Iz Mosta Šibenik poručuju da se spaljivanje otpada sve više predstavlja kao rješenje, iako se prema hijerarhiji gospodarenja otpadom energetska oporaba nalazi iza sprječavanja nastanka otpada, ponovne uporabe i recikliranja. Mihovil Klarić iz Mosta Šibenik upozorava da građani prije bilo kakvih odluka imaju pravo znati kakve rezultate ostvaruju postojeći centri za gospodarenje otpadom.
“Građani imaju pravo znati što se s otpadom svih ovih godina zapravo radilo”
“Bikarac, Lećevica, Biljane Donje i Lučino razdolje građeni su uz obećanje da će smanjiti odlaganje kroz odvajanje i recikliranje. Ako se danas ti isti centri navode kao izvor goriva za jednu spalionicu, onda građani imaju pravo znati kolike su njihove stvarne stope recikliranja i što se s otpadom svih ovih godina zapravo radilo”, poručuje Klarić.
Most zato traži da svi centri za gospodarenje otpadom javno objave godišnje podatke o stvarnim stopama recikliranja. Smatraju da se tek nakon uvida u te brojke može ozbiljno razgovarati o tome je li postojeći sustav ispunio svoju svrhu ili se od odvajanja i recikliranja prerano odustaje. “Ako su centri građeni da bi odvajali i reciklirali otpad, a danas se iz njih planira osiguravati gorivo za spalionicu, onda se mora jasno reći kako smo došli do toga. Građani moraju znati je li sustav doista bio usmjeren prema recikliranju ili se sada pokušava opravdati model koji će desetljećima trebati stalne količine otpada”, ističe Klarić.
U Mostu upozoravaju i na dugoročnu ekonomsku ovisnost o spaljivanju. Prema njihovu stajalištu, izgradnja takvog postrojenja prije povećanja stope odvajanja otpada mogla bi stvoriti sustav kojemu su za održivo poslovanje potrebne stalne količine otpada.
Kao primjer navode Čaporice, Krk i talijanski Treviso
Da postoje drukčiji modeli gospodarenja otpadom, tvrde u Mostu, pokazuju primjeri iz Hrvatske i drugih europskih zemalja.
Posebno ističu postrojenje suhe fermentacije u Čaporicama kod Trilja, koje godišnje obrađuje 12.900 tona biootpada. Iz njega se proizvode bioplin, električna i toplinska energija te organski materijal za tlo. Vrijednost investicije iznosi 17,35 milijuna eura, od čega je 13,1 milijun eura osiguran iz europskih sredstava. Kao drugi primjer navode otok Krk, gdje sustav kojim upravljaju Ponikve, prema njihovim podacima, odvaja oko 60 posto otpada, uz cilj dosezanja 70 posto. Biorazgradivi otpad ondje se kompostira na Treskavcu još od 2005. godine, a godišnje se obrađuje oko 5.000 tona biootpada.
Treći primjer je talijanski Treviso, odnosno sustav tvrtke Contarina koji obuhvaća približno 500.000 stanovnika u 49 općina. Prema podacima koje iznosi Most, ondje se postiže oko 85 posto odvojenog prikupljanja otpada, bez spalionice. “Logičan i energetski isplativ put nije da prvo izgradimo spalionicu, a onda pokušavamo pronaći dovoljno otpada kojim ćemo je hraniti. Prvo treba ozbiljno odvojiti biootpad od otpada za recikliranje i iskoristiti ga za proizvodnju bioplina, električne i toplinske energije. Čaporice pokazuju da je takav model moguć i u Dalmaciji i da za njega postoje europska sredstva”, naglašava Klarić.
Most traži konkretne poteze Grada i Županije
Iz šibenskog Mosta od Grada i Županije traže donošenje i financiranje plana odvajanja biootpada i recikliranja, kao i razmatranje izgradnje postrojenja za proizvodnju bioplina.
Smatraju da eventualna izgradnja spalionice može doći na dnevni red tek nakon što se iscrpe mogućnosti odvajanja i recikliranja te provede potpuna javna rasprava u koju bi građani bili uključeni od samog početka.
“Nismo protiv rješavanja problema otpada. Protiv smo toga da se krene od spalionice, a preskoči ono što je jeftinije, čišće i već dokazano. Čaporice pokazuju da se može i drukčije, i to u Dalmaciji i uz europski novac. Vlastiti otpad nije samo problem, nego i resurs koji treba iskoristiti pametno”, zaključuje Klarić.
Moja reakcija na članak je…
