Žena koju je američki ratni veteran usvojio kao dijete iz iranskog sirotišta i odgajana kao kršćanka u Sjedinjenim Državama, suočava se s deportacijom u Iran – zemlju u kojoj su kršćani suočeni s teškim progonima i koja je trenutno na rubu potencijalnog sukoba sa SAD-om.
Ona je jedna od tisuća osoba posvojenih iz inozemstva koje nikad nisu dobile državljanstvo zbog složenog raskrižja zakona o posvajanju i imigracije. Žena, čije je ime Associated Press zatajila zbog njezine neizvjesne pravne situacije, nedavno je primila pismo od Ministarstva domovinske sigurnosti (DHS) u kojem joj se nalaže da se pojavi radi postupka udaljenja pred imigracijskim sucem u Kaliforniji. Nema kriminalni dosje. U pismu se navodi da ispunjava uvjete za deportaciju jer joj je istekla viza u ožujku 1974., kada je imala samo četiri godine.
“Nikada nisam zamišljala da će doći ovdje gdje je danas”, rekla je žena, izražavajući svoje uvjerenje da bi, kao kršćanka i kći časnika američkog zrakoplovstva, deportacija u Iran mogla biti smrtna kazna. “Uvijek sam si govorio da ne postoji način na koji ova zemlja može nekoga poslati u smrt u zemlji koju su ostavili kao siroče. Kako bi Sjedinjene Države to mogle učiniti?”
Ionako zastrašujuća mogućnost deportacije pojačana je nedavnim geopolitičkim napetostima, istaknula je, dok je Trumpova administracija počela gomilati značajne snage američkih ratnih brodova i zrakoplova na Bliskom istoku, pripremajući se za potencijalnu vojnu akciju protiv Irana ako pregovori o nuklearnom programu propadnu.
Associated Press profilirao je ženu 2024. u sklopu šire istrage o tome koliko je međunarodnih posvojenika ostalo bez državljanstva jer ih njihovi američki posvojitelji nisu uspjeli naturalizirati. Žena je provela godine pokušavajući popraviti svoj pravni status, a DHS je svjestan njezine situacije od najmanje 2008. Procjenjuje da se njezin dosje sastoji od tisuća stranica i nije sigurna što je potaknulo iznenadnu prijetnju uklanjanja.
Trumpova administracija provodi kampanju masovne deportacije, tvrdeći da uklanja “najgore od najgorih” kriminalaca. Međutim, mnogi pojedinci bez kaznenog dosjea uhvaćeni su u mrežu. Jedina interakcija te žene s policijom koje se može sjetiti bila je zaustavljena prije 20 godina zbog korištenja njezina telefona tijekom vožnje. Radi u korporativnoj zdravstvenoj skrbi, plaća poreze i posjeduje kuću u Kaliforniji.
“Kada mediji odbijaju dati imena, to onemogućuje iznošenje detalja o konkretnim slučajevima ili čak provjeru da se išta od ovoga uopće dogodilo ili da ljudi uopće postoje. Ako vi ne možete raditi svoj posao, mi ne možemo raditi svoj”, poručili su iz Ministarstva domovinske sigurnosti. AP nije dao ime žene, ali je poslao detaljan opis pisma koje je primila, navedene razloge za njezinu podobnost za deportaciju i njezin prvobitni datum suđenja 4. ožujka. Sudac je od tada odgodio saslušanje za kasnije sljedeći mjesec i složio se s njezinom odvjetnicom, Emily Howe, da se žena ne mora osobno pojaviti – što je olakšanje zbog zabrinutosti da bi imigracijski službenici mogli čekati da je privedu.
Usvojena u Iranu kada je imala 2 godine
Ženin otac, ratni zarobljenik iz Drugog svjetskog rata, umirovio se iz zračnih snaga i radio kao vladin poduzetnik u Iranu. On i njegova supruga pronašli su je u sirotištu 1972. i posvojili kada je imala dvije godine. Vratili su se u SAD 1973., a lokalne su novine na cijeloj stranici objavile priču o obitelji i njihovoj novoj kćeri. Njezino usvajanje je dovršeno 1975.
Međutim, u to su vrijeme roditelji morali naturalizirati posvojenu djecu putem federalne imigracijske agencije zasebno. Oba ženina roditelja su u međuvremenu preminula.
Otkrila je da nije naturalizirana tek kad je u dobi od 38 godina podnijela zahtjev za putovnicu. Još uvijek ne razumije kako je došlo do propusta. Pretražujući očeve papire, pronašla je pismo odvjetnika iz 1975. u kojem je naveo da je radio s imigracijskim službenicima, zaključivši, “čini se da je ova stvar zaključena”, i naplatio ocu njegove usluge.
Svoju situaciju nije tajila, godinama je tražila pomoć od State Departmenta, imigracijskih službenika i senatora. Kontaktirala je svoju kongresnicu, zastupnicu Young Kim, republikanku iz Kalifornije, ali bezuspješno. Kimin ured nedavno je odgovorio na njezinu molbu o njezinom udaljenju najavljujući da “nisu u mogućnosti savjetovati ili se miješati”.
