Koja su vaša prva sjećanja na Festu svetog Vlaha, jeste li je pohodili kao dijete?
Bili su to lijepi dani kad smo kao djeca slušali pripovijedanja naših djedova i baka. Puštala se tada svaka igra, sve bi utihnulo i otvarao se neki novi svijet pred nama. Sjećam se kako nam je djed Antun govorio o našem podrijetlu, o korijenima koje vučemo iz dubrovačkog kraja, o tome kako su 70-tih i 80-tih godina prošloga stoljeća mnogi hodočastili iz Janjeva u Dubrovnik. Nezaboravni su to bili dani za njih, puni doživljaja, ali i Božjih milosti. Djed je osobito ponosno govorio o tim hodočašćima jer je sv. Vlaha smatrao svojim zaštitnikom. Priželjkivao sam itekako i ja vidjeti taj naš Dubrovnik i upoznati moćnoga sv. Vlaha koji je nama djeci bio predočen kao poseban svetac. Kao dijete, nažalost, nisam imao prilike biti u Dubrovniku na Festi, jer se živjelo dosta skromno, ali sam itekako mogao predočiti ljepotu proslave iz djedovih živih i bogatih pripovijedanja. Da je tomu bilo tako, osvjedočio sam se nedavno kad sam našao jednu fotografiju na kojoj moj djed s rođacima sudjeluje na proslavi našega Parca i ponosno drži njegov barjak.
I prije nego ste postali dubrovački biskup, službeno ste sudjelovali u Festi kroz procesiju i nošenje moći svetaca, a zatim ste je tri godine predvodili. Osjećate li proslavu Parca ‘svojom’ i jednostavnom?
Budući da sam nekoliko puta kao tajnik tadašnjeg šibenskog biskupa mons. Ante Ivasa bio na proslavi sv. Vlaha i sudjelovao u procesiji i nošenju moći svetaca, nije mi bila nepoznata sama Festa i njezin tijek. Kako sam već prije spomenuo, ovu Festu naša obitelj „osjećala“ je svojom i prije nego sam došao u Grad. Naravno da se i svaki novi trenutak proveden u ovom ozračju utiskuje u srce i pamćenje. Mislim kako ne bi bilo pretjerano reći da, osobito u danima pripreme, uz sav bogat program koji se mnogi trude prirediti, Dubrovnik nekako posebno odiše jednostavnošću i toplinom koja privlači mnoge hodočasnike. Svakako da kao dubrovački biskup Festu sv. Vlaha osjećam ‘svojom’ jer sam domaćin. Stoga ne mogu ni zamisliti da nisam njezin aktivni sudionik. Mnogi koji ne mogu doći u Grad prate preko različitih sredstava komunikacije. Festa se slavi u Zagrebu, Bruxellesu, ali i svugdje po svijetu gdje god žive Dubrovčani.
Koji momenti Feste su vam najdraži i najemotivniji?
Teško je govoriti o najdražim trenucima Feste kad je toliko toga što bih mogao izdvojiti jer na samu pomisao na sv. Vlaha već se u mislima nižu brojne slike zajedništva, molitve, tradicije i života. Drago mi je da i danas brojni naši roditelji njeguju tradiciju i odijevaju svoju djecu u narodne nošnje. Toliki domovi žive za ovaj dan, a naš Stradun okićen standalima i zastavama nagoviješta „dan ki dohodi jednom nami na godište“. Raduju me i čestitke s kopna, a posebno naših pomoraca i njihovo čitanje jer sv. Vlaho povezuje svoje „od sva četiri vjetra“. Ne mogu zaboraviti ni naše branitelje, zvonjavu gradskih zvona, gradsku glazbu, Dubrovačke trombunjere, koji zorom najavljuju početak Feste, trznice s darovima, bijele golubice, izvijanje barjaka…
Međutim, sve ovo vodi nas Parcu, a on Kristu koji je naš Put, Istina i Život. Zato svečana molitva Lausa bez obzira koliko puta izgovorena podsjeća nas u čije smo ime okupljeni. „U ime Presvetoga Trojstva, Oca, Sina i Duha Svetoga. U ime slavne djevice Marije. U ime slavnoga svetoga Vlaha, našega parca. U ime svijeh svetaca i svetica na nebesima. Život, pobjeda, mir i obilje ovomu našemu drevnom Gradu i zemlji dubrovačkoj, da ih Bog sačuva i uzdrži na mnoga ljeta po moru i na kopnu. Živio Sveti Vlaho!“
Svaki trenutak od otvaranja na Kandeloru, pa tijekom cijeloga dana Feste, i do zatvaranja u nedjelju po Festi, ispunjen je tolikim događajima, slikama i izrazima vjere, nade i ljubavi koja postaje vezom između nas i našega nebeskog zaštitnika.
Osim vjerskog, puno je i svjetovnog u proslavi dana dubrovačkog parca. U Gradu su tada ljudi svih vjera, pa i oni koji ne vjeruju, a svetog Vlaha jednako osjećaju svojim. Je li Crkvi izazov održati vjerske tradicije živima i treba li uopće tome stremiti?
Dobro ste primijetili, uz vjersku proslavu ima i svjetovnoga. Međutim, jedno ne isključuje drugo, nego samo pokazuje koliko je zapravo sv. Vlaho zaštitnik svih i bdije nad svima. Drago mi je što nas on sve okuplja u našem Gradu koji drži u svojoj ruci, blizu svoga srca, ujedinjuje nas u zajedništvu i pokazuje na važnost njegovanja kulturne i vjerske baštine.
Budući da je Crkva živa zajednica vjernika, a naši vjernici sv. Vlaha itekako osjećaju svojim, vjerujem da će se i dalje, s koljena na koljeno, prenositi ova lijepa i bogata proslava koja je i uvrštena na listu UNESCO-ove nematerijalne svjetske baštine. Ruku pod ruku, vjera i kultura, u našem Gradu idu zajedno. I ono što je važno, za svakoga dobronamjernog putnika, hodočasnika ili stanovnika, uvijek će se nešto naći.
Kakve nam poruke sveti Vlaho šalje danas, što od crkvenih učenja trebamo osluškivati kada se slavi 1053. Festa?
Sveti Vlaho nas poziva da nam ništa ne bude važnije od Krista. Ove jubilejske godine zahvaljujemo na prošlosti koja nas poučava i ohrabruje, dok se suočavamo s izazovima današnjice, poput ratova, bolesti, egzistencijalnih problema i demografskih izazova. Njegova poruka ostaje ista: Dobro uvijek nadvladava zlo, a mi smo pozvani služiti Bogu i bližnjima.
Papa Franjo nas potiče na mir, brigu za ranjive skupine i otvorenost životu. U ubrzanom svijetu važna je izgradnja savjesti, strpljenje i milosrđe. Sv. Vlaho, vjeran kroz povijest, poziva nas na vjernost Bogu i međusobnu solidarnost, ukazujući na važnost sebedarja i ljubavi, temeljene na Kristovoj žrtvi.
Njegova uloga mosta između Istočne i Zapadne Crkve potiče nas na ekumenizam, dijalog i zajedništvo u Kristu. Kao “hodočasnici nade” trebamo nositi nadu drugima, posebno onima udaljenima od Boga, jer graditelji nade postaju i graditelji mira.
