Mi se stariji lako možemo prisjetit svih firmi, poduzeća (nazovite ih kako hoćete) koja su postojala u ondašnjoj Jugoslaviji, centrala im je bila u Dubrovniku, a kasnije su bila predmet tzv. pretvorbe i privatizacije, ili – pljačke. Za početak, što to znači imati sjedište firme ođe? Znači da firmom rukovode lokalni ljudi, oblikuju je, donose odluke… Svi upravni, tadašnji radnički ili nadzorni odbori bili su sastavljeni od, isključivo, domaćih ljudi.
Sve su te naše lokalne firme bile jedini suvlasnici Dubrovačke banke. Na bazi onoga što su nam stari ostavili, gradilo se dalje. A onda su došle devedesete u kojima se sve to pohapalo. Pošlo ‘pa-pa’. Spomenimo samo podatak da je Hotel Excelsior, lociran na vjerojatno najboljoj svjetskoj lokaciji, prodan za samo jedan milijun njemačkih maraka (ne eura!). I to ne u gotovini nego iz ostvarene dobiti. Tako su novi ‘gospodari’ krčmili ono što je naš puk i njegov rad priskrbio.
SVA TA DUBROVAČKA PODUZEĆA…
Što je s Hotelskim poduzećem Dubrovnik (prevedeno: skoro svim dubrovačkim hotelima), Atlasom, TUP-om, Dubrovkinjom, Maestralima, Babinim kukom? Hajde, nastavite dalje sa popisom, sigurno sam nekoga zaboravio! Sve su to bili giganti u financijskom smislu koji su oblikovali financijsko i gospodarsko tržište čak i u ondašnjoj državi, a vodili su ih isključivo lokalni ljudi. Dobro, bio je izvitoperen politički sustav, ali sve su se ključne odluke donosile ođe, u Gradu, od lokalnih ljudi. Ljudi, iako su bili u Partiji, koji su imali osjećaj za moral, tradiciju. Koji su imali osjećaj i imali odgovornost za lokalno.
I onda je došla privatizacija, 200 obitelji i slične pizdarije, i sve su te naše firme ili nestale ili pokupovane za ‘siću’, pa onda nestale. Raspale su se, rasuli su se kadrovi stvarani godinama. Izgubio se ‘know how’. Taj rasap kadrova i znanja se ostvario u osnivanju privatnih firmi onih koji su znali kako treba radit. A jadni puk se okrenuo najsitnijem mogućem biznisu – nekretninskom. Kupi apartman, afitaj ga, čisti za turistima, ali nemoj dozvolit da te neki stranac, direktor ili šef, zajebava u tebe doma. Dubrovčani su se pretvorili u grad sluga i privatnih gospodara koji pristaju na taj status kako im ne bi budućnost crtali razni ‘gaiseri’.
Danas, Dubrovčani koji su sve te firme stvorili, za najbanalnije odluke moraju zatražit suglasnost iz Zagreba, Poreča, Čilea, a evo odnedavno i iz Zadra. Nemamo više ništa svoje, s ničim ne zapovjedamo, o ničemu ne odlučujemo. A, sve smo mi stvorili. Mi i naši stari. Tko je kriv tome raspadu skoro stoljetnog sustava? Varate se ako mislite da su za to krivi Beč, Budimpešta ili Beograd. Ovaj sustav su skrojili naši. Oni su osmislili pretvorbu i privatizaciju, oni su je proveli. Naši su nas u sve ovo uvalili, oni su nam ‘skrojili kapu’. Trgovanje firmama za jednu kunu, stečaji, pa kupnje nakon stečaja, pa promašeno, usporeno i zlonamjerno (namjerno ili ne) pravosuđe. I, eto đe smo sad. Netko jednom treba prozvat one koji su to skrojili i kaznit ih, ali koja korist? Mlijeko je proliveno i sve je papala maca.
