Autorica: Barbara Margaretić, viša kustosica u Dubrovačkim muzejima
Tisućljetno čašćenje svetoga Vlaha u Dubrovniku zadržalo je i danas jednaki sjaj i jačinu, te je rezultiralo upisom dubrovačke Feste na prestižnu UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva 2009. godine.
Dubrovačka je Republika širom svojega teritorija, od Konavala, Župe i Rijeke dubrovačke, preko Dubrovačkoga primorja i poluotoka Pelješca pa sve do otoka Mljeta i Lastova, podizala crkve i samostane posvećene svetom Vlahu, ponajviše u jačim središtima i graničnim mjestima, i tako širila kult