Europska politička scena ulazi u razdoblje dubokih tektonskih pomaka, a snage koje su desetljećima bile na marginama danas postaju ključni igrači. Konzervativne i suverenističke opcije više nisu protestni glas, nego realna alternativa vlasti u nizu država Europske unije. Od Italije i Mađarske, preko Francuske i Njemačke, pa sve do srednje Europe, jača val političara koji otvoreno dovode u pitanje dosadašnji liberalni poredak, politiku masovnih migracija, klimatske dogme i ideologiju “wokea”.
U središtu tog vala stoji Viktor Orban, čovjek koji je godinama simbol otpora Bruxellesu i koji se ponovno sprema na izbore s ciljem da učvrsti Mađarsku kao bastion suverenizma. Iako pod stalnim pritiskom Europske komisije, financijskih ucjena i političkih sankcija, Orban i dalje ima snažnu podršku naroda.
Njemačka, kao nekadašnji politički i ekonomski motor Europe, prolazi možda i najdramatičniju transformaciju. AfD raste do razina koje su prije samo nekoliko godina ljevici i medijima bile nezamislive. U nekim saveznim pokrajinama već je prva stranka, a nacionalno se približava rezultatima koji bi mogli temeljito promijeniti političku arhitekturu zemlje. U Francuskoj Marine Le Pen strpljivo gradi put prema Elizejskoj palači. Njezin pokret više se ne percipira kao “ekstrem”, nego kao legitimna opcija vlasti, posebno u kontekstu sigurnosnih prijetnji, terorizma i društvenih podjela.
‘Konzervativne snage rastu po svijetu’
Italija s Giorgiom Meloni pokazala je da desnica može ne samo doći na vlast, nego i voditi državu bez kaosa, pritom redefinirajući odnos prema Bruxellesu, NATO-u i Washingtonu. U Nizozemskoj, Austriji, Švedskoj i Finskoj jačaju stranke koje otvoreno govore o zaštiti nacionalnog identiteta, granica i društvene stabilnosti. Europa se polako, ali sigurno, okreće prema politici reda, sigurnosti i suvereniteta.
U tom širem europskom kontekstu, i Hrvatska ulazi u fazu preslagivanja. Domaća desnica otvoreno govori o potrebi okupljanja, ujedinjenja i zajedničkog izlaska na buduće izbore kako bi se stvorila ozbiljna politička alternativa. Jedno od ključnih imena tog procesa je europarlamentarac Stephen Nikola Bartulica (DOMiNO), koji se u Bruxellesu profilirao kao jedan od najvidljivijih predstavnika konzervativnog i suverenističkog bloka iz Hrvatske.
Bartulica za naš portal otvoreno govori o globalnom trendu: “Konzervativne snage već duže vrijeme rastu po svijetu. Od ponovnog izbora Trumpa do pobjede Josea Antonija Kasta u Čileu. Trendovi su isti u Europi gdje desne opcije vode u najvećim zemljama EU.” Prema njegovim riječima, uzrok tog zaokreta leži u potpunom gubitku dodira političkih elita s realnim životom građana. “Budući da etablirane mainstream stranke nemaju rješenja za krupne probleme, očekujem da će se ovi trendovi nastaviti. Političke elite u Europi su otuđene od običnih ljudi kojima je dosta političke korektnosti i nametanja woke ludila.”

Nije iznimka ni Hrvatska
Hrvatska, kaže Bartulica, nije iznimka. “Ovdje je suradnja svih i daljnje okupljanje na desnici ključna. Birači će to prepoznati i nagraditi.” Kao zastupnik u Europskom parlamentu, Bartulica izravno svjedoči funkcioniranju briselskog sustava. “Vidim iz prve ruke kako strukture u Bruxellesu nisu u stanju odgovoriti na velike izazove – od rata u Ukrajini do ilegalnih migracija. Ursula von der Leyen je dio problema, ne rješenja.”
Posebno oštro kritizira način na koji se etiketira politička desnica. “Danas ono što mainstream mediji opisuju kao krajnju desnicu zapravo je glas zdravog razuma i zaštita sigurnosti građana.” S druge strane, upozorava, politička ljevica sve otvorenije poseže za cenzurom i relativizacijom nasilja. “Politička ljevica opravdava nasilje i traži cenzuru u javnom prostoru. Tako i sekta Možemo djeluje u Zagrebu. Ljudima je dosta.”
Upravo zato, smatra Bartulica, dolazi do stvaranja novog europskog političkog bloka koji će povezati Orbána, Meloni, Le Pen, AfD, poljsku desnicu i niz manjih, ali utjecajnih konzervativnih pokreta. Takav blok mogao bi nakon europskih izbora postati ključni jezičac na vagi u Europskom parlamentu i ozbiljno promijeniti smjer politike Unije. Hrvatska desnica u tom procesu traži svoje mjesto, svjesna da bez međunarodnih savezništava više nema ozbiljnog utjecaja.
Bartulica se upravo tu vidi kao most između domaće političke scene i europske suverenističke mreže. Pitanje više nije hoće li desnica rasti, nego hoće li se uspjeti organizirati i politički disciplinirati. Pred Europom je razdoblje u kojem će se odlučivati hoće li kontinent ostati talac birokratskih elita ili će se vratiti ideji suverenih naroda i država. A pred Hrvatskom je pitanje hoće li u tom procesu biti pasivni promatrač – ili dio političkog vala koji želi mijenjati smjer povijesti.

