Sjedinjene Američke Države nakon raspada Sovjetskog Saveza i završetka hladnog rata svoju globalnu projekciju moći temeljile su na kombinaciji “tvrde” i “meke sile”, no, kako više nije bilo najopasnijeg ideološkog i vojnog suparnika, ova druga brzo je preuzimala dominaciju. Brojne dojučerašnje saveznice SSSR-a, prije svega one u Europi, preko noći su prelazile pod skute Amerike, pa joj i nije trebala nikakva tvrda sila.
Veliki zagovornik američke meke sile, poznat i kao “pionir meke moći”, bio je Joseph Nye, bivši visoki dužnosnik u vladinim sigurnosno-obavještajnim institucijama u mnogim administracijama još od kraja 70-ih godina pa do sredine prošlog desetljeća, politolog i vrhunski ekonomist, jedan od tvoraca neoliberalizma i zagovornik globalizacije, osoba koju je ugledni Foreign Policy 2011. uvrstio na popis vodećih globalnih mislilaca.
Nye je tvorac i pojma “pametne moći”, koja označava “sposobnost kombiniranja tvrde i meke sile u uspješnu strategiju”, a tu frazu često su koristili članovi Clintonove i Obamine administracije, koje su globalističke neoliberalne ideje u praksi najviše i promovirale i nametale diljem svijeta, pritom se nerijetko koristeći tehnologijom tzv. obojenih revolucija. Naravno, u krajnjim slučajevima, kada drukčije nije išlo, koristili su i klasičnu tvrdu silu. Nye je meku silu definirao kao “moć privlačenja”: sposobnost zemlje da dobije ono što želi od drugih, ne prisilom, već posjedovanjem kvaliteta koje prisiljavaju druge da je oponašaju, traže saveze s njom i slijede je.
Kolosalna prednost
Države s obilnom tvrdom moći mogu prisiliti druge silom, prijetnjama, pomoći ili zaštitom. Države s viškom brutalne moći imaju veći utjecaj jer drugi teže biti poput njih, dijeliti njihova načela, ili ih smatraju modernima, uspješnima, pa čak i “cool”. Realisti pritom ne umanjuju važnost grube sile, kako navodi potonji medij. “Naprotiv, bez nje je teško steći meku silu. Nye je vjerovao kako kombinacija grube i meke moći daje Americi kolosalnu prednost na globalnoj pozornici. Stoga je budućnost SAD-a gledao s optimizmom i nepovjerenjem prema predviđanjima propadanja. Ali čak se i on, potkraj svoje duge karijere, počeo što se događa s međunarodnim imidžem Amerike.”
Aktualni predsjednik Donald Trump sada ide u novu krajnost pa potpuno odbacuje meku, a preferira, i u praksi koristi, isključivo tvrdu za osiguranje američkih nacionalnih interesa. Između ostalog i prisiljavanjem “ostatka svijeta” na nove i “bolje” trgovinske sporazume, odbacivanjem suradnje sa suparničkim globalnim silama i ulaska u američku sferu utjecaja, pri čemu ne ostavlja prostora čak ni za one zemlje koje svoju vanjsku politiku žele temeljiti na neutralnosti i suradnji sa svima, kada i gdje za to imaju interesa. Za te ciljeve koristi političku tvrdu silu, ucjenu, odnosno prijetnje neugodnim posljedicama ako ne prihvate američke ponude. Ali od početka nove godine otišao je i korak dalje – u praktičnu primjernu klasične vojne sile.
Sve to dovodi do ubrzane destabilizacije svijeta, jer Trumpova vanjska politika nije samo obezvrijedila nego de facto i uništila dosadašnji međunarodni poredak temeljen na utvrđenim pravilima koja su težila određenoj ravnoteži snaga i interesa. Vijeće sigurnosti UN-a više nije platforma za rješavanje gorućih kriza, nego za projiciranje stavova suprotstavljenih globalnih silnica i beskonačnih uvjeravanja i upozorenja suprotnoj strani kako je ona ta koja svojim potezima uvlači svijet u nove i nove krize. A zapravo ga svi uvlače u ponor pakla, na rubu kojeg svijet upravo sada i stoji.
