Bilo kakva pojava aurore borealis u našim geografskim širinama uvijek je izniman događaj. Tako je bilo i ovaj put, iako po intenzitetu i trajanju nije nadmašila spektakl iz svibnja 2024., po nečemu je bila posebna.
U nedjelju, 18. siječnja, stigla je obavijest da je jaka solarna baklja klase X1.9 bila usmjerena prema Zemlji, uz pripadajući koronalni izbačaj mase (CME). Već tada sam „podigao obrvu“, komentirao situaciju s kolegama i počeo razmišljati o mogućim lokacijama za snimanje.
Prvi prognostički modeli najavljivali su dolazak CME-a 20. siječnja oko 4 sata ujutro, zbog čega sam bio prilično skeptičan hoće li se išta značajno dogoditi prije zore. Međutim, pokazalo se da je ova baklja proizvela iznimno brz CME, kojem je trebalo svega 25 sati da stigne do Zemlje. Za usporedbu, većini koronalnih izbačaja mase treba dva do tri dana da prijeđu udaljenost od Sunca do Zemlje.
Više sriće, nego pameti
Iskreno, nisam očekivao tako brz dolazak i malo me uhvatilo nespremnog. Sve baterije bile su još na punjenju od prethodnog snimanja tog dana, a ja sam u tom trenutku tek razmišljao o potencijalnoj lokaciji i kadru. Svi planovi pali su u vodu kada sam oko 22 sata na kamerama vidio da se aurora već pojavila na nebu. U tom trenutku prestalo je svako razmišljanje o kompoziciji, nova direktiva bila je jednostavna: naći najbližu moguću lokaciju, biti pod otvorenim nebom i imati pogled prema sjeveru. Javio sam Branku Nađu, dragom kolegi i najpoznatijem astrofotografu sjeverno od Macole, da je CME stigao i brže bolje se uputio na teren.
Rt sv. Nikola, Supetar
Tehnički poluspreman, spustio sam se do prve plaže na punti Supetra. Našao sam jednu škrapu* kako bih barem djelomično zaklonio sjaj Splita i krenuo snimati pa dokle ide, ide. Imao sam više sreće nego pameti. Osim polupraznih baterija, u aparatu je bila samo rezervna memorijska kartica malog kapaciteta. Srećom, stigao sam upravo u vrijeme glavnog vrhunca polarne svjetlosti te noći i bilo je taman dovoljno.
Ovo mi je bio drugi put da promatram polarnu svjetlost iznad Brača i iako je bila znatno slabija nego prvi put, oduševljenje nije bilo ništa manje. Posebno u trenutku kada je trajekt krenuo iz Supetra prema Splitu i plovio ispod neba koje je baš tada najintenzivnije crvenilo. Baš me zanima je li netko tada s gornje palube promatrao isto.
Protonska aurora
Spomenuo sam da je ova geomagnetska oluja bila posebna. Jedan od razloga bili su zeleni protonski bljeskovi (engl. auroral blobs).
Protonska aurora razlikuje se od standardne (elektronske) aurore. Nastaje kada visokoenergetski protoni tijekom snažnih geomagnetskih oluja pljušte iz prstenaste struje oko Zemlje u gornje slojeve atmosfere i uzrokuju sekundarne oluje. Promatraču se ti fenomeni očituju kao kratkotrajni, segmentirani bljeskovi zelene boje, često nepravilnog oblika. Za razliku od tipičnih auroralnih struktura koje se polagano gibaju i „njišu“ u obliku svjetlosnih zavjesa ili lukova, protonska aurora je dinamičnija i fragmentirana.
Polarna svjetlost iznad Splita i Mosora
Iskreno, teško je pronaći prave riječi, ovo je najluđa astrofotografija koju imam. Crvene i zelene nijanse aurore, njeni odsjaji u moru i trajekt koji prolazi ispod, sve u jednom kadru. Promatrati ovakav prizor s Brača ubrajam među najposebnija iskustva
u životu.
Fotografija je snimljena s Nikon Z5 i Viltrox 16 mm objektivom. Riječ je o spoju nekoliko uzastopnih ekspozicija, iako bi se cijela scena bez problema mogla zabilježiti i jednom fotografijom. Sve su nastale unutar jedne minute, toliko je intenzivna bila polarna svjetlost, vidljiva čak i kroz jako svjetlosno onečišćenje Splita.
Timelapse video polarne svjetlosti s otoka Brača
Evo i nešto zorniji prikaz aurore borealis u Hrvatskoj, koliko sam uspio kombinacijom slabe baterije i krive memorijske kartice. Naravno, snimke s fotoaparata su znatno efektnije, golim okom bilo je vidljivo otprilike 20 % intenziteta zabilježenog na snimkama.
Božan Štambuk
