Biti Heumann je sada u kinima i debitira 13. studenog na Apple TV-u.
Aktivistica osoba s invaliditetom Judith Heumann ima savršeno ime za priču o prisiljavanju političara da priznaju ljudskost niže klase. Još je savršeniji naslov njezinih memoara, Biti Heumann, koje redatelj CODA-e Sian Heder pretvara u jednostavan, ali povremeno uzbudljiv biografski film koji se vrti oko političkog sjedišta, filma čija je autentična glumačka postava vitalni dio njegove forme.
Počevši s neuspjelim uličnim prosvjedom 1972., film juri nekoliko godina naprijed u rad užurbane koalicije s užurbanim uredima. Godina je 1977., a Heumann koja koristi invalidska kolica, poznata i kao Judy (Ruth Madeley, i sama je korisnica invalidskih kolica), nalazi se u grupi od nekoliko prosvjednika bijesnih na tajnika Ministarstva zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi (HEW) koji se pretvara u tajnika Josepha Califana Jr. (Mark Ruffalo) jer je odbio potpisati vitalni akt o jednakosti koji je postao zakon. Neki u Judynom taboru su slijepi ili gluhi; drugi su para- ili kvadriplegičari; a mala šačica su vojno sposobni saveznici iz queer ili rasnih skupina poput Black Panthers. Dok se okupljaju ispred ureda HEW-a u San Franciscu, Judy postavlja improvizirane zahtjeve za zauzimanje zgrade sve dok Califano Jr. ne potpiše gore spomenuti zakon, koji se naziva “odjeljak 504”.
Postoji, međutim, moralna bora u Judynom planu. Njezini kolege ubrzo otkrivaju da je spakirala četkicu za zube; uvijek joj je bio plan ući u zgradu i ostati prespavati. To što je žestoka zagovornica jednakosti odbila to podijeliti sa svojim prosvjednicima čini je zaokupljenom sobom na posebno uvjerljiv način, dok joj se oči postupno otvaraju za načine na koje njezini postupci idu ili ne odgovaraju njezinim kolegama prosvjednicima. Među njima je i kolega Ed Roberts (Michael Patrick Thornton) oboljeli od dječje paralize, koji se ne može pridružiti ovom poboljšanju Judyne prakse jer mora spavati u željeznim plućima. Robertsova je uloga stoga sporedna, ali iskrenost s kojom ju Thornton izvodi čini ga apsolutnim mjestom koje morate pogledati.
To vrijedi za praktički cijelu glumačku postavu, počevši od same Judy, koju Madeley prožima zastrašujućim, jetkim i tvrdoglavim stavom koji polako otkriva duboku nesigurnost dok njezine kolege zagovornici – uključujući tihu pridošlicu iz organizacije Kitty Cone (Madeline Delp) – odbijaju njezine metode tijekom okupacije, što dovodi do zabavnih okršaja. Ton filma, dakle, varira između izazovnog, komičnog i općenito uzdižućeg, jer njegov fokus pada na brojne grupne debate i razgovore dok aktivistički kontingent čeka da ciljani njihovi prosvjedi odgovore.
Iako film povremeno naginje preskriptivnosti i opširnosti – njegove se scene često vrte oko likova koji moraju detaljno objasniti svoja stajališta – ovo je sastavni dio Hederovog posebnog pripovijedanja, koje ima za cilj iznijeti unakrsne političke rasprave o aktivizmu osoba s invaliditetom u prvi plan. Biti Heumann najzanimljivije je kada se mnogi njegovi herojski subjekti ne slažu, oštrina koja na kraju dovodi do veće suradnje niz liniju.
