U poruci kojom se obilježava 30 dana od početka rata u Iranu, visoki iranski dužnosnik iznosi ono čega se mnogi ljudi diljem Zaljeva, i šire, privatno boje da bi mogao biti sljedeći potez Washingtona. “Neprijatelj javno šalje signale o pregovorima, dok u tajnosti planira kopnenu ofenzivu,” stoji u izjavi predsjednika iranskog parlamenta, Mohammada Baghera Ghalibafa. Možda je u pravu. Washington i dalje inzistira da pregovori s Iranom napreduju, dok istovremeno raspoređuje tisuće vojnika u regiji, od kojih su neki, uključujući 3.500 koji su stigli iz Azije ovog vikenda, već počeli s okupljanjem.
Mnogo spekulacija fokusirano je na mogućnost da američke snage zauzmu otok Harg, središte izvoza nafte u Perzijskom zaljevu. Njegovim zauzimanjem presjekla bi se ključna ekonomska arterija Islamske Republike, u nadi da će se Iranska revolucionarna garda lišiti ključnih prihoda od izvoza nafte.
Nisu objavljeni nikakvi planovi, ali američkim bi trupama također mogla biti izdana naredba da zauzmu obalne položaje kako bi pokušali ponovno otvoriti uski Hormuški tjesnac, strateški energetski granični punkt koji je Iran učinkovito blokirao od početka američkih i izraelskih udara krajem veljače, izazivajući akutni šok u opskrbi naftom i plinom koji odjekuje na globalnim tržištima. Također se govori o mogućim američkim napadima na nuklearne objekte duboko unutar Irana kako bi se pribavio zabrinjavajući nuklearni materijal, usred pojačanih strahova da bi ga iranski režim mogao upotrijebiti za proizvodnju nuklearnog oružja, piše CNN.
Prijeti veliko krvoproliće: Izostao element iznenađenja
No, kao što se široko raspravljalo, iskrcavanje američkih vojnika nosilo bi ogromne rizike. Moguće kopnene operacije tjednima su najavljivane od strane Washingtona, dok se nepripremljene američke snage raspršene po svijetu polako okupljaju. U svojoj poruci, Ghalibaf je upozorio da iranske snage samo “čekaju američke vojnike da uđu na kopno kako bi na njih sasuli vatru”. Bez elementa iznenađenja, američka kopnena operacija, čak i s daleko nadmoćnijom vatrenom moći, mogla bi se brzo pretvoriti u krvoproliće.
Tu je i značajan rizik za regiju: energetski bogate arapske države Zaljeva, koje već trpe milijarde dolara gubitaka i masovni egzodus kao izravnu posljedicu rata u Iranu, opravdano brinu što slijedi. Teheran, koji je već lansirao osvetničke rakete i dronove prema susjedima u Perzijskom zaljevu, gdje se nalaze američke vojne baze, obećao je pojačati napade i “zauvijek kazniti njihove regionalne partnere”. U regiji je jasno da to može značiti široko ciljanje osjetljivih i vrlo ranjivih energetskih objekata, čime je Iran već zaprijetio, a koji su ključni za regionalnu i globalnu ekonomiju, te ih je teško brzo popraviti i obnoviti.
Sredinom ožujka, primjerice, dvije iranske balističke rakete pogodile su postrojenje za proizvodnju plina Ras Laffan u Kataru, najveće na svijetu, prouzročivši ograničenu štetu, ali izazvavši šok na međunarodnim energetskim tržištima. Više takvih napada dijem regije vjerojatno bi prouzročilo teške i dugotrajne ekonomske posljedice. Postrojenja za desalinizaciju, o kojima arapske države Zaljeva gotovo u potpunosti ovise za opskrbu pitkom vodom, također bi se mogla naći na meti, iako Iranska islamska revolucionarna garda (IRGC) negira da ima takve nehumane planove, barem zasad.

Moglo bi postati puno gore
Nema sumnje, rat u Iranu mogao bi postati puno gori prije, osim ako pregovori nekako ne postignu kompromis. No, čak i ostavljajući po strani pitanje održavaju li se američki pregovori s Iranom, što Teheran negira, trenutačne pregovaračke pozicije obje strane čine se daleko udaljenima. Američki plan od 15 točaka više nalikuje na bezuvjetnu predaju nego na plan za pregovore, zahtijevajući prekid iranskih nuklearnih aktivnosti i podrške regionalnim posrednicima poput Hezbollaha u Libanonu, kao i stroga ograničenja iranskih balističkih raketnih kapaciteta.
Ti su zahtjevi dugotrajno neprihvatljivi Islamskoj Republici. “S popisom SAD iznosi svoje želje i pokušava ostvariti ono što nije uspio postići u ratu,” komentirao je Ghalibaf, predsjednik iranskog parlamenta, dodajući da Iran neće prihvatiti “ponižavanje”. No iranski vlastiti plan od 5 točaka za završetak rata čini se jednako nerealnim, tražeći, između ostalog, ratne reparacije za Teheran, kontrolu nad Hormuškim tjesnacem i uklanjanje američkih baza u regiji. Neki dogovor je možda moguć, s obzirom na to da obje strane imaju sve veći interes za okončanje rata. No zasad nema znakova kompromisa, samo sve veća eskalacija. Iran je pogođen u ovom ratu: njegovo vodstvo desetkovano, vojna moć oslabila zbog razarajućih američkih i izraelskih napada, uz visoku cijenu žrtava među civilima.
No Islamska Republika pokazala je otpornost i sposobnost da zakomplicira ono što je Trumpova administracija smatrala jednostavnom vojnom operacijom za dekapitaciju iranskog vodstva i urušavanje režima. Umjesto toga, Teheranova kontrola nad Hormuškim tjesnacem i prijetnja regionalnoj i globalnoj ekonomiji učinila je tu operaciju daleko složenijom. Nedavna intervencija iranskih Huti posrednika u Jemenu, lansiranje raketa prema Izraelu i moguće blokiranje uskog strateškog graničnog puta na Crvenom moru, još jednog ključnog plovnog puta, dodatna je komplikacija. Sve to čini da se Washingtonove nade u brzu pobjedu u ratu, koji je već ušao u drugi mjesec, čine vrlo udaljenima.

