Odavno sam odrastao i nemam više nikakvih idola. Jedini koji su još uvijek blizu toj tituli su ljudi koji su pokazali i pokazuju ogromna muda u vrijeme kada je najbezbolnije šutjeti. Jedan od njih je pjesnik Marko Popović koji je nedugo iza najžešćih napada na Dubrovnik smislio stihove „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče, to su bili sve četnici, Momirovi plaćenici“. Trebalo je imati veliku hrabrost za ispričati se Dubrovniku početkom 1992. godine, jer padale su tada glave i za puno manje riječi. Upravo je Popović zajedno s dijelom svojih sugrađana s Cetinja zapjevao ove sad već legendarne stihove na antiratnom mitingu u svom rodnom gradu 1. veljače 1992. godine. Kamere su zabilježile pjesmu, a ostalo je povijest. Dugo vremena sam želio napraviti razgovor s Popovićem, a na kraju se on sam meni javio. Velika mi je čast što po prvi put u dubrovačkim medijima donosimo intervju s čovjekom koji nas je svih zadužio u tolikoj mjeri da zaslužuje ulicu u Dubrovniku kako bi sutra roditelji djeci mogli kazivati priču o hrabrom čovjeku koji nije mogao šutjeti iako bi mu život bio puno lakši i jednostavniji da jest.
Vaša obitelj, ako se ne varam, vuče zanimljive korijene.
Da, naš predak bio je general Krsto Popović. Krsto je inače bio jedan od organizatora Božićne pobune 1918. godine. Božićna pobuna bio je oružani otpor dijela Crnogoraca protiv srpske okupacije na kraju Prvog svjetskog rata, odnosno protest odluci Podgoričke skupštine o „prisajedinjenju“ Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji. Ta Božićna pobuna bio je jedini zabilježeni oružani otpor prema Srbiji za vrijeme trajanja Kraljevine SHS. Inače, Krsto Popović se čitav život zalagao za svoj narod, a poznata je njegova izreka: „Uvijek imajte na umu da ste Crnogorci i mislite crnogorski.“ Dio života za vrijeme Kraljevine SHS proveo je u emigraciji, točnije Argentini i Belgiji. Moj djed je tada otišao zajedno s njim, a moj se otac rodio upravo u Argentini. Potom se tridesetih vraćaju u Crnu Goru nakon što su dobili jamstva od kralja Aleksandra da ih neće dirati. Na kraju je Krsta Popovića ubila OZNA 1947. godine što hoće reći da moja obitelj nije imala problema samo sa Srbima u Kraljevini SHS, nego i s komunistima u Jugoslaviji.
Znači Srbi tijekom cijelog 20. stoljeća žele prisvojiti Crnu Goru. Kakva je situacija na Cetinju tijekom osamdesetih godina? Koliki je postotak crnogorskih građana, a koliki srpskih?
Situacija na Cetinju bila je normalnija nego u drugim dijelovima Crne Gore zahvaljujući Književnoj omladini. Književna omladina osnovana je početkom osamdesetih, okupljala je mlade književnike i pisce, djelovala je dvadesetak godina, a osnovali su ju moj brat književnik Milorad Mijo Popović i Slavko Perović koji je kasnije utemeljio političku stranku Liberalni savez Crne Gore. Tih osamdesetih izdavali su Ars, časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja.
Hoćete reći da je Cetinje u ratu bio iznimka zbog Književne omladine, jer su se ti intelektualci već osamdesetih suprotstavljali velikosrpskim težnjama, a kasnije posljedično i agresijama na Hrvatsku, te Bosnu i Hercegovinu?
Narod nigdje u Crnoj Gori, pa tako ni na Cetinju nije bio upućen u točna zbivanja, jer su se mediji kontrolirali od strane srpskih moćnika i njihovih pijuna u Crnoj Gori. Da nije bilo Književne omladine, istina bi ostala skrivena i na Cetinju. Moj brat Mijo imao je velikih problema, tako je 1987. godine osuđen na pola godine zatvora zbog okršaja s jednim srpskim vladikom. Od sredine osamdesetih u Crnoj Gori vlada žestoki srpski nacionalizam koji će kasnije dovesti do ratnih sukoba, koliko god tada zdrav razum govorio da je nemoguće da do toga dođe.
Niste mi odgovorili postotak Srba i Crnogoraca na Cetinju krajem osamdesetih i početkom devedesetih.
Bilo je puno više Crnogoraca, ali nisu imali razvijenu svijest niti o Crnoj Gori kao vlastitoj državi i narodu, niti su razumjeli velikosrpske težnje. Srbi su vješto manipulirali Crnogorcima, nije to bilo jednostavno shvatiti na prvu. Bila je riječ o sofisticiranoj propagandi koje se ni Joseph Goebbels ne bi posramio. Strašno im je smetala Književna omladina i tih desetak intelektualaca koji su tamo djelovali bili su im veliki trn u oku. Odakle smo mi okupljeni u Književnoj omladini imali točne informacije što se događa diljem Jugoslavije? Pa po cijeloj Jugoslaviji imali smo kontakte i prijatelje unutar kulturnih krugova, u svakom trenutku bilo nam je jasno što se događa i što Slobodan Milošević smjera.
