“Nakon upadanja u more sa autom u Gruškoj luci, život se nastavio ratnim tempom. Ispratili smo Bernarda Kouchnera, nakon deset dana boravka u Dubrovniku, koji je na odlasku dao zanimljiv intervju Slobodnoj Dalmaciji. Slobodan Lang obilazi teren u Gradu, osniva se i Crveni križ u Mokošici. Alojzije Prosoli svaki dan izdaje Glas iz Dubrovnika. Branko Čulo sa vrijednom ekipom iz DERCa nastavlja raditi na popisu prognanika, koji postaje jedina referenca za primanje humanitarne pomoći.
Navečer se svaki dan okupljamo u zgradi općine vidjeti što ćemo sutra raditi. Kaže Slobodan danas sam bio sa Odredom naoružanih brodova i dogovorio sam sa Vidom Bogdanovićem odlazak na Lopud. Vidjeti život slobodnoga otoka, te dovesti neke materijale potrebne gradu. Kaže Vido nas čeka sa gliserom u Gružu kod place. Mrkli je mrak, na Stradunu ni žive duše. Pustim gradom odlazimo do place u Gružu gdje nas čeka Vido u nekom tamnome gliseru. Nebo je djelomično oblačno, mjesec lagano obasjava Gruž, Pobrežje, Lapad. Mislim, postali smo kao mačke, vidimo dobro u mraku.
Ukrcavamo se na gliser Lang i ja, Vido sam vozi gliser. Odlazimo polako prema Orsanu, uz samu benzinsku stanicu, koja po noći ne radi. Moj ćaća je bio poslovođa pumpe na Orsanu, na kojoj je i proveo cijeli rat. Svako jutro prije šest ura, ćaća bi krenuo iz Šipčina pješke preko Batale i Lapadske obale do Orsana. Otvorio bi pumpu za potrebe Odreda naoružanih brodova, Zapovjedništva obrane, Civilne zaštite i onih rijetkih auta koji su imali dozvolu. Na pumpi bi ćaća ostao sve do debeloga mraka kako bi koliko toliko mogao sigurno do pješačiti do Šipčina. Cijeli rat je proveo na pumpi, pravome buretu baruta, dok su Srbi bili udaljeni sa svojim topovima manje od kilometra u Rijeci dubrovačkoj i Pobrežju. Ćaća je bio svjestan svega, isto kao i mi obitelj. Ni njemu, kao nikome iz Odreda naoružanih brodova, te Zapovjedništva obrane nije bilo jasno zašto JNA i četnici nisu granatirali jedinu pumpu koja je Gradu osiguravala vojnu i civilnu logistiku opskrbe gorivom.
Gliser lagano klizi morem uz samu obalu, u Orsanu vidimo i jarbole izgorjelih brodova. Motor je skoro nečujan, noć tiha, mjesec obasjava gliser i obalu. Samo par stotina metara u Lozici je srpska vojska. Pitam Vida vide li oni gliser, a on kaže, šutite i najtiši razgovor čuje se preko mora. Prolazimo uz samu Copacabanu, sve do Presidenta, gliser plovi metar dva od obale. Kada smo prošli Daksu, Vido dodaje gas i sa više od 30 milja hvatamo se Kalamote. Uz obalu glisiramo uza same sike, gledam kako ćemo se zabiti u neku stijenu ili podvodnu hrid. Vido ne progovara, a Slobodan i ja stišćemo stolice na kojima sjedimo kao kliještima, ne bi li ikako ostali živi, ako se razbijemo. Kaže Vido nemam izbora, radari ne vide brod, ako smo metar dva od obale, inače smo jasna meta.
Uplovljavamo u Lopudsku valu, zaklonjenu od pogleda srpskih topova. Vezivamo se uz Rivu gdje nas dočekuju civili i vojnici. Vidu je Lopud dom, kako tada tako i danas.
Izlazim iz glisera na lopudsku Rivu, ne vjerujem da mogu slobodno šetati. Razmišljam kako se čovjek navikne na teške uvjete preživljavanja. Pustim osjećajima da me vode, dva mjeseca straha, šutnje, smrti oko mene, ostavili su trag. I onda u trenutku povrat na staro, vičem, galamim, čujem svoju jeku. Razgovaramo sa ljudima koji su nas dočekali, vojnici i civili. Razmjenjujemo informacije kako pomoći jedni drugima, što nam treba u opkoljenome gradu, koje informacije proslijediti prema slobodnom teritoriju sve do Zagreba. Znamo svatko igra svoju ulogu, mi se iznutra borimo u Gradu, oni drže Lopud zadnjom karikom koja spaja slobodnu Hrvatsku sa slobodnim i opkoljenim Dubrovnikom. Civilni dio grada može preživjeti bez otoka. Nakon dolaska Konvoja Libertas uspostavio se promet brodovima Jadrolinije. Dolaze nam i strani brodovi: San Marco, La Rance, Rodos II. Na njima stiže samo humanitarna pomoć, hrana, voda, odjeća, obuća, lijekovi.