ATLANTSKA PLOVIDBA SE IPAK (BILA) ODUPRLA, A ONDA SU SMISLILI PLAN…
Ipak, jedna firma se tome oduprla. I to ona najvažnija, najglasovitija. Bila je to Atlantska plovidba. Na svojim plećima je vazda nosila pola Grada. Imala je grupu dioničara koji su, zajedno, predstavljali 20-30 posto temeljnog kapitala i to je bilo dovoljno da odrede pravac, smjer. Da održe tradiciju.
Mnogi će se pitati: „što je 20-30 posto? Treba imati većinu!“. Razgovarao sam s iskusnim ljudima u korporativnom poslovanju. Oni mi govore da je 20-30 posto ogromna većina kad postoji jako veliki broj dioničara koji, u pravilu, ne sudjeluju u upravljanju. Neki insajderi mi kažu da je sve bilo tako dok ti dioničari nisu shvatili kako tadašnje rukovodstvo Atlantske plovidbe planira dokapitalizaciju čime bi se njihov utjecaj skoro prepolovio (pa samim time i nestao), i vjerojatno ih više nitko za ništa ne bi pitao niti bi mogli utjecati na smjer razvoja firme. To je po mišljenju nekih bio okidač da se oni odluče na prodaju dionica, a osobito zato jer se potencijalni ulagač jasno i javno opredijelio da nema namjeru – ako bude imao većinu – dijeliti dividendu.
Za sve vlasnike (bilo čijih) dionica dividenda je ključno pitanje. Ne mora se ona isplatit svaku godinu, ali dionica za koju možeš jednom-nekad očekivat dividendu vrijedi duplo. Jamči ti da ćeš, barem nekad, ostvarit neki prihod. Ona dionica za koju se jasno i javno kaže da se za nju neće isplatit dividenda, realno, tržišno ne vrijedi ništa. Takva dionica vrijedi koliko i kikarice koje ti je ostavila pokojna mati ili none.
Kako je osmišljen i proveden plan otuđenja Atlantske plovidbe? Održana je skupština dioničara u ljeto 2023. godine na kojoj je donesena odluka o isplati dividende svim tadašnjim dioničarima, i to u iznosu od pet eura po dionici. Nakon pustih godina u kojima nije isplaćeno ništa na ime dividende, tzv. mali dioničari su konačno omastili brk i nešto naplatili. Ali, kvaka je bila u tome da je na istoj Skupštini donesena odluka da se ide u dokapitalizaciju Atlantske plovidbe gdje su pozvani svi ti isti mali dioničari na uplatu novu seriju dionica. Jasno je bilo i slijepcu da nitko od malih dioničara neće izvršit uplatu. Jer, kad su konačno, nakon više od 10 godina čekanja, dobili nešto solada od dividende, pozvalo ih se da ih vrate pare firmi za dokapitalizaciju. Odlukom Skupštine je bilo predviđeno da, ako postojeći dioničari Atlantske ne budu htjeli ili mogli uplatit sredstva za dokapitalizaciju, nove dionice u drugom krugu može uplatit bilo tko zainteresiran. Taj drugi krug čekala je Tankerska plovidba i izvršila je dokapitalizaciju. Kasnije je otkupljivala dionice od preostalih dioničara jer je to bila dužna po Zakonu i tako su stekli ogroman većinski paket.
Osobno, imam dionice. Neke sam nasljedio od svojih predaka, neke sam i kupovao, ali sve na inozemnom tržištu. Oduvijek sam se rukovodio davnim pravilom, a to je da se u dionice ulaže novac koji ti ne treba i kojega možeš riskirat da izgubiš. Ukratko, kupnja dionica je kocka. Na domaćem tržištu nisam nikad kupovao dionice, osim HT-a kojega su valjda svi kupili i to u ograničenom broju, koliko je država odredila po građaninu. Neke inozemne dionice sam kupovao iz razloga jer sam osobno očekivao sklapanje poslova s tim firmama pa da dobijem prednost kao njihov dioničar. Ali, uvijek sam se rukovodio financijskim prognozama i interesima. Postojala je samo jedna dionica koju nisam kupio radi ekonomskih razloga. Kupio sam je emotivno. Bila je to dionica Atlantske plovidbe.
