Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da je fotografija nastala negdje u Andama, daleko od Hrvatske. Goleme kamene litice, zelena zaravan stiješnjena među stijenama i tragovi čovjekova boravka stvaraju prizor koji zaista podsjeća na neku izgubljenu civilizaciju. Ipak, ovo nevjerojatno mjesto nalazi se u Dalmaciji, visoko iznad Baške Vode, na Biokovu.
Riječ je o Topića stajama, nekadašnjem pastirskom lokalitetu koji je zbog svojeg neobičnog položaja dobio nadimak „Biokovski Machu Picchu”. Usporedba s glasovitim peruanskim lokalitetom, naravno, nije povijesna, nego vizualna. No priča o ljudima koji su koristili ovo mjesto možda je jednako zanimljiva kao i njegov izgled.
Arheolozi na Biokovu pred velikim otkrićem: Proučavaju ukope starije od 4.000 godina, otkrivena veza s jamama ledenicama
Malena zelena zaravan usred golemih biokovskih litica
Topića staje smještene su u stjenovitom dijelu Biokova, iznad zaselka Topići nedaleko od Baške Vode na oko 1100 metara nadmorske visine, u području vrha Topol. Okružene su visokim vapnenačkim stijenama koje gotovo potpuno zatvaraju pogled prema okolnom prostoru, dok se između njih otvara neočekivana zelena površina.
Posebno su zanimljivi detalji koje su naveli. Na malenoj zaravni nalazi se lokva s vodom, dok je nekoliko kamenica smješteno u stjenovitom dijelu Topola. Upravo ti elementi otkrivaju da ovo nije samo slikovita planinska udolina, nego prostor koji su ljudi nekada koristili za svoje svakodnevne potrebe.
Na Biokovu je nekada boravilo više od 600 pastirica i pastira
Da bismo razumjeli značenje Topića staja, potrebno je vratiti se u vrijeme kada je Biokovo bilo mnogo više od današnjeg planinarskog i turističkog odredišta. Planina je stoljećima bila sastavni dio gospodarstva stanovnika Makarskog primorja i Zabiokovlja. Ondje se uzgajala stoka, obrađivale male plodne površine, skupljalo drvo i koristilo sve što je surovi krški krajolik mogao pružiti.
Kliknite za pregled
Prema podacima koje objavljuje Absolute Biokovo Challenge, početkom 20. stoljeća na Biokovu je boravilo više od 600 pastirica i pastira. Tijekom toplijeg i sušnog dijela godine stoka se odvodila na više planinske pašnjake, gdje su nastajala sezonska stočarska naselja. Posebno je zanimljivo da je, prema istom izvoru, među čuvarima stoke bilo znatno više žena nego muškaraca.
O tome kako su izgledala takva naselja pisao je i Stjepan Roglić u tekstu Biokovska pastirska naselja, objavljenom na stranicama HPD-a Sveti Jure. Oslanjajući se na vlastita iskustva, razgovore sa starijim stanovnicima i istraživanje Ive Rubića Ispaša na Biokovi iz 1929. godine, opisao je skromne kamene nastambe građene uglavnom tehnikom suhozida. U njima su pastiri boravili, čuvali alat, pripremali hranu i sklanjali se od nevremena.
Takve su staje često imale samo jednu prostoriju, ognjište i jednostavne ležajeve. Uz njih su se gradili torovi za ovce i koze, a svaka pogodna površina nastojala se iskoristiti za ispašu ili uzgoj hrane. Sličnom stočarskom svijetu pripadale su i Topića staje, premda njihova točna starost i pojedinosti o nekadašnjim korisnicima još nisu pouzdano utvrđene.
Kako su ljudi preživljavali ondje gdje gotovo nema vode?
Jedna od najvećih teškoća života na Biokovu bila je voda. Na planini obilježenoj vapnencem, pukotinama i dubokim krškim oblicima, kišnica se često brzo gubi u podzemlju. Zbog toga su nekadašnji stanovnici morali razviti različite načine njezina prikupljanja i čuvanja.
Gradile su se kamenice, bunari i gustirne, a za prikupljanje kišnice koristile su se prirodne udubine i površine stijena. Roglić opisuje kako su ljudi iskorištavali prirodne oblike terena i usmjeravali oborinsku vodu prema spremnicima iz kojih se napajala stoka. Bilo je to znanje nastalo iz potrebe za preživljavanjem, prenošeno generacijama.
Zato su lokva i kamenice koje se spominju na području Topića staja posebno zanimljive. One upućuju na važnost vode za korištenje ovog zaklonjenog prostora i pokazuju koliko je ljudske prilagodbe bilo potrebno da bi se život i rad održavali u planinskom kršu.
Do ovog mjesta vodi put koji su gradile generacije prije nas
Topića staje nisu odredište do kojeg se može jednostavno doći automobilom. Riječ je o zahtjevnom biokovskom terenu, a zanimljiv trag njihove prošlosti krije se upravo u starim pristupnim putovima.
Na portalu Planinarenje.hr, u opisu uspona iz Basta prema Svetom Iliji, navodi se da staza nakon područja Mandlove ploče prolazi strmim serpentinama ispod vrha Topol, visokog 957 metara. Posebno se ističe da taj dio uspona vodi građenim kozjim putom za Topića staje, što svjedoči o nekadašnjoj važnosti pristupa ovom prostoru.
Teško je danas i zamisliti koliko je truda bilo potrebno da bi se na tako nepristupačnim padinama izgradili putovi kojima su prolazili ljudi i stoka. Današnjim planinarima to može biti atraktivna avantura, ali nekadašnjim stanovnicima ovakvi su usponi bili dio svakodnevice.
Ipak, važno je upozoriti da se radi o strmom i mjestimice neugodnom terenu. Za odlazak na ovakva mjesta potrebno je iskustvo u planinarenju, odgovarajuća oprema i poznavanje vremenskih prilika na Biokovu.
Zaboravljena baština koja zaslužuje mnogo više pozornosti
U Planu upravljanja Parkom prirode Biokovo za razdoblje od 2017. do 2026. godine posebno se naglašava vrijednost nekadašnjih pastirskih stanova, staja i ostalih tragova čovjekova života na planini. U dokumentu se upozorava da je napuštanje tradicionalnog načina života tijekom prošlog stoljeća dovelo do propadanja dijela te baštine.
Topića staje zanimljiv su primjer upravo takvog nasljeđa. Iako se može potvrditi njihovo postojanje i nekadašnja stočarska namjena prostora, zasad nema dovoljno javno dostupnih pouzdanih podataka o tome kada su prve nastambe ondje podignute, koliko ih je bilo i do kada su se koristile. Odgovore bi možda mogli dati stariji stanovnici Topića, povijesni katastarski zapisi i detaljnija terenska istraživanja.
I dok se tisuće turista svake godine dive Biokovu zbog njegovih vidikovaca i spektakularnog pogleda na more i otoke, njegova manje poznata mjesta čuvaju drukčiju priču. Priču o ljudima koji su u naizgled nemogućim uvjetima pronalazili vodu, gradili putove, čuvali stoku i stvarali uvjete za život.
Biokovski Machu Picchu možda nije svjetski poznat spomenik, ali je vrijedan podsjetnik na upornost, snalažljivost i graditeljsko umijeće naših predaka. I upravo zbog toga Topića staje zaslužuju da ih se upozna, dokumentira i sačuva od zaborava.
Moja reakcija na članak je…
