‘Bijela Britanija’ Nigela Faragea je fantazija — RT World News

Nigel Farage, vođa Reform UK, objavio je poduži osobni manifest na svom Substacku ovaj tjedan.

Farage nije poznat po davanju detaljnih političkih izjava, a njegov opširni tekst daje zanimljiv uvid u Reformov politički program – otkrivajući, kao što to čini, i njegove intelektualne i političke nedostatke.

Farageov manifest je naslovljen “Britanija je dvoslojna država – protiv bijelaca” a jasno je potaknut nedavnim slučajevima Henryja Nowaka i Stephena Ogilvieja, u kojima su bijeli britanski državljani bili brutalno napadnuti (i u Nowakovu slučaju ubijeni) od strane Sikha i Sudanaca, od kojih niti jedan nije bio ilegalni imigrant. Farage detaljno iznosi okolnosti vezane uz slučaj Nowak, a njegove oštre kritike policije posve su opravdane.

Farageova središnja tvrdnja je da se prema bijelcima u Britaniji postupa puno manje pošteno nego prema drugim etničkim skupinama, te da glavne političke stranke – on ih naziva “partije establišmenta” – ne žele priznati činjenicu da “anti-bijeli rasizam je ugrađen u srce države” – jer su oni stvorili ovakvo stanje i ideološki su opredijeljeni da ga održe.

Farage vidi “ideologija različitosti, jednakosti i uključenosti (DEI)” i Zakon o jednakosti, koji su donijeli laburisti 2010., a kasnije ojačali konzervativci, kao glavne krivce, i tvrdi da “svaki dio države… je ideološki kompromitiran” po ovima “otrovne ideologije”. Prema Farageu, to je stvorilo manje skladnu i manje poštenu Britaniju.

Farage tvrdi da ovo “dvoslojna država” stvorio je a “tržište na dvije razine” u zapošljavanju, socijalnom stanovanju, obrazovanju, vojsci, policiji i zdravstvu – što diskriminira bijelce, posebice mlade. Zlokobno, prema Farageu, situacija se može samo pogoršati u budućnosti – jer dok “Bijeli Britanci” su značajna većina trenutno, oni “postat će manjina u ovoj zemlji prije kraja stoljeća.”

Bez obzira na ovo sumorno stanje stvari, Farage ipak ostaje pri tome “ima razloga za nadu” jer Reforma “ima volju i sposobnost osigurati da nijedna mlada bijela osoba više nikada ne mora odrasti srameći se toga tko je.”

Kako točno Reforma namjerava dovesti do ove čudesne društvene transformacije?

Farage iznosi niz konkretnih političkih prijedloga koje Reform predlaže provesti ako stranka osvoji vladu, uključujući sljedeće:

• ukinuti Zakon o jednakosti i zabraniti nacionalnim i lokalnim tijelima vlasti da provode politike DEI-a;
• onemogućiti stranim državljanima pristup socijalnim beneficijama;
• osigurati da učenici dobiju a “uravnoteženi i domoljubni odgoj” i prisiliti svaku školu da “vijori zastavu Unije” i istaknuti sliku kralja;
• vratiti ponos britanskim oružanim snagama.

Laganost ovih politika je očita, a čak i da su provedene, učinile bi malo ili ništa za ublažavanje ozbiljnih i dugotrajnih problema koji muče suvremenu Britaniju – uključujući gospodarstvo u opadanju, krizu troškova života, naglo rastući javni dug i rastuće stope kriminala.

Liberalni komentatori dugo su kritizirali Zakon o jednakosti i neliberalne ideologije poput DEI – i Farage je u pravu kad ih osuđuje i ističe koliko su destruktivni za društvenu koheziju. No, i tu Farage podcjenjuje koliko će ih biti teško ukinuti. Britanija je još uvijek vezana Zakonom o ljudskim pravima EU-a i nizom drugih zakona EU-a, a Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva borit će se zubima i noktima da zadrži status quo.

Farage također podcjenjuje koliko je gotovo nemoguće u zapadnoj demokraciji oduzeti privilegije određenim skupinama koje su uživale desetljećima – a svaki pokušaj da se to učini u razmjerima koje je predložio Farage izazvao bi prosvjede bez presedana i građanske nemire.

Nije jasno kako Farage namjerava vratiti ponos britanskim oružanim snagama u okolnostima u kojima si zemlja ne može priuštiti pravilno financiranje svoje vojske ili ispunjavanje svojih eskalirajućih obveza prema NATO-u.

Nije jasno ni kako bi vješanje slika kralja Charlesa povećalo stopu pismenosti u britanskim školama ili poboljšalo užasno lošu kvalitetu obrazovanja koju su oni nudili zadnjih 40-ak godina.