Znali ste i da kreće napad na Dubrovnik?
Naravno da jesmo, iako nismo mogli vjerovati da će se to dogoditi. Naime, agresoru je to bila najveća moguća greška, jer će napadom na Dubrovnik svijet reagirati.
U redu, vi ste znali pojedinosti, ali što je ostali narod na Cetinju tada mislio u vezi Dubrovnika?
Narod se stalno lagao da su ustaše na granici i tada se znalo da će doći do rata. Cetinje je onda imalo oko deset, jedanaest tisuća stanovnika, a prema službenim podacima u ratu je bilo 554 vojnika. Ne znam koliko je od toga bilo dobrovoljaca, a koliko ih je mobilizirano. Mobilizacija se svuda u Crnoj Gori provodila, nitko te nije pitao želiš li ići u rat ili ne.
Vas je mobilizacija izbjegla?
Znali su da bi sa mnom u vojsci imali puno više problema nego koristi.
Književnoj omladini situacija nije bila nimalo jednostavna. Uvjeriti narod s Cetinja u pravu istinu dok se mnoge njihove prijatelje, poznanike i rodbinu mobilizira na bojište, jer su ‘ustaše na granici’.
Da, mnogi misle da nam je bilo lako, jer je to Cetinje koje je kao drugačije od ostatka Crne Gore. Ali opet vam govorim, propagandna mašinerija bila je strašna, puno mobilizacije, laži o ustašama i sada mi tu nešto prosvjedujemo protiv srpskog nacionalizma i promičemo antiratne stavove. Naravno da se nije objektivno izvještavalo o napadu na Dubrovnik, nego se govorilo da ustaše pale gume. Nevjerojatno kako je izgledala ta propaganda, koliko je bila sveobuhvatna i duboka, nije ni čudo da je narod povjerovao. Ali što da vam ja o tome svemu govorim kada je u Crnoj Gori i dalje ista situacija. Propaganda se neprekidno odvija, srpski nacionalisti se nikad maknuli od Crne Gore, jedino što je danas zbog interneta lakše doći do pravih informacija nego onda. Srpski nacionalisti su, moram im to priznati, eksperti za propagandu. Znaju što će koristiti, a što će prešutjeti. Eto, recimo sada se u Crnoj Gori stalno pozivaju na Njegoša i kako je on govorio da su Crnogorci ustvari Srbi. Ali neće reći kako istovremeno Njegoš kaže „naša braća sokolovi, Dalmatinci i hrabri Hrvati“. Uvijek se iskrivljuje povijesni kontekst, a Srbi su majstori u tome.
Novinari i mediji su napravili puno štete prije i u samom ratu. Jesu li i novinari, te urednici trebali odgovarati po sudovima?
Naravno da jesu. Napravili su jednaku štetu kao oni koji su ih huškali.
Bez obzira na svu tu propagandu, dio vas na Cetinju želi govoriti istinu. Kako je uopće došlo do legendarnog mitinga početkom 1992. godine, u vrijeme razaranja Dubrovnika i njegove potpune opsade?
Cijeli siječanj smo planirali organizirati miting. Nismo mogli više tolerirati strahote koje je Dubrovnik prolazio. Dan prije mitinga, ja i Slavko Perović našli smo se u lokalu Mala lokanda (vlasnika Božidara Đike Đikanovića) koji je istovremeno bio i naša kafana, te kancelarija. Ja i Slavko smo tada bili nerazdvojni bez obzira na to što je on imao stranku Liberalni savez, a ja nisam nikada bio liberal. Tijekom večeri skupina vojnika koja se vratila s ratišta došla je u blizinu Male lokande, jer su znali da je to naš dnevni boravak i kada su nas vidjeli, počeli su pucati u zrak iz kalašnjikova i pjevati četničke pjesme. Govori meni Slavko – ajde se dosjeti nekih stihova, pa da im mi sad kontriramo. I ja krenem u glavi preslagivati neke riječi, nabacivati stihove, i u nekom trenutku mi sine inspiracija o Lovćenu, vili, oprostu i Dubrovniku. Onda smo ih zapjevali u lokalu. Slavko se na prvu oduševio stihovima i ja mu kažem da ću ih sutra zapjevati na mitingu. A on mi je odmah rekao da neću.
Na kraju ste zbog stihova ušli u veliki konflikt sa Slavkom Perovićem.