“Jednostavno me zbunjuje da je u redu poslati me u stranu zemlju gdje bih potencijalno mogla umrijeti ili bih mogla biti zatvorena zbog činovničke pogreške”, rekla je.
Nedavni posvojenici ne suočavaju se s ovim pravnim limbom. Kongres je 2000. godine donio zakon kojim se rješava problem, automatski dodjeljujući državljanstvo svima koji su zakonito usvojeni iz inozemstva. Međutim, zakon nije bio retroaktivan i primjenjivao se samo na one mlađe od 18 godina kada je stupio na snagu; svi koji su rođeni prije proizvoljnog datuma 27. veljače 1983. bili su isključeni.
Koalicija pokušava zaštititi starije posvojenike
Dvostranačka koalicija, od Južnobaptističke konvencije do liberalnih useljeničkih skupina, od tada je lobirala u Kongresu da usvoji još jedan zakon za pomoć starijim posvojenicima koji su isključeni zakonom, ali Kongres nije djelovao. Neki lobisti sada tvrde da je prijetnja uprave da će deportirati posvojenika upravo scenarij na čijem su sprječavanju naporno radili.
“Užasnuta sam. Rijetko mi je da se ovih dana šokiram nekom pričom. Ali ovo je apsolutno nevjerojatna situacija”, rekla je Hannah Daniel, koja je, kao direktorica javne politike Povjerenstva za etiku i vjersku slobodu, lobističkog ogranka Južne baptističke konvencije, provela godine potičući zakonodavce da se pozabave tim pitanjem.
Međudržavno posvojenje rijetka je tema za koju su se zalagali zakonodavci iz cijelog političkog spektra. Mnoge kršćanske crkve zagovaraju međudržavno posvojenje kao biblijski poziv, odražavajući Božju dobrodošlicu vjernicima u obitelj vjere.
Daniel, koja se nedavno pridružila World Reliefu, kršćanskoj humanitarnoj organizaciji, rekla je da prijetnja slanjem kršćanskog posvojenika u Iran predstavlja koliziju dvaju problema do kojih je njoj i mnogim drugim kršćanima jako stalo: međunarodno posvajanje i progon kršćana diljem svijeta.
“To je ono što me najviše zabrinjava u ovome: mi smo nacija koja se ponosi borbom za vjerske slobode i ovdje i u inozemstvu”, rekao je Daniel. “I čini se tako suprotno tome reći da ćemo poslati ovu osobu koja je za mene sestra u Kristu da se suoči sa smrtnom kaznom.” Nazvala je to “neameričkim i nesavjesnim”.
Preobraćenici na kršćanstvo u Iranu suočavaju se s intenzivnom diskriminacijom
Ryan Brown, glavni izvršni direktor Open Doorsa, neprofitne organizacije koja podupire progonjene kršćane diljem svijeta, objasnio je da dok su neki kršćani u Iranu kršćani po rođenju i suočavaju se s raširenom diskriminacijom, situacija je daleko gora za one koji se smatraju obraćenicima s islama. Očekuje da će se deportirani posvojenik smatrati posljednjom kategorijom – kao obraćenik.
“Pretpostavlja se da ste državni neprijatelj. Pretpostavlja se da ako ste kršćanin, da ste orijentirani na Zapad i želite da se režim sruši”, rekao je. “Nema koristi od proširene sumnje.”
Obraćeni kršćani su rutinski uhićeni, a neki osuđeni na smrt. “Njihovi su zatvori svjetski poznati po svojim jadnim uvjetima”, rekao je Brown, navodeći nedostatak sanitarnih uvjeta, oskudnu hranu, vodu i zdravstvenu skrb. Iranski zatvori su “notorno zločestiji za žene”, dodao je, sa ženama koje rutinski prijavljuju seksualne napade od strane otmičara, a neke su prisiljene na brak.
Brown, koji je i sam bio posvojitelj, mučio se razmišljati o tome što bi kršćanka, naviknuta na slobode Sjedinjenih Država, mogla doživjeti ako bude prisiljena vratiti se u Iran. Ona ne zna jezik ni običaje, jer je živjela potpuno američkim životom. “Ne mogu to ni zamisliti”, rekao je Brown. “Moje molitve su s njom.”
Žena vjeruje da bi je Iran vjerojatno gledao s još većom sumnjom s obzirom na to da je njezin otac služio vojsku i radio kao ugovorni radnik američke vlade. Odrastala je slušajući njegove ratne priče, čitajući dnevnik koji je vodio kao ratni zarobljenik i bila je ponosna na njegovu žrtvu i služenje zemlji za koju je vjerovala da ju je spasila.
Kad se sada osjeća tužno ili uplašeno, gleda svoju omiljenu fotografiju na kojoj je on u vojnoj odori, s medaljama na lijevom ramenu, s blagim, samouvjerenim osmijehom na licu. “Ponosna sam na očevu ostavštinu. Ja sam dio njegove ostavštine. I ono što mi se događa je pogrešno”, rekla je. “A znam da je bio ovdje, slomilo bi mu srce da zna da sam na ovom putu.”
