Upozorenje: Ovaj članak sadrži spojlere za Black Phone 2.
Vrijeme je da obučete klizaljke i odkliznete do najbližeg kina, jer Crni telefon 2 sada je u kinima. Dugo iščekivani nastavak iznenađujućeg hita spavača iz 2021 Crni telefonovaj potez prikazuje The Grabbera koji se vraća kako bi ponovno terorizirao Finneyja i Gwen Blake, ali ovaj put kao zlikovački duh umjesto kao protivnik od krvi i mesa.
Film je prošao dobro s kritičarima nakon premijere na Fantastic Festu, s Mattom Donatom iz IGN-a koji je rekao u svom 7/10 recenzija da je nastavak “svježa reinvencija tradicionalnih slasher tropa.” Po svemu sudeći, ovo je dobar provod u filmovima koji će zasigurno zadovoljiti obožavatelje horora željne novih uzbuđenja, a čini se da je još jedan pobjednik dugogodišnjeg redatelja horora Scotta Derricksona.
Međutim, kao i kod mnogih Derricksonovih prethodnih pokušaja, on je napravio solidan film, ali ne i izvrstan. Gledanje Crnog telefona 2 kristalizira ono što njegov redatelj radi dobro i s čime se borio tijekom svoje karijere, i možda je najuvjerljiviji primjer zašto je Derrickson postao svetac zaštitnik “prilično dobrih” horor filmova. Pogledajmo zašto Black Phone 2 jednostavno propušta postati sljedeći veliki horor klasik.
Klizanjem do uspjeha
Na mnogo načina, Black Phone 2 je korak naprijed u odnosu na svog prethodnika. Original iz 2021. bio je solidan ulazak koji je izvrsno uravnotežio dramu i strahove i stvorio modernu ikonu horora u filmu The Grabber Ethana Hawkea. Bio je to i film koji je prvi put povezao gotovo sve nedoumice: Finney Blake (Mason Thames) uspješno ubija Grabbera u njegovom posljednjem pokušaju bijega i ponovno se ujedinjuje sa svojom sestrom Gwen (Madeleine McGraw) na kraju. Nije bilo jasnog smjera za nastavak. S obzirom da je film temeljen na samostalnoj kratkoj priči pisca Joea Hilla, ovo ima smisla. No, Crni telefon bio je veliki hit za Blumhousea, povukavši se 160 milijuna dolara diljem svijeta i postao jedan od najpoznatijih horor filmova 2020-ih dosad, što znači da je nastavak vjerojatno bio neizbježan.
Crni telefon 2 kapitalizira prilično definitivan zaključak originala tako što vodi seriju u novom smjeru, udvostručujući nadnaravnu uobraženost tako što se The Grabber vraća kao duh na isti način na koji su se njegove žrtve vratile prošli put. Zlikovac je sada onaj koji zove Finneyja preko titularnog telefona. Proganjanje njegovih neprijatelja kao fantazme sa sjekirom ne daje nastavku samo novu udicu, već ima smisla kao produžetak priče budući da su duhovi koji govore i Gwenine psihičke moći već predstavljeni u prvom filmu. Derrickson to koristi kako bi svoje filmsko snimanje učinio snolikijim za mnoge ključne sekvence, gdje njegova oštroumnost kao vizualnog pripovjedača zaista blista. Piti u veličanstvenim snježnim krajolicima i nadrealnim slikama jedan je od najvećih užitaka Black Phone 2, izbaciti sivi betonski podrum The Grabbera iz originala iz vode.
Dok je Finneyjev lik kulminirao time što je konačno naučio zauzeti se za sebe pobijedivši serijskog ubojicu, nastavak je više Gwenina priča. Ovdje se pomirila s punim opsegom moći koje je naslijedila od svoje majke, iako su je dovele u opasnost zbog Grabberove sposobnosti da je napadne na astralnom planu. Ovo je pametan potez ne samo zato što daje priliku drugom liku da zablista, već u potpunosti iskorištava žanrovsku promjenu dopuštajući potpuno nove poglede na horor sekvence. Kada je Gwen napadnut od strane neprijatelja kojeg drugi ne mogu vidjeti, ona izgleda izolirana od živih glumaca, dok je njezine moći povezuju s mrtvima, uključujući njezinu majku. Ipak, premda ima dosta za pohvaliti, Crni telefon 2 posrće u glavnom području, naime scenarij koji ne daje dovoljno pažnje najboljim kreativnim odabirima filma.
Na tankom ledu
Crni telefon 2 zajedno su napisali Derrickson i C. Robert Cargill, dugogodišnji suradnici koji su se vratili s prvog filma. Teško je reći jesu li oni jednako odgovorni za probleme scenarija, ali pisanje je najveći problem Crnog telefona 2 jer potkopava snage Derricksonove režije. Mnogi od najboljih elemenata filma su njegovi vizualni izbori: odluka da se sekvence astralne razine snime na 8 mm, dajući im zrnat, iskrivljen izgled koji eksponencijalno pridonosi atmosferi filma, prikazujući snježne planine i zaleđena jezera kao primarne lokacije koje su u jednakoj mjeri lijepe i zlokobne, ili korištenje logike snova u ključnim scenama, kao što je materijalizacija telefonske govornice na jezeru bez neposrednog opravdanja. Međutim, film puca po šavovima kada likovi počnu pričati o tim stvarima, često djelujući kao da filmaši ne vjeruju svojoj publici.