Zato jer je iza mitinga za novine izjavio da je stihove „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče, to su bili sve četnici, Momirovi plaćenici“ napisao policijski provokator. Prepao se od naroda. Htio se ograditi od tog stava koje sam iznio u stihovima, jer je smatrao da su radikalni. To vam najbolje pokazuje koliko je u to doba bilo kontroverzno tražiti oprost od Dubrovnika i sve vojnike koji su bili u okolici Dubrovnika nazvati četnicima i Momirovim plaćenicima, a dio njih se kućama na Cetinje vraćao u ljesovima. Rekoh već, tu je bilo puno mobiliziranih ljudi koji nisu išli svojom voljom, niti su znali što se događa. Zato Slavko nije bio oduševljen ovom pjesmom, iako valja kazati da je na mitingu održao sjajan govor.
Što ste mu još govorili u vezi stihova koje nije htio čuti na mitingu?
Rekao sam mu da ne gleda samo svoju stranu, već širu sliku, a to je da je Dubrovnik napadnut, i da mu se treba ispričati. On je stalno bio stava da će ti stihovi svima napraviti ogroman problem i skroz je bio protiv toga da se pjevaju javno.
Razumijem Slavka, nije ni njemu bilo lako. Na kraju je zbog svega psihički obolio. Nego, vratimo se na miting. On nije htio da se pjevaju sad već epski stihovi, a vi jeste. Kako se na kraju sve odvilo?
Na miting sam otišao zajedno s mojim prijateljima koji su za tu priliku došli iz Bara. Kada smo tamo stigli već su se pjevale patriotske crnogorske pjesme. Malo sam stao sa strane, jer sam bio pod utjecajem Slavkovih riječi da se ljudima neće svidjeti stihovi. U nekom trenutku kada je nastupila tišina, ja sam ih zapjevao iz sveg glasa. Sa strane sam čuo pljesak. Ne baš jak, ali ipak odobravanje. Onda sam blizu mene ugledao Jocka Mićunovića i Mića Stanojevića i zamolio sam ih da mi pomognu u pjevanju stihova, a oni su pristali. Potom smo ih zajedno zapjevali i dobili još veći aplauz. Zatim su se na bini održali govori, među kojima je bio onaj veliki i sjajni govor Perovića i nakon što je završio, ponovno smo zapjevali „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“, i ovaj put nam se puno ljudi pridružilo, što je zabilježeno kamerama.
I ušlo u povijest, kao ogroman čin hrabrosti u vrijeme kada je za vas i slične vama puno lakše bilo da se maknete sa strane, šutite i ne sudjelujete javno u prosvjedima bez obzira na to što god o svemu mislili. Kakve su za vas bile posljedice?
Pjesma je napravila raskol među narodom, nije bilo ugodno iza boraviti na Cetinju. Možete i sami misliti kakve su mi etikete lijepili. Govorili da sam izdajnik. Mobilizirani ljudi s Cetinja koji su išli na ratište nisu se osjećali četnicima, a ja sam ih tako nazvao. To im je bila uvreda. Spomenuo sam da ih je prema službenim podacima s Cetinja bilo 554. Kada njima pridodamo užu, širu rodbinu, prijatelje, poznanike… Sigurno je pola Cetinja bilo pogođeno mojim stihovima. Podsjetimo, dio ljudi je poginuo u borbama oko Dubrovnika. Možete misliti kako su me gledale majke poginulih vojnika što sam se izvinjavao Dubrovniku i plus toga ih proglasio četnicima i plaćenicima. Znaju mi ljudi dan danas nakon što popiju koju i otvore se reći da nikad nisu zaboravili da sam im oca ili strica nazvao četnikom. Neki ljudi su naime morali otići u rat, nisu tamo išli da bi pljačkali i palili.
Niste zažalili što ste pjevali?
Ma kakvi, opet bih sve ponovio. Bio sam potpuno svjestan što će se dogoditi, ali to je bila moja moralna dužnost. Moglo je biti još gore, posebno kada bi se vojnici vraćali s ratišta i napili se. Uspio sam na kraju sve podnijeti. Možda ne bih ni mogao sam sve izgurati, ali jako puno mi je pomogao moj kum Špiro Martinović. Nije me puštao ni jednoga trenutka samog, znao je kolika mi prijeti opasnost. Uz njegovu pomoć prihvatio sam situaciju i nosio se s njom najbolje što sam mogao. Jedno vrijeme sam hodao naoružan, eto koliko je bilo napeto. Nakon mitinga, najmanje tri mjeseca nitko nije zalazio u Malu lokandu da ih slučajno ne bi sa mnom vidjeli.
Svaka vam čast. Ja se na vašem mjestu vjerojatno ne bih prtio u sve ovo.
Nikad se nisam želio isticati kao nekakav heroj. Rijetko dajem izjave, intervjue, razgovaram s medijima. Vama sam se javio, jer sam na vašem portalu pročitao tekst o mitingu na Cetinju koji nije bio sasvim točan. Samo sam htio da se zna istina, samo to, a ne da me se doživljava kao nekog heroja, da veličam sebe.
Imate li nam još što kazati za kraj razgovora?
Moram spomenuti dva čovjeka od kojih sam jako puno naučio. Jedan je hrvatski pjesnik Boris Maruna, a drugi Crnogorac Ćano Koprivica. Obojica su bili veliki patrioti.
