Wkada je imala samo 23 godine Tahmineh Monzavi bila je zatvorena zbog svoje fotografije.
Fotografije teheranske fotografkinje ovisnika o drogama i prostitutki u siromašnijim dijelovima njezina grada iranski je režim ocijenio “opasnima za društvo”. U samici je provela mjesec dana.
Vrijeme provedeno u zatvoru donijelo joj je napade panike. “Osim toga, dobio sam [an] autoimuna bolest do kraja života,” kaže ona iz Teherana, “izgubila sam kosu.”
Nije znala kako liječiti bolest, a ona je počela napadati njezino tijelo. Bilo je to 2012., nakon Arapskog proljeća, kada je val prodemokratskih prosvjeda svrgnuo diktatore diljem Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Bilo je to vrlo osjetljivo i politički nabijeno vrijeme u Iranu.
.jpg)
Brzo naprijed u današnji dan, političko okruženje u Iranu i dalje je vrlo napeto.
Otkako su SAD i Izrael započeli rat s Iranom, bilo je više od 3000 mrtvih zbog bombardiranja. Kao i u mnogim modernim ratovima, veliki dio tih smrti bili su civili.
Teheran kaže da je rat prouzročio oko 270 milijardi dolara štete, što je jednako oko 57 posto bruto domaćeg proizvoda zemlje.
Tijekom dva dana u siječnju, procjenjuje se da su snage sigurnosti na ulici pobile oko 30.000 ljudi. Studenti su činili značajan dio žrtava.
Monzavi, koji sada ima 38 godina, vjeruje da su Iranci generacije Z – rođeni između 1997. i 2012. – hrabriji od svojih milenijskih kolega jer imaju podršku svojih roditelja.
Ova generacija ostavila je po strani oprez i strah koji su progonili njihove prethodnike, kaže ona, “Naučili su kako biti neustrašivi.”
Ta neustrašivost dolazi do izražaja kada razgovarate sa studentima i mladima u Iranu.
“Svakim danom koji prolazi s ovim ubojicama na vlasti sve je bliže smrti i siromaštvu”, kaže Hassan. On je 20-godišnji student na Sveučilištu u Teheranu, ali Hassan nije njegovo pravo ime (sva imena mladih ljudi s kojima smo razgovarali za ovaj članak promijenjena su radi njihove sigurnosti).
“Volio bih da ljudi izvan Irana shvate da svakodnevni život nije samo politika ili naslovi. Čak su i obične stvari poput učenja ili planiranja budućnosti postale teške pod stalnom neizvjesnošću, ekonomskim pritiskom i strahom”, kaže Hassan.
Monzavi je svoj objektiv usmjerila prema mladim ljudima u Iranu još od pokreta “Žene, život, sloboda”, koji je pokrenut smrću 22-godišnje Mahse Amini u policijskom pritvoru nakon što je uhićena jer nije pravilno nosila hidžab.
Slike prikazuju dojam normalnosti. Tinejdžeri i mladi odrasli piju u kafićima u središtu grada, poziraju s kućnim ljubimcima, puše cigarete i voze motore. Mnoge se u potpunosti odriču hidžaba ili marama.
“Teško ih je u početku uvjeriti da mi dopuste da ih fotografiram”, kaže ona, “ali zbog svoje neustrašivosti puno su otvoreniji cijelom konceptu.”
Ali stvarnost svakodnevnog života teže je uhvatiti. Strah, tjeskoba, uhićenja, skok cijena, nestašica hrane i najduži nestanak interneta u modernoj povijesti.
Nakon 88 dana u utorak, 26. svibnja, iranska internetska veza s vanjskim svijetom djelomično je uspostavljena, prema mrežnom čuvaru NetBlocks. Tri mjeseca tijekom raspada struje niste mogli kontaktirati s voljenima. Čak je i provjeriti vrijeme bilo nemoguće.
Nestanak struje doprinio je tome da tisuće Iranaca izgube posao. “Još uvijek se nismo vratili na uvjete prije siječnja”, kaže teheranski aktivist za digitalna prava Saeed Souzangar.
Čak i prije siječnja većina glavnih platformi društvenih medija i aplikacija za razmjenu poruka već je bila nedostupna u Iranu osim ako niste mogli zaobići filtre skupim virtualnim privatnim mrežama (VPN). Telegram, Google Play, WhatsApp, Instagram i Twitter su još uvijek filtrirani, prema Souzangaru.
“Osjećam se kao da me nadziru”, kaže 25-godišnji Sarfraz, “Kad god želi, vlada može blokirati čak i ovaj mali prolaz.” Sarfraz studira na sveučilištu uz posao profesora u srednjoj školi.
Za mnoge mlade Irance s kojima smo razgovarali, život u Iranu podijeljen je na ‘prije’ i ‘poslije’ te dvije užasne noći krvoprolića koje je počelo 8. siječnja oko 20.30 po lokalnom vremenu – kada su internet i mobilni signali bili isključeni jer su režimske snage počele pucati na civile na ulicama.
Svatko s kim smo razgovarali poznaje barem jednog prijatelja koji je ranjen ili ubijen u sljedećih 48 sati.
“Ljudi više nisu isti”, kaže Sarfraz. Ovaj 25-godišnjak se boji da neće biti istinskih reformi u Iranu za njegova života. “Jedina mi je nada da neće biti još gore.”
On sigurno više ne gleda na Zapad, Trumpa ili Ameriku kao spasitelja Irana. “Uopće ne razmišljam o vanjskom svijetu; oni samo slijede svoje interese”, kaže Sarfraz.
Lako je prepustiti se pesimizmu. “Ponekad poželite reći ‘dovraga sa svim tim’ i samo poželite da sve bude gotovo. Ali onda dobijete drugi vjetar, ponovno vas ispuni žeđ za životom i mislite da možete nešto promijeniti”, kaže Mahmoud.
Malik, 29-godišnji stomatolog, usprkos svemu i dalje vjeruje da će “Iran biti slobodna zemlja”.
Nedavno je čitao Šahname, epsku pjesmu perzijskog pjesnika Ferdowsija iz 10. stoljeća, iz koje je crpio nadu. Ali jednostavan, miran život čini se nedostižnim.
Kao rezultat toga, on traži izlaz za bijeg. “Imigracija kao glavna opcija za obrazovane pojedince sada nije opcija”, kaže on. “Preteško i preskupo.”
.jpg)
Za Monzavija je fotografija gotovo nemoguća otkako je izbio rat. Kameru svi tretiraju sumnjičavo i u očima režima je izjednačena sa špijunažom.
Ali mladi ljudi s kojima se kroz svoj rad sprijateljila i dalje si dopuštaju sanjariti o svojoj budućnosti.
Postoji student umjetnosti koji sanja o slobodi. Studentica filma koja sanja o režiji vlastitih filmova. A jedna djevojčica sanja o tome da nabavi lijek za svog oca nakon što se ukinu međunarodne sankcije.
Ovih dana Monzavi svladava napade panike terapijom i meditacijom. Kad već govorimo, već dva mjeseca uzima lijekove za poticanje rasta kose. Ali rezultati su neujednačeni i nisu tako dobri kako se nadala.
Razmišlja li ikada o tome da svoje zdravlje stavi na prvo mjesto i odmakne se od kamere, zbog čega bi jednog dana mogla ponovno završiti u zatvoru?
“Za moje srce mnogo je važnije nastaviti svoj rad”, kaže ona.