Rodonačelnik meke moći bio je Joseph Nye, bivši visoki dužnosnik u vladinim sigurnosno-obavještajnim institucijama
Globalna dominacija
Međunarodna pravila uglavnom su nakon Drugoga svjetskog rata definirale pobjedničke sile, s dodatnom “glazurom”, poput uspostave raznih međunarodnih ili užih regionalnih sudova za pojedine ratove i u njima počinjene zločine, nakon američke pobjede u hladnom ratu. Međutim, pokazalo se kako sve to skupa nije bilo dostatno za osiguranje američke globalne dominacije punog spektra, što se očekivalo nakon propasti glavnog “komunističkog carstva”. Naime, zbog opijenosti pobjedom, u američkim središtima političke i analitičke moći gotovo je neopaženo prošla činjenica da su se velike stare sile “podigle iz pepela”, a uz to su se pojavile i neke nove koje teže barem regionalnoj dominaciji.
To je rezultiralo najprije sporim, a onda sve bržim gubitkom američke snage i utjecaja u svijetu – što je poglavito postalo vidljivo u vrijeme Bidenove administracije. Globalizacija je gotovo devastirala ili barem učinila nekonkurentnom američku industrijsku proizvodnju u brojnim ključnim sektorima, od teške industrije preko automobilske pa sve do brodogradnje, što se odrazilo i na vojnu proizvodnju za potrebe Pentagona.
Trump, koji nikako nije anomalija u izboru za svoj drugi predsjednički mandat, u skladu sa svojim psihološkim i svjetonazorskim karakteristikama dobio je zadatak da nešto brzo promijeni, jer nitko drugi to i nije mogao. A to je mogao postići samo “šok-terapijom” i “maskom nepredvidljivosti”, koja kod američkih suparnika često stvara paralizirajući strah jer je Trump dokazao da je “brz na okidaču”. Zasad taj zadatak itekako uspješno obavlja, ma tko što govorio, a kada to više ne bude mogao, bit će odstranjen s vlasti ili na redovnim izborima ili procesom opoziva, no ovo drugo puno je manje vjerojatno.
Bivši američki predsjednik Barack Obama često se koristio silom
Strateški ciljevi
Trump je tako od nove godine uspješno “pacificirao odmetnutu” Venezuelu blic-operacijom otmice Nicolasa Madura, za što je dobio veliku potporu američkih građana. No tu se nije zaustavio. Svjestan ili ne u što se upušta, na poticaj Benjamina Netanyahua krenuo je u novi “mali pobjedonosni rat” protiv Irana, koji mu je predstavljen kao “malo duža i napornija šetnja” od one u Venezueli. Danas su zbog toga i Amerika i cijeli svijet tu gdje jesu – na rubu opasne energetske i gospodarske krize.
Hormuški tjesnac, ta ključna geografska točka za globalnu opskrbu naftom, postao je predmet neviđene borbe za kontrolu između Irana i Sjedinjenih Država. Sve je ostalo (možda s izuzetkom iranskog nuklearnog programa, na čemu zapravo više inzistira Izrael, a onda to preuzima i Trump, iako i on puno više u svrhu projiciranja svojih regionalnih geopolitičkih interesa nego stvarnog osjećaja ugroze od Irana) u tom ratu potpuno nevažno. Jer preuzimanjem nadzora nad Hormuzom Washington bi ostvario svoja dva ključna strateška cilja: potpuno bi oslabio iransko gospodarstvo kontrolom izvoza njegove nafte, a time, posljedično, destabilizirao i politički ustroj zemlje, što sada čini manipuliranjem tečajem iranske valute rijala koji ubrzano pada u odnosu na dolar.
To bi pak moglo dovesti do novih masovnih protuvladinih prosvjeda poput onih iz siječnja ove godine. Jer sve ima svoj rok trajanja, pa tako i nacionalna homogenizacija oko vlasti, poglavito ako se stanje ni rata ni mira nastavi unedogled. Iranska kriza, nakon što je prošlog tjedna državni tajnik Marco Rubio rekao kako je vojna operacija “Epski bijes” konačno završena, a ostaje ona pod nazivom “Projekt sloboda”, usmjerena na izvlačenje blokiranih tankera “nevinih zemalja” iz Perzijskog zaljeva uz pomoć američkih brodova, ušla je u novu fazu.