Pravo sjedište trajalo je gotovo četiri tjedna, a Heder detaljno opisuje svaki izazov na putu dok sposobni saveznici poput novinara Dylana O’Briena, Evana Whitea i člana Panthere Raya Fishera, Chucka Jacksona, ugrađuju se u grupu kako bi pomogli i promatrali dok političari koji ga podržavaju poput kongresnika Georgea Millera (Rob Delaney) pomažu izvana. Ovo također završava metatekstualnim dijelom filmske priče; ovi relativno poznati glumci su oni koji dobivaju zeleno svjetlo za filmove s manjim budžetom, a to što ustupaju prostor središnjoj glumačkoj ekipi samo po sebi djeluje kao čin savezništva.
Ansambl je sastavljen od relativnih nepoznanica, a činjenica da su njihove vlastite poteškoće u skladu s onima njihovih likova ima dvostruku svrhu. Prvi je vjerodostojnost: oslobođeni ograničenja koncentriranja na “izvođenje” invaliditeta, svaki od njih u svoje uloge unosi izvanredan i osoban realizam, uključujući Andrewa Pilkingtona kao Halea Zukasa, neverbalnog aktivista s cerebralnom paralizom koji komunicira pokazivačem na kacigi i pločom punom slova. To što polako izgovara svaku riječ nije prepreka oštroj, sarkastičnoj duhovitosti lika (“Invaliditet nije tragedija”, sriče on, kako njegov kolega prosvjednik tumači većoj grupi. “To je ogromna gnjavaža.”). Slično tome, kada bacimo pogled na Judynu jutarnju rutinu, koja uključuje pomoć pomoćnika do toaleta koji se pojavljuje prilično kasno, njezin razumljivo ranljiv stav zauzima središnje mjesto, oboje je konkretiziraju kao lik dok potiču njezino zagovaranje na prvom mjestu.
Druga i jednako važna svrha odabira glumaca s invaliditetom je čin jednakosti. Odjeljak 504 možda se odnosi na rampe za korisnike invalidskih kolica, čitače za slijepe, prevoditelje za gluhe i tako dalje – što je skup pothvat prema Califanu Jr. – ali njegov pravi cilj je jednak pristup poslovima i obrazovanju. Gotovo svaki lik na ekranu zauzima zgradu HEW jer su im uskraćene prilike zbog njihovih invaliditeta (Judy je, na primjer, uskraćena licenca za podučavanje). Dakle, dodjeljivanje ovih uloga glumcima s invaliditetom, koje bi oni inače mogli izgubiti od sposobnih vršnjaka koji su imali više prilika da poboljšaju svoje životopise, film stavlja svoj novac kamo god govori. Califano Jr. se žali što ga traže da prepravi svijet, ali produkcija to čini s lakoćom.
Budući da je film veliki ansambl, Heder radi manje izmjene tradicionalnog kadriranja; njezine srednje i grupne snimke u razini očiju puno su bliže tlu kako bi se prilagodile glumcima koji koriste invalidska kolica, a kadar se širi bočno kako bi ih uhvatio. Ovo su samo manje prilagodbe, ali one govore o fluidnosti Hederinog filmskog stvaralaštva, u kojem ona priča široke i poznate priče mijenjajući njihovo pakiranje vrlo malo. Slično tome, njezin pobjednik u kategoriji za najbolji film, CODA, ne samo da glumi stvarne odrasle gluhe osobe u glavnim ulogama, već i montaža filma slijedi ritam njihovih potpisanih dijaloga, a ne tradicionalne taktove izgovorenih riječi. I, slično CODA-i, Being Heumann ne bježi od svih dimenzija osoba s invaliditetom, uključujući njihov seksualni život; u tom procesu, to čini sjedište prilično zabavnim i hedonističkim.
Hederova manja odstupanja pomažu u iskrivljavanju ekrana kako bi se uključio širi niz ljudi unutar granica tradicionalno bezobraznog, ali ne manje učinkovitog političkog biografskog filma. Doduše, nekolicina ritmova ostaje previše očigledna i na nosu da bi stvarno funkcionirala — poput neumjesne upotrebe pjesme “Judy is a Punk” Ramonesa popraćene usporenim kotrljanjem invalidskih kolica — ali film je u konačnici užitak za publiku, a to je nešto u čemu Heder briljira.
