Više nema ravnatelja nadležne institucije kojemu je luka Vela Jana nadomak kuće. Priženio se u naselje iste luke, sam je sebi uništavao ekologiju i narušio krajobraz, a to je tek prva etapa. Posljednja će biti devastacija čitave uvale, jer je ona maritimno zaštićena, pa će posidonija, periske i drugi morski endemi nepovratno nestati.
A kako je to uopće moguće? Vrlo jednostavno – dovoljno je pogledati kako se kod nas sve to planira, odobrava i objašnjava.
Posidonija – nepredviđena okolnost u predviđenom projektu
Studija je, kažu, napravljena u jednom zagrebačkom uredu. Sve po pravilima struke, svi papiri na broju, sve uredno posloženo. Jedino što se nekako previdjelo jest da se u akvatoriju nalazi posidonija. Sitnica. Kao da projektiraš cestu, a tek naknadno netko primijeti da preko nje prolazi rijeka.
Kad je netko postavio sasvim logično pitanje: „Ljudi, što vi to radite? Znate li uopće što se ovdje nalazi?“ – umjesto da se prvo provjeri što se događa, aktivirao se najpouzdaniji instrument suvremene administracije: „televizijsku kuću“ PR.
I tada nastupa čudo modernih komunikacija. Ono što do jučer očito nije bilo dovoljno poznato onima koji su projektirali i odobravali zahvat, preko televizije postaje poznato svima. Javnost je obaviještena, EU norme su spomenute, zaštita je svečano potvrđena, a sustav je sam sebi dodijelio prolaznu ocjenu.
Izvođači nastavljaju raditi. Jer kad televizija objavi da su preuzete sve europske norme zaštite, valjda je i more dužno poštovati priopćenje za javnost.
A mjerodavni? Mirno sjede u svojim udobnim foteljama. Nema potrebe za pretjeranim uzbuđivanjem, izlaskom na teren ili neugodnim pitanjima. Zašto bi netko ustao i osobno provjerio stanje kad se stvar može promatrati iz ureda, tumačiti kroz dokumentaciju i, po potrebi, potvrditi na televiziji?
Uostalom, u našem je sustavu odgovornost vrlo precizno raspoređena: svi su nadležni dok se nešto planira, svi su stručni dok se nešto odobrava, a kad nastane problem – odjednom nitko nije znao.
Posebno je zanimljiva ta čudesna sposobnost da se nepoznavanje terena pretvori u stručnu studiju, upozorenje građana u medijski događaj, a medijska objava u dokaz da je sve pod kontrolom. Kao da je svrha televizije manje da postavlja pitanja, a više da javnosti objasni zašto pitanja više nisu potrebna.
A posidonija? Ona je, očito, jedina u cijeloj priči koja nije dobila poziv na sastanak, nije pročitala studiju i nije bila upoznata s preuzetim europskim normama.
Zaključak je jednostavan:
U Zagrebu se izrađuju studije, na terenu se izvode radovi, u medijima se potvrđuje usklađenost, a u uredima se čuva institucionalni mir.
Ako se poslije pokaže da je nešto pošlo po zlu, nema razloga za paniku. Osnovat će se povjerenstvo, pregledati dokumentacija i utvrditi da su svi postupali u skladu sa svojim nadležnostima.
A ako se postavi pitanje tko je odgovoran, odgovor će biti stručno formuliran, administrativno besprijekoran i potpuno bezličan:
„U trenutku donošenja odluke raspolagalo se informacijama kojima se raspolagalo.“
I tako će posidonija ostati tamo gdje je oduvijek bila – u akvatoriju. Samo će odgovornost, kao i obično, ostati na kopnu, izvan dosega svih nadležnih.
Zato kažem: beton na obali je PROFIT.
Milo Miklaušić, kap.
“Stavovi izneseni u kolumnama, vašim vijestima i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije portala Morski HR.”