I nekoć popularni američki predsjednik Bill Clinton domaće je probleme rješavao ratovima
Svjesni opasnosti
Nekoliko sati nakon te izjave uslijedile su posve neočekivane Trumpove riječi o pauziranju “Projekta slobode”, i to nepuna dva dana nakon njegova pokretanja. Tj., obustavio se eskort američkih vojnih brodova nakon što su navodno iz Perzijskog zaljeva izvučena samo dva tankera. Što god bio uzrok te nagle i čudne odluke, jasno je da je došlo do određenih problema u realizaciji operacije ili tehničke ili sigurnosne prirode, jer trećeg nema. U tom smislu upozorio bih na tekst američkog NBC Newsa od 7. svibnja, koji navodi kako je razlog pauziranja tog projekta bila Saudijska Arabija, odnosno odluka nasljednog princa Muhammeda bin-Salmana koju je u telefonskom razgovoru iznio Trumpu da zabrani korištenje saudijskog zračnog prostora i tamošnje američke baze “Princ Salman” američkim zrakoplovima F-35.
Očito Saudijska Arabija ozbiljno shvaća iranske prijetnje o napadima na infrastrukturu onih zemalja regije koje bi omogućile Amerikancima da se koriste njihovim teritorijem za napade na Iran. Jedna bogata arapska monarhija prvoga dana pokretanja Trumpova “Projekta slobode” na svojoj je koži osjetila što znači to iransko upozorenje, nasreću, samo u blagoj formi. Riječ je o Ujedinjenim Arapskim Emiratima, zemlji koja je u ovom ratu otvoreno stala na stranu SAD-a i Izraela, a još je prije toga uspostavila intenzivnu suradnju s Izraelom u sferi obrane i sigurnosti pa je Izrael u njoj razmjestio čak i pojedine elemente svoje čuvene Željezne kupole.
Iran je 4. svibnja izvršio zračni napad na emiratsku luku Fujairah, jedini naftni terminal u toj zemlji koji zaobilazi sada opasni Hormuški tjesnac. U napadu su navodno koristili petnaest projektila i četiri drona. Arapske saveznike SAD-a sada zabrinjava to što su izloženi iranskim napadima, bez adekvatne američke zaštite koja im je bila obećana u zamjenu za vojnu nazočnost SAD-a u regiji. Koliko su se Ujedinjeni Arapski Emirati zbližili s Izraelom, najbolje svjedoči tekst izraelskog medija Ynet Global, iz kojeg izdvajam dijelove u kojima se medij poziva na izjave emiratskog političkog analitičara Sultana Alalija.
Svjestan ili ne u što se upušta, Trump je na poticaj Benjamina Netanyahua krenuo u novi “mali pobjedonosni rat”
Pragmatična partnerstva
“Na pitanje može li kriza dovesti do proširene suradnje između Izraela i zaljevskih država te potencijalno širih regionalnih napora za normalizaciju koji uključuju Saudijsku Arabiju, Alali je rekao kako rastuće prijetnje imaju tendenciju jačanja pragmatičnih partnerstva. ‘Ujedinjeni Arapski Emirati rano su se pozicionirali kao most sa sve pragmatičnijim, a ne simboličnim pristupom.’ Alali je također uputio izravnu poruku Izraelcima, opisujući ih kao ‘prijatelje’ i naglašavajući zajedničke regionalne interese i otpornost. ‘Imamo nešto zajedničko, naši obrambeni sustavi vrlo su jaki’, rekao je. ‘Šaljemo svoju podršku i nadamo se da će Izraelci i dalje ostati otporni.’”
Ovdje podsjećam kako se UAE 1. svibnja i službeno povukao iz članstva u OPEC i OPEC+, najavivši povećanje vlastite proizvodnje nafte s dosadašnjih oko tri na pet milijuna barela dnevno, čime je izašao u susret i Trumpu koji traži veće količine nafte kako bi se snizile cijene. To mu je važno zbog američkog tržišta na kojem cijene goriva ubrzano rastu, a s njima i ogorčenje građana koji ionako u vrlo malom postotku podržavaju rat s Iranom. Sve to ruši Trumpovu popularnost i izglede Republikanske stranke da spriječi svoj potop na jesenskim međuizborima. Istodobno, za razliku od UAE-a, Saudijska Arabija i dalje ima formalno vrlo složene odnose s Izraelom.
Štoviše, nakon svih ovih događaja na Bliskom istoku vezanih uz rat s Iranom, Saudijska Arabija traži i druge oblike sigurnosne suradnje osim dosadašnje, pa je uočljiv i njezin postupni zaokret prema suradnji s Turskom i Pakistanom. Pritom treba naglasiti kako su i Turska i Pakistan otvoreno neprijateljske prema Izraelu – najviše zbog palestinskog pitanja. Zato i nije čudno što već dulje vrijeme jačaju napetosti između najmoćnijih arapskih zaljevskih monarhija, Saudijske Arabije i UAE-a. Sada je jasno da Trump ni po koju cijenu ne želi uvući SAD u dugotrajni rat s Iranom, poglavito ne kopnenom invazijom, koja je potpuno isključena.