Smatrao sam da svaki pravi Dubrovčanin treba imat barem nekoliko (ako ne može puno) dionica Atlantske plovidbe. Da na zidu u tinelu treba imat kalendar Atlantske. Jednako kao što sam smatrao da svaki pravi Dubrovčanin treba poć na Kandeloru na puštanje golubica ili na misu na Goricu prije zatvaranja feste sv. Vlaha. Kao i za sve ostale dionice koje imam, pratio sam sve javne objave i za dionice Atlantske plovidbe. Firma je bila na burzi i redovno su izvještavali o svim bitnim poslovnim podacima.
ZANEMARENI POMORCI KOJI SU STVARALI ATLANTSKU
Naravno, nisam sve objavljene ekonomske podatke baš najbolje razumio pa sam pitao stručnjake, razgovarao sam s ljudima koji su iskusni na Burzi, pa onda s ekonomistima, da mi protumače objavljene poslovne rezultate, ali sam razgovarao i s ljudima koji su, uglavnom, cijeli svoj život proveli navegavajući. U njihovo vrijeme su navegavali po 9 ili 10 mjeseci godišnje i penziju su zaradili u Atlantskoj plovidbi.
Došao sam u kontakt i s nekim ljudima koji su nekad radili u Atlantskoj plovidbi. Neki su pošli u penziju, neki su dali otkaz i pošli u druge firme. Iako, zvuči nevjerojatno da bi donedavno bilo tko dao otkaz u Atlantskoj koja je uvijek bila pojam stabilnog poslodavca koji odlično plaća.
Ovih je dana Atlantska plovidba proslavila 70. godišnjicu postojanja. Čemu uopće festa? Kad na nju nisu pozvani pomorci niti itko od javnosti. Sam Bog zna tko je bio nazočan tim događanjima i zašto. Svakako, pomorci nisu bili pozvani. A oni su je stvarali.
OSNOVANA DA BI POMORSTVO OSTALO U DUBROVNIKU
Koliko je Dubrovniku značila Atlantska plovidba, najbolje govori i njeno osnivanje. Nakon Drugog svjetskog rata, tadašnja je jugoslavenska vlast preuzela sve brodove koji su, prije rata, imali jugoslavensko vlasništvo i koji su uspjeli preživjeti potapanja u konvojima, te ih je dala u vlasništvo firmi Jugolinija u Rijeci. Takva centralizacija je dovela do toga da je cjelokupno pomorstvo ondašnje Jugoslavije bilo centralizirano u Rijeci. S obzirom na tu centralizaciju, brojni pomorci, kapetani, kapi makine, časnici, brodski agenti su s obiteljima preseljavali u Rijeku i prijetilo je zamiranje pomorstva u Dubrovniku i svim drugim gradovima na našoj obali.
Negdje 1955. godine, premda u vrijeme komunizma i partijske stege, okupili su se ugledni pomorci iz Grada u Klubu pomoraca Miho Pracat i predložili osnivanje Atlantske plovidbe, bez ijednoga broda. Za direktora je bio izabran kap. Špiro Savin (stariji), a tadašnja Općina je dala sredstva za rad. Zatražena je od tadašnje savezne vlade decentralizacija flote i osnivanje brodarskih poduzeća duž jadranske obale. Rezultat je prva flota Atlantske plovidbe koja je dobila prvih šest, prastarih, parnih, brodova koji su tako toplo dočekani prilikom prvog prolaska ispod zidina. I danas mi dođe gučula kad čitam te novinarske tekstove o prolascima prvih brodova kraj Grada, o mahanju linculima građana sa zidina. Suze mi krenu.