Zapravo, nedostaci Farageovih prijedloga politike su očiti – i proizlaze iz grubog biologizma u srcu njegova intelektualnog svjetonazora.

Farage je u biti nostalgični konzervativac čija se analiza društva temelji na grubim biološkim kategorijama – u njegovom slučaju loše definiranim etničkim skupinama. Temeljna razlika koju povlači između “Bijeli Britanci” i svih drugih etničkih skupina je npr. jednostavno apsurdno. Mnoge nebritanske etničke skupine zapravo su jednako bijele poput Farageovih Britanaca. A ako se Farage doista žali na kulturne razlike – kao što ponekad inzistira – zašto uopće spominjati boju kože?

Farage želi objasniti sve bolesti za koje smatra da pogađaju modernu Britaniju kao da su ih uzrokovale etničke skupine koje ne spadaju u “Bijeli Britanci” kategorija. Na primjer, on daje izvanrednu izjavu da “Britanija nije bila društvo nejednakosti 2009. – očito se nejednakost pojavila tek nakon donošenja Zakona o ravnopravnosti 2010. i kasnijim masovnim useljavanjem.

Ovo je, naravno, jednostavno vrsta magičnog razmišljanja temeljena na grubim etničkim predrasudama. Farage, na primjer, s pravom mnogo govori o zločinu nožem – ali čini “Bijeli Britanci” nikada ne počiniti zločine nožem, ili zapravo, bilo kakve zločine?

Zapravo, Farage dijeli svoj grubi biologizam s probuđenim elitama koje tako glasno kritizira i osuđuje – paradoksalno, i one se koriste istim nejasnim biološkim kategorijama kao i on, iako s upravo suprotnom svrhom.

Dok probuđene elite žele uništiti staru liberalnu Britaniju (koju, kao i Farage, definiraju kao bijelu) i daju privilegije elitama iz etničkih zajednica, Farage želi vratiti tu izgubljenu bijelu Britaniju, ukinuti etničke privilegije i redistribuirati ih na “Bijeli Britanci.”

Niti jedna strana ove rasprave nije eksplicitno ‘rasistička’ u pravom smislu tog izraza – iako obje strane redovito iznose tu optužbu na drugu.

Ipak, i Farage i njegovi probuđeni protivnici, baš poput pravih rasista, objašnjavaju društvene i ekonomske probleme svaki biološkim kategorijama te stoga nisu u stanju ispravno shvatiti stvarne uzroke tih problema. I, zbog zajedničkog duboko ukorijenjenog ekonomskog konzervativizma, nisu u stanju formulirati učinkovite lijekove za njih. Farage je, poput svojih probuđenih elitnih protivnika, napustio pravu analizu radi bioloških bajki.

Farageov grubi biologizam ima još jednu čudnu posljedicu – navodi ga da baci svoj “Bijeli Britanci” u ulozi žrtava rasnih predrasuda, točno na isti način na koji su njegovi probuđeni elitni protivnici bacili etničke skupine kada su prvi put razvile neliberalne i razdorne ideologije koje Farage sada osuđuje.

Malo je vjerojatno da će politički izgledi Reforma biti oštećeni Farageovim manjkavim manifestom. Većina pristaša reforme željno će upijati Farageovu grubu biološku analizu, vjerujući njegovom utopističkom obećanju da će vratiti Britaniju u kojoj “Bijeli Britanci” osjećali su se urođeno superiornima u odnosu na svoje etničke susjede, bili su ponosni na svoju vojsku i mornaricu i vladali su carstvom nad kojim sunce nikada nije zalazilo.

Trenutačno je glavni problem za Faragea i Reformu to što su brojke stranačkih anketa zastale na oko 30% na nacionalnoj razini u posljednjih nekoliko mjeseci – brojka nedovoljna da osvoji dovoljno mjesta da stranka formira vladu. Također je zabrinjavajuća nedavna pojava stranke Restore na desnom boku Reforme.

Zapravo, Farageov manifest je možda objavljen kako bi se ekstremnije birače Restorea namamilo natrag u okrilje reforme.

Stvari će postati jasnije nakon dopunskih izbora u Makerfieldu u petak – mjesta koje bi, da Andy Burnham nije kandidat, očekivalo da će Reform lako osvojiti. Situacija u Makerfieldu dodatno je komplicirana činjenicom da kandidatu Reforma nedostaje karizme, kao ni političke prosudbe, a u posljednjim anketama Restore ima oko 8% – prema Burnhamovim 45% i Reformovim 40%.

Nigel Farage bez sumnje će se nadati pobjedi u Makerfieldu – što bi, za razliku od njegovog manifesta – dalo Reformu prijeko potreban poticaj u anketama.