Sigurnosna doktrina
Ono što će činiti i za što ima karte u rukama jest nastavak blokade iranskog izvoza nafte, i pokušaj pridobivanja novih saveznika za svoj “Ekonomski bijes” protiv Teherana kako u arapskim zemljama tako i u Europi. Trump je kontrolor tog rata. Službeno je Amerika u ovom ratu izgubila samo 13 vojnika, a čak i da je taj broj nešto veći nakon iranskih napada na američke baze, nije ni blizu takav da bi pokrenuo lavinu nezadovoljstva američkih građana. Također, koštao taj rat dosad službenih 25 milijardi dolara ili 50 milijardi – ni to ne igra bitnu ulogu.
Sve je to u skladu s novom američkom sigurnosnom doktrinom, prema kojoj više i nije potrebno pokretanje klasičnih ratova, nego je, s obzirom na veliku američku vojnu moć, dovoljna njezina selektivna primjena s pauzama sve dok se određena vlada ili režim “ne nauče pameti”.
U iranskom će se ratu zbog toga na kraju sve svesti na stupanj odlučnosti Iranaca za pružanje otpora i podnošenje žrtava, ali i na vrijeme. A ovo posljednje Trumpova je slaba točka. Vremena uopće nema: već 14. i 15. svibnja mora u posjet Xi Jinpingu radi pregovora o trgovinskom sporazumu. Peking je čvrst i dosad je odgovarao simetričnim mjerama na Trumpove carine i trgovinske barijere. Gubitak važne mu Venezuele trebao je biti onaj jezičac na vagi koji bi Trumpu osigurao puno povoljniju pregovaračku poziciju.
Sada pak, s obzirom na to da rat s Iranom nije bio Trumpov “mali pobjedonosni rat” koji bi Xija bacio na koljena pred njim, nitko ne zna što ga očekuje sredinom mjeseca. Tijekom posjeta iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija Pekingu, samo tjedan dana nakon posjeta Vladimiru Putinu u Sankt Peterburgu, kineski šef diplomacije Wang Yi rekao je kako iranski suverenitet mora biti neupitan, kao i njegovo pravo na obogaćivanje uranija u civilne svrhe. Trumpa očito očekuju teški pregovori. Kina bi lako mogla nadomjestiti rupe u iranskom proračunu nastale tijekom američke blokade.
Nova Ukrajina
I druga stvar zbog koje se Trumpu žuri slomiti Iran, i koja objašnjava zašto vrijeme možda nije na njegovoj strani, jesu spomenuti međuizbori 3. studenoga, koji bi ga u slučaju velikog neuspjeha republikanaca, o čemu se sada puno govori i piše, mogli dovesti u položaj da posljednje dvije godine mandata bude posvećen unutarnjim borbama i opstrukcijama iz Kongresa. Uza sve to, upravo se pogoršava ionako krajnje nestabilna ukrajinska kriza i s njom usko povezani europsko-ruski odnosi, koji se ubrzano zaoštravaju do samog usijanja. Europa je prošloga tjedna, pred nosom Putinu, Rusiji de facto otela donedavno veliku saveznicu Armeniju, od koje namjerava stvoriti “novu Ukrajinu”.
To se lako može iščitati iz riječi europskih dužnosnika, ali i Volodimira Zelenskog, koji je s europskim liderima također prošlog tjedna bio na sastanku u Erevanu i srdačno čavrljao s premijerom Nicolom Pashinyanom, koji je – sada je to i javno priznao – spreman za potpuni zaokret zemlje prema Zapadu, daleko od stoljetnog utjecaja Moskve. Velik je to udarac za ionako grogiranog Putina, koji je prošlog tjedna doživio veliko poniženje novim ukrajinskim napadom dronom na središte Moskve i udarom u stambenu višekatnicu u elitnoj četvrti grada, samo tri kilometra od zgrade Ministarstva obrane i sedam kilometara od Kremlja i Crvenog trga. I to uz sada već dugotrajne napade na ključnu rusku energetsku infrastrukturu, što zemlji nanosi velike financijske i materijalne štete. O ugledu da i ne govorimo.