Ali obrana Dubrovnika nije moguća bez municije i oružja koje mogu doći samo morskim putevima. I zato je Odred naoružanih brodova, njegovi vojnici, mornari i zapovjednici arterija obrane Grada. Gliserima stiže municija, oružje, dobrovoljci. Bez njih obrane grada skoro da i nema. Zalihe vojnih materijala u Dubrovniku su bile skromne, a presušile su vrlo brzo. Odred čini okosnicu vojnoga lanca opskrbe: Pelješac, Šipan, Lopud. Lanac vojne logistike Dubrovnika činile su stotine nevjerojatno hrabrih ljudi.
Na Lopudu ukrcavamo tonu i po municije, te tri člana međunarodne televizijske ekipe koja je smogla hrabrosti doći u Dubrovnik, napraviti reportažu iz opkoljenoga Dubrovnika. Bili su među prvima koji su pomogli da se nezavisna istina o obrani Dubrovnika i njegovim razaranjima probije u cijeli svijet.
Lagani gliser u dolasku na Lopud u kome smo bili Vido, Slobodan i ja, u odlasku postaje težak, sa tri novinara, te tonom i po municije. Municija se slaže Vidu iza leđa, od sjedala prema krmi, a nas petoro smo u pramčanom dijelu glisera.
Vido ne vraća gliser putem koji smo došli između kopna i otoka, nego ide rutom iza otoka prema moru. Sada više ne plovimo brzinom od trideset i više milja, nego samo malo iznad deset. Nema glisiranja. Vrijeme nam baš i ne ide u prilog. Pri dolasku imali smo polu oblačnu noć koja nam je bila zaštita od neumoljivog svjetla mjesečine.
Oblaci nestali, na gliseru nas šest, tona i po municije, mjesec obasjava mirno more i usamljeni gliser. Izlazimo iza ponte i polako zaobilazimo Lopud. Atmosfera na brodu dobra. Slobodan priča sa novinarima, a ja tiho sa Vidom. Kaže, ovo je Odredu svako noćna rutina. Pitam ga je li ih strah. A on kaže, a što je strah. Oni koji imaju strah nisu u Odredu, ne voze glisere, ne prevoze municiju. Govori to onako ležerno, a ne cinično kako sam ga poznavao ranije. Pitam što je najveća opasnost, a on kaže topovnjače.
Nije prošla minuta, tek smo napustili obale Lopuda, kada začujemo pucnjavu. Prvo pojedinačne pucnjeve, a onda učestalije. Vido kaže topovnjača, znaju da prolazimo, čekali su nas i otkrili. Počinje utrka ne dva broda, sporoga glisera i brze topovnjače. Nego utrka između Života i Smrti. Nakon prvih pucnjeva, novinari i Slobodan zalegli u provi. Ja se malo sagnuo ispred Vida, kojega od metaka topovnjače štite pune kašete municije. Oni su njemu i nama jedini zaklon.
Pitam Vida, što ako nas pogode? A on mrtvo hladno kaže: Odosmo u Italiju. Novinari pitaju što kapetan kaže, prevedem im doslovno Vidove riječi i još rukama pokažem kako letimo prema Italiji. Oni počnu jecati. Gledam Vida, kao hladni, ledeni brijeg.
Pogledam sebe, pitam se zašto sam i ja miran. Ne osjećam strah. Kažem, adrenalin. Izmjerim puls, 70 otkucaja u minuti. Nije adrenalin. Nakratko postanem endokrinolog. Zapitam se, ako nije adrenalin, što se sada događa u mome tijelu ? I znam, mozak luči endorfine, iskonske ljudske hormone koji imaju efekt kao sintetski morfij. Nema boli, nema straha, nema zabrinutosti. Osjećam se smireno, spokojno, pomalo i ekscitirano. Jasno čujem svaki zvuk, vidim svaki pokret nas na brodu. Svaki signal je pojačan, brzo procesuiran i razumljiv.
Utrka topovnjače i glisera se nastavlja, udaljenost se smanjuje ubrzano. Statistika naših Života smanjuje se proporcionalno smanjivanju udaljenosti brodova. Pucnjava je jasnija, glasnija, učestalija. Vido kaže samo da prođemo Kalamotu, onda se topovnjača mora vratiti zbog naša dva topa na Babinu kuku i Petki.
U jednome trenutku čujem drugačiji zvuk, blizak nama, kao da se nešto u provi slomilo. Pogledam ispred sebe, nište ne vidim, novinari se ne miču kao ni Slobodan. Pomislim, pogodili su nas, metak je prošao milimetar ili centimetar uz kašete municije.
Prolazimo Kalamotu, a pucnjava prestaje. Topovnjača je ušla u domet naših topova ili nas izgubila sa radara. Svejedno, preživjeli smo, a dragocjena municija stigla je u Grad.
Vezivamo se u Uvali Lapad, gdje nas čekaju vojnici i užurbano iskrcavaju municiju.
Novinare Slobodan i ja vodimo u hotel Argentinu. A Vido i gliser, sa još jednim ožiljkom, nastavljaju svoju svakodnevnu misiju”.