Pa se pitam, što je to nagnalo aktualno rukovodstvo da, jednostavno, preda i proda firmu Tankerskoj plovidbi i ponovno centralizira hrvatsko pomorstvo kao što je to bilo 1945. godine, ovaj put u Zadru, a ne u Rijeci? Što su to sanjali naši preci i zašto to više ne vrijedi? Koji su to ljudi kojima silna stoljeća dubrovačke pomorske tradicije ne znače baš ništa? Kako nisu osjećali teret stoljeća – recimo kad je dubrovačka flota po tonaži bila treća svjetska flota u Srednjem vijeku?
KAD SE PRODAJU OBITELJSKO ZLATO I OBRAZ
U svjetskom korporativnom poslovanju postoji jasan pojam PREUZIMANJA. Radi se o burzovnoj akciji kad pojedinac ili neka firma kupnjom dionica, dokapitalizacijom ili na drugi način, preuzme većinski paket dionica druge firme.
Katkad je to preuzimanje prijateljsko, a katkad neprijateljsko“. Radi li se o jednom ili drugom najbolje se vidi iz ponašanja rukovodstva firme koju se želi preuzeti. Kad se radi o neprijateljskom preuzimanju, onda se rukovodstvo te ciljane kompanije upinje svim sredstvima da do preuzimanja ne dođe, poduzima sve moguće akcije da se tome suprotstavi. Ako se neprijateljsko preuzimanje ipak dogodi, novi većinski vlasnik, ukratko razbuca ranije rukovodstvo firme, podijeli im otkaze, isplati im otpremnine i imenuje nove direktore i odgovorne osobe.
Što se je dogodilo nakon što je Tankerska plovidba preuzela Atlantsku plovidbu? Baš ništa! Prema objavljenim podacima na Burzi, Tankerska plovida je izvršila samo kozmetičke kadrovske promjene. Imenovali su nova dva (neizvršna, bolje rečeno nebitna) člana Upravnog odbora, ostavili su sve izvršne direktore Atlantske na njihovim funkcijama, a neke, koje nisu mogli uhljebiti u okviru sadašnje Atlantske plovidbe, zaposlili su na visokim plaćama u okviru Tankerske plovidbe. Iz toga se najbolje vidi kako su se čelni ljudi Atlantske plovidbe jako ‘borili’ protiv toga da firmu preuzme Tankerska. Kad se tome dodaju podaci kako je visoki dužnosnik Atlantske plovidbe bio imenovan članom Revizorskog odbora Tankerske plovidbe skoro godinu dana prije izvršenog preuzimanja, onda je jasno da je cijela akcija bila pažljivo i znatno ranije dogovarana i dogovorena.
Kad se doda i kako su svi ti rukovoditelji Atlantske plovidbe javno objavili da će sve svoje dionice Atlantske plovidbe prodati Tankerskoj plovidbi i pozvali ostale male dioničare da učinu isto, a istovremeno su bili obilato nagrađeni ogromnim iznosima bonusa, za prosječne dioničare i građane nezamislivo velikim, onda je jasno što je ovdje po srijedi. Judine škude.
Ti ljudi nisu, vjerojatno, prekršili niti jedan zakon. Vrlo vjerojatno su potpuno čisti i nitko ih ne može okriviti za bilo kakvo kršenje zakona. Osim, što ih se može okriviti da su prodali obiteljsko zlato. Prodali su višestoljetnu tradiciju dubrovačkog pomorstva. Prodali su obraz. Namještajući Tankerskoj plovidbi dokapitalizaciju. Tankerska plovidba je, zasigurno, imala dovoljno gotovog novca za izvršiti dokapitalizaciju Atlantske plovidbe i platila je traženu cijenu. Njima se ne može ništa zamjeriti. I ja bi bio to učinio, naravno, da sam imao novaca. Da su čelnici Atlantske to učinili nakon silnih godina krize i pod prijetnjom bankrota, razumio bih, ali oni su to učinili u vrijeme najvećeg prosperiteta i dobiti.
ŠTO ĆE BITI S POMORSKOM ŠKOLOM?