Prvi čin je prepun zamornih odluka o likovima, kao što je Finneyjev odustajanje od besciljnog trzanja u svom životu nakon Grabbera, ili drvenim dijalozima, uključujući nekoliko ozbiljnih rečenica “kako ste, druga djeca” zbog kojih glumci izgledaju kao izvanzemaljci koji pokušavaju približiti tinejdžerske obrasce govora. Stvari se popravljaju kada Finney i Gwen odu u kršćanski kamp za mlade u kojem je njihova majka radila prije nekoliko desetljeća, čak i ako se također koristi izumom vrlo zgodne mećave koja upravo se tako dogodilo valjati se te noći. Ovo osigurava da su prisutni samo glavni i malena skupina zaposlenika kampa i da ne mogu otići dok zaplet slijedi. Dodajte tanko skicirana nova lica i likove koji događaje iz prvog filma tretiraju kao svetinje (kako to mislite “naravno da su svi čuli za The Grabber”? Je li svaki serijski ubojica automatski poznato ime?), i to daje filmu koji se često može činiti ugušenim kad ljudi jednostavno počnu pričati.
Najgori primjer za to je scena nakon otkrića da je Grabber ubio Finneyjevu i Gweninu mamu, umjesto samoubojstva koje je sugerirao prvi film. Samo otkrivanje je stručno izvedeno, a The Grabber koristi svoju psihičku vezu kako bi dopustio Gwen da gleda majčinu smrt, a njezin otac Terrence (Jeremy Davies) otkriva tijelo nakon toga. Ali umjesto da dopusti da scena ostane sama po sebi kao snažan trenutak za koji se može vjerovati da će publika upiti, film zatim Gwen u suzama objašnjava što se dogodilo njezinom ocu i Finneyju. Osjeća se manje kao obiteljsko okupljanje koliko tri glumca stoje uokolo i recitiraju jedan drugom sinopsis Wikipedije filma. Pisanje nije uvijek tako bolno doslovno, ali scenarij ne nadopunjuje Derricksonove poetske slike. Nažalost, to je nešto što smo već vidjeli u njegovim prethodnim filmovima.
Jedan korak u stranu
Scott Derrickson možda nije u istoj kategoriji kao filmaši koji se obično smatraju “autorima”, ali on je godinama bio podcijenjen žanrovski majstor. Kao redatelj s afinitetom prema hororu, prilično je dosljedno davao zgodne, hvalevrijedne uloge još 2005. s Egzorcizmom Emily Rose, filmom čija je mješavina sudske drame i demonske opsjednutosti imala daleko veću izdržljivost od svog početni pregledi može predložiti. Nastavio je ovaj niz sa Sinisterom, Crnim telefonom i sada Crnim telefonom 2, čineći solidne horor filmove s tri zvjezdice svojom udobnom zonom. Osim svoje ljubavi prema žanru, Derrickson ima nenametljiv, ali prepoznatljiv autorski glas, s jakim okom za stvaranje napetosti, ponovljenom upotrebom kršćanskih tema i slika te rijetkim darom za izvlačenje sjajnih izvedbi od dječjih glumaca, što je talent koji je iskoristio s velikim učinkom u prvom Crnom telefonu.
Unatoč svim tim respektabilnim atributima, niti jedan od Derricksonovih filmova nije postao kultni klasik. Snimio je više filmova koji evociraju Egzorcista, ali nikad napravio Egzorcist. Sve se svodi na činjenicu da mu njegovi scenariji, često napisani sa suradnicima poput Cargilla ili Paula Harrisa Boardmana, nikada nisu dali temelj koji mu je potreban da dopusti svojim vizualnim i tematskim interesima da njegov rad dugoročno emocionalno odjekne kod publike. Njegovi su filmovi dobro napravljeni, ispunjavaju svoja žanrovska očekivanja i jasno su informirani njegovim posebnim narativnim senzibilitetom, ali ne ostaju u mislima mjesecima ili čak godinama kasnije kao najbolji filmovi. Teško je reći nije li pronašao pravu premisu ili treba novog koscenarista koji će pomoći njegovom djelu da ispuni svoj potencijal, ali čini se da Derrickson u sebi ima sjajan film koji još nije snimio.
Ovaj obrazac vrijedi čak i kada je režirao Marvelov film, prvi Doctor Strange. Obično se smatra središnjim člankom MCU paketa, a ima i više nego što mu se često pripisuje. Film je dobro glumački, ima sjajne i osebujne vizualne prikaze, i iako nikada ne doseže iste visine kao najbolji iz Sage o beskonačnosti kada je u pitanju puna igra kao što su Osvetnici ili Kapetan Amerika: Zimski vojnik, ima specifične scene koje su među najboljima u katalogu studija Marvel. Drevni šalje Strangeov astralni oblik na uzbudljivo putovanje kroz multisvemir, Strange koji koristi svoj intelekt i majstorstvo magičnih koncepata koje je naučio kako bi pobijedio Dormammua prijevarom umjesto grubom silom, i prekrasan trenutak u kojem Strange i Drevni razgovaraju na bolničkom balkonu dok je ona prisiljena konačno prihvatiti svoju smrtnost su fantastični, ali su zamijenjeni standardnim Marvelovim filmom problemi sa scenarijem kao što su nerazvijeni sporedni likovi i zlovremenski humor.
Gotovo desetljeće kasnije, Derrickson je i dalje jak ali također nekako na istom mjestu, a Black Phone 2 govori o toj okolnosti. To je prilično dobar film, ali ga koči scenarij koji svojim likovima ne daje dovoljno dubine i nijansi da bi od njega napravio izvrstan film. Nadamo se da će Derrickson jednog dana prijeći taj prag, ali za sada, Black Phone 2 je još jedan ulazak koji pokazuje zašto je njegov redatelj još uvijek zaglavljen na vratima.
Carlos Morales piše romane, članke i eseje o Mass Effectu. Možete pratiti njegove fiksacije dalje Cvrkut.
