodnim pravom. No Kina se dosljedno klonila izravnog upletanja u sukobe svojih partnera, pokazujući malo volje za dublje uključivanje u sigurnosna pitanja Bliskog istoka izvan zaštite vlastitih interesa.
Ta suzdržanost bila je vidljiva tijekom prošlogodišnjeg sukoba Irana s Izraelom i naknadnih američkih zračnih napada, kada je Kina ponudila tek retoričku potporu. „Kina se već dugo suzdržava od predstavljanja kao jamca sigurnosti zemljama Globalnog juga, jer američka uključenost u Afganistanu i Iraku služi kao upozoravajući primjer koji odvraća Peking od takvih ambicija“, rekao je Yang.
Odnos Pekinga i Teherana pridonosi jačanju kineske energetske sigurnosti i utjecaja na Bliskom istoku, no Kina je istodobno gradila odnose i s drugim regionalnim akterima, poput Saudijske Arabije, iranskog suparnika, nastojeći održati ravnotežu u regiji. Godine 2023. sudjelovala je u posredovanju približavanja između dviju zemalja. Unatoč tomu, u Washingtonu raste zabrinutost zbog učvršćivanja veza između Kine, Irana, Rusije i Sjeverne Koreje. Čelnici sve četiri zemlje okupili su se prošloga rujna u Pekingu u dojmljivom iskazu jedinstva na velikoj vojnoj paradi. Kina, Rusija i Iran posljednjih su godina također redovito održavali zajedničke vojne vježbe.
Krizne okolnosti
„Iran je dugogodišnji partner NR Kine, ali je geografski udaljen te za Kinu nije egzistencijalno, pa možda ni presudno važan“, rekao je Ja Ian Chong, politolog sa Sveučilišta u Singapuru, koristeći službeni naziv Narodna Republika Kina. No ograničena potpora koju je Peking pružio Iranu tijekom dvaju velikih vojnih napada u protekloj godini otvara pitanje njegove pouzdanosti kao partnera u kriznim okolnostima. „Oni koji surađuju ili žele surađivati s NR Kinom u sigurnosnim pitanjima s pravom se mogu zapitati hoće li ih Peking napustiti, osobito ako su geografski udaljeni – kao u slučaju Irana i Venezuele“, dodao je.
Ipak, analitičari se slažu da će Teheran, bez obzira na to tko naslijedi Hamneija, vjerojatno zadržati veze s Kinom zbog njezine gospodarske snage. Zbivanja u Iranu Kini također otvaraju određene strukturne prilike, smatra Zhu Zhaoyi, ravnatelj Instituta za Bliski istok pri Poslovnoj školi HSBC Sveučilišta u Pekingu. „Duboka uključenost Amerike u vojni sukob na Bliskom istoku neizbježno odvlači njezine strateške resurse i pozornost, objektivno ograničavajući njezinu sposobnost da održava pritisak na Kinu u indopacifičkoj regiji“, napisao je Zhu u internetskom članku u ponedjeljak.
Dugotrajna kampanja protiv Irana mogla bi također iscrpiti američke zalihe naoružanja. Peking je zabranio izvoz rijetkih zemnih elemenata za vojne svrhe, što bi Washingtonu moglo otežati obnovu resursa. Ti su elementi ključni za širok raspon oružja, od projektila do borbenih zrakoplova. Ipak, kratkoročni poremećaji za Kinu, osobito na energetskom planu, ostaju neizbježni. Gotovo sav iranski izvoz sirove nafte završava u Kini i čini oko 13 % njezina ukupnog pomorskog uvoza sirove nafte, prema podacima analitičke tvrtke Kpler.
Energetska trgovina dviju zemalja oslanja se na mrežu brodova koji iransku naftu preusmjeravaju manjim, neovisnim rafinerijama u obalnoj Kini, često preko posredničkih država. Analitičari napominju da se time prerada odvaja od kineskih državnih poduzeća izloženih američkim sankcijama. Te takozvane „čajničke“ rafinerije poznate su po suradnji s tzv. mračnom flotom tankera koji prikrivaju podrijetlo tereta kako bi prokrijumčarili robu pod sankcijama. Administracija Donalda Trumpa sankcionirala je aktere navodno uključene u prijevoz i preradu, pojačavajući pritisak na Iran od prošle godine. Unatoč znatnom uvozu iranske nafte, analitičari smatraju da bi kratkoročni učinak trebao biti podnošljiv jer je Kina tijekom godina diversificirala opskrbu.
Iran je od sredine veljače povećao izvoz, a privatne rafinerije i dalje imaju pristup plutajućim skladištima iranske nafte; uz to, mogle bi povećati i uvoz ruske sirove nafte. Ipak, veći problem za Peking predstavljao bi opsežan sukob u regiji i ozbiljni poremećaji u Hormuškom tjesnacu – ključnoj pomorskoj ruti za izvoz sirove nafte iz zemalja poput Saudijske Arabije i Kuvajta. Nafta iz te regije čini otprilike trećinu ukupne kineske potražnje i više od polovice njezina pomorskog uvoza, pri čemu se velik dio transportira upravo kroz taj tjesnac.
Iran kontrolira njegovu sjevernu obalu, a u ponedjeljak je savjetnik zapovjednika Iranske revolucionarne garde zaprijetio da će „zapaliti“ svaki brod koji njime prođe. I prije te izjave promet plovnim putem praktički je bio obustavljen zbog sigurnosnih razloga, nakon napada na tankere tijekom vikenda. No višegodišnje gomilanje zaliha moglo bi zaštititi Kinu od neposrednih šokova u opskrbi. Zemlja raspolaže s oko 1,2 milijarde barela kopnenih zaliha sirove nafte, što odgovara približno 115 dana njezina pomorskog uvoza, pokazuju podaci Kplera.
Alternativa Sjedinjenim Državama
Kina će vjerojatno iskoristiti američku vojnu intervenciju u Iranu kako bi učvrstila svoju poruku, osobito prema zemljama Globalnog juga, da Washington djeluje kao hegemonijska sila, dok se Peking predstavlja kao zagovornik načela nemiješanja. Neki kineski analitičari drže da izostanak sigurnosnih jamstava partnerima predstavlja promišljen pristup koji Kinu razlikuje od Sjedinjenih Država.
„To Kini daje veću fleksibilnost, smanjuje rizik strateškog prenaprezanja i izbjegava troškove preuzimanja odgovornosti za sigurnost saveznika“, rekao je Zichen Wang, zamjenik glavnog tajnika Centra za Kinu i globalizaciju, nevladinog think-tanka u Pekingu.
„No istodobno ograničava sposobnost Pekinga da oblikuje sigurnosne ishode kada kriza preraste u nasilje“, dodao je, upozorivši da bi kineska pasivnost mogla dodatno ohrabriti rizične poteze administracije Donalda Trumpa.