Razgovarao s jednim pomorskim kapetanom koji je danas u penziji, a cijelu je zaradio ploveći na brodovima Atlantske plovidbe, i on je ogorčen. Kaže da je desetinama godina navegavao u Atlantskoj kao časnik palube pa onda kao kapetan. Da su na brodovima u to vrijeme navegavali brojni članovi posade koji su se dijelili na časnike (palube i stroja) i članove tzv. obične posade. Para mi se da je te obične članove posade nazvao bassa forza. To su bili timunjeri, mornari, mazači, čistači. Kaže da su dugi niz godina ti članovi obične posade masovno bili ljudi iz Zadra ili njegove okolice. On se danas pita kako su to’„timunjeri’ uspjeli kupit kompaniju od „časnika” Pita se đe je ta dubrovačka pamet?
Nije ođe samo pitanje tko je vlasnik većine dionica Atlantske plovidbe. Postavlja se pitanje i što će bit, posljedično, s dubrovačkim pomorskim školstvom. Dosad je, valjda svih zadnjih 70 godina, bilo jasno da je Dubrovnik bazen budućeg časničkog kadra. Bezbroj puta sam čuo od ćaće bilo kojega nautikaša da mu je sin u Nautici pa da će se, kad maturira, ukrcat na Atlantsku jer da ‘ima nekoga poznatoga tamo’. Pitam se koga će budući očevi imat poznatogau Zadru za ukrcat sina na kadeturu ili asistenturu za koju godinu. A onda posljedično, što će bit s višim i visokim školstvom za pomorska zvanja u Dubrovniku? A nemojmo zaboravit da su ta dva usmjerenja (nautičko i strojarsko) bila nukleus osnivanja i razvoja Sveučilišta u Dubrovniku. Ukratko, kako naš narod kaže: ‘Što jedan ludi kupi, sto mudrih ne može prodat’.
ĐE SU SOLDI?
Kad se bilo gdje u svijetu vrši preuzimanje neke kompanije, to se čini iz jednoga od dva razloga. Prvi je da se uništi konkurent, a drugi je da se preuzeta kompanija financijski toliko pomogne da dobije novi zamah i revitalizaciju. Što se dogodilo nakon što je Tankerska preuzela Atlantsku? Eto, Atlantska, barem zasad, nije još uništena. Ali, ne vidi se nikakav zamah, investiranje.
Atlantska plovidba je u 2021. i 2022. godini ostvarila dobit nakon oporezivanja od cca 120 milijuna eura. Još i više, rezultati nakon prvih šest mjeseci 2023. godine su govorili da je u tom razdoblju ostvarena dobit od dodatnih 6,8 milijuna eura. A to je upravo bilo vrijeme kad su se donosile te presudne odluke Skupštine o dokapitalizaciji. Ovi bi podaci trebali uvjerit svakoga da su se, nakon te dvije i po’ poslovne godine, kupali u soldima i da im nije bila potrebna bilo čija dokapitalizacija.
Kad bilo koji ozbiljan pojedinac ili kompanija postignu tako izvrsne rezultate, prirodno razmišlja o ulaganjima. Razmišlja kako kupiti još osnovnih sredstava, kako otkupiti neke firme ili dionice, ili brod, kako sagraditi neki novi pogon.
No, samo par mjeseci ranije rukovodeći ljudi Atlantske su, između sebe, podijelili ogromne bonuse za uspješno poslovanje u 2021. i 2022. godini.Ukupni trošak isplate bonusa (u dionicama) je bio oko 1.400.000 eura. Pojedincima! Petorici ljudi! Doduše, dobili su dionice firme, a ne gotovinu, ali su te dionice vrlo brzo pretvorili u gotov novac uskoro – kad su prodali svoje dionice Tankerskoj plovidbi.