Na snazi je dosad nikad izdano priopćenje Ministarstva obrane da će u slučaju ukrajinskih napada na vojnu paradu na Crvenom trgu, 9. svibnja, središte Kijeva biti izloženo masovnom raketnom napadu, te je strano diplomatsko osoblje upozoreno da napusti grad. Međutim, sve više ruskih građana, pa i analitičara bliskih Kremlju, posljednjih dana postavlja neugodno pitanje: zar su građani drugih ruskih gradova, koji su puno češće izloženi napadima ukrajinskih dronova, za vlast manje vrijedni od onih koji žive u Moskvi?
Strateški poraz
Drugim riječima, traže odlučne i čvrste vojne poteze s ciljem završetka rata na dostojanstven način za Rusiju, umjesto pravdanja “humanim razlozima” poput onih da Rusija nije SAD i Izrael pa da ne vodi računa o civilnim žrtvama suprotne strane i sl.
Ako bi to i bio istinit razlog, Moskva je već odavno morala shvatiti kako je zbog toga na Zapadu nitko neće početi gledati kroz ružičaste naočale. Zapad Putinovo vođenje rata s “jednom zavezanom rukom” doživljava kao slabost koja se ovaj put mora pokušati iskoristiti za nanošenje “strateškog poraza” Rusiji – jednom zasvagda.
Sve su to krajnje opasne igre. Retorika i europskih i ruskih političara posljednjih je tjedana dovedena do usijanja i međusobnih prijetnji. Stvarnih diplomatskih kontakata odavno nema, ubrzava se militarizacija, bruse se noževi.
Poljska je postala legitimna meta Rusije
Razvikani iranski rat po stupnju globalne sigurnosti minoran je u odnosu na ukrajinski, koji je, osim Rusije na samom početku invazije, sada i Europa odlučila definirati kao egzistencijalni. Ne slučajno, poljski premijer Donald Tusk nakon sastanka u Erevanu rekao je, ni manje ni više, nego da je ukrajinski rat sada i poljski. Ne vjerujem da u Moskvi nisu čuli tu poruku iz armenske prijestolnice.
Zapravo, prevedeno na dobri stari hrvatski jezik, to bi značilo da je i Poljska odsad, poput Ukrajine, legitimna meta ruskih napada. I bila bi, nedvojbeno, da umjesto sotoniziranog Putina u Kremlju sjede neki drugi političari i stručnjaci, od kojih mnogi imaju i slobodan pristup njegovu kabinetu. Kako god bilo, čini mi se da je političarima i državnicima sve češće jezik brži od pameti. To nikada ne može završiti dobro. Jer Putinu, kao i Trumpu, vrijeme brzo istječe pa je baš sve moguće.
Htjeli bi ovladati Malajskim prolazom
SAD bi nakon eventualnog preuzimanja Hormuškog tjesnaca, kako je peije već djelomično učinio i s Panamskim kanalom, krenuo i u ovladavanje ostalim ključnim morskim vratima, poput Bab el-Mandeba, koji vodi iz Arapskog u Crveno more i gdje sigurnost plovidbe sada ugrožava jemenska proiranska šijitska stranka Ansar Allah, koja bi slomom Irana vjerojatno brzo oslabila ako ne bi našla neke druge snažne zamjenske sponzore.
No SAD bi krenuo i dalje na istok, prema Kini, u ovladavanje ključnim morskim vratima za ulaz u Južno kinesko more, kroz koje se odvija više od 30 posto ukupne globalne trgovine. Riječ je o Malajskom prolazu, uskom grlu globalne pomorske trgovine između Malezije i Indonezije, koji spaja Andamansko s Južnokineskim i Javanskim morem. Dug je čak 800 kilometara, a na najužem dijelu širok je samo 2,7 kilometara. To je najkraći plovni put od Europe i Bliskog istoka do istočne Azije. Nedavno je indonezijski ministar financija govorio o mogućnosti naplate prolaska kroz tjesnac, ali je vrlo brzo reterirao jer je tjesnac klasificiran kao međunarodni prolaz te nisu dopuštene naplate za prolaz brodova.
O njemu najviše ovisi Kina, jer kroz taj tjesnac prolazi i većina tankera koji je opskrbljuju naftom s Bliskog istoka, odakle je najviše i dobiva. Kako piše Bloomberg, Peking je odavno prepoznao taj problem pa pokušava smanjiti svoju ovisnost o toj pomorskoj ruti. Stoga se koristi i naftovodom i plinovodom u Mjanmaru, čiju vojnu huntu podržava, kao i povećanjem uvoza iz Rusije kroz izgrađene naftovode. Ali problem ipak ostaje.