U 2023. godini je donesena odluka o isplati dividende tadašnjim dioničarima. Na to je potrošeno oko sedam milijuna eura gotovog novca s računa firme. Koliki je to bio udar na tekuću likvidnost kompanije, najbolje se vidi po tome što je Atlantska morala, svega nekoliko dana od isplate dividende, od svojega tadašnjeg najvećeg dioničara (pojedinca, a ne firme!) uzeti kredit od 1,2 milijuna eura za tekuće poslovanje, a vjerojatno da bi se isplatila izglasana dividenda dioničarima. Kredit je dogovoren uz vrlo visoku kamatu zajmodavcu koju se u to vrijeme nije moglo zaraditi na niti jednoj hrvatskoj banci (šestomjesečni EURIBOR + 0,25 posto). Jesu li takvi kreditni uvjeti bili pogodovanje većinskom dioničaru ili ne, ne znam.
No, da bi se održala likvidnost kompanije, niti ostvarena dobit pa niti taj kredit nisu bili dovoljni. Svega par dana iza sklopljenog kredita (bilo je to 7.9.2023.), objavili su da je prodan brod Libertas za 12,35 milijuna dolara. Ali, niti to nije bilo sve – već početkom studenog 2023. su objavili kako su prodali novogradnju u Kini za cijenu od 37,62 milijuna dolara. Kad se uzme u obzir da je Tankerska plovidba, na ime dokapitalizacije u drugom krugu, uplatila 36,57 milijuna eura na račun Atlantske, realno se može postavit pitanje: Đe su soldi?
Kako vidimo, radilo se o, očito, prethodno dogovorenom i prijateljskom preuzimanju, svi su rukovoditelji ostali na svojim mjestima, predobro plaćeni (da bi im brodovima otpadale propele), podijelili su ogromne i besramne bonuse, kompanija nije iz dokapitaliziranih izvora učinila bilo kakav iskorak, nema novih investicija. Dapače, prodaju se postojeći brodovi i novogradnje koje bi, po prirodi stvari, generirale svakodnevni prihod. Novi većinski vlasnik je Atlantsku izbrisao sa Zagrebačke burze i više nemaju obvezu objave nikakvih podataka. Jedino što moraju je objaviti godišnji izvještaj kao i svaki, pa i najmanji, j.d.o.o..
POVIJEST SE PONAVLJA
Mislim da je zaključak dao još konte Ivo Vojnović kad je na kraju 19. stoljeća napisao djelo Na taraci, treći dio Dubrovačke trilogije. Tema je biološka propast jedne vlastelinske familje u Dubrovniku. Članovi te familje su već ostarjeli gospar Lukša, brat mu gospar Niko i sestra im, gospođa Mare. Nitko od njih nije oženjen i nemaju djece i nasljednika. Gospar Lukša odjednom sazna da mu je mulan Vuko iz Konavala vanbračni sin. Obraduje se tome i u razgovoru iskušava Vuka i pita ga: „Da ti se otvoru vrata ove kuće, da te služba pozdravi i primi, a neko ti pruži ruku i reče: Ovo je palac tvojijeh starijeh. Ti si vlastelin. Dunque! Što bi ti učinio, Vuko da ti ovu kuću dadu?“
A, Vuko će na to: „Eh! Da ti pravo kažem ……. Prodo bi je…… Ikako!“ Gospar Lukša na to zdvojno kaže: „Zaboravio si dušu …. Pigmalione“.
Eto, to se dogodilo, a konte Ivo je to detektirao prije više od stotinu godina. Povijest se, kao i uvijek, ponavlja.
I sad na kraju, čitatelj vjerojatno očekuje odgovor na pitanje „a tko su ti ljudi“? Tko je to Pigmalion? Tko je Vuko? Neću na to odgovarat. Zna se kad se je sve zajedno dogodilo, ima sve na internetu objavljeno tko je i kad zauzimao koju dužnost pa čitatelji sami mogu pronać i saznat. Pa sjetite se ovoga kad ih sretnete na putu.
Dubrovačko njorgalo
PRENESENO S INTERNET STRANICE www.njorgalodu.com, uz suglasnost autora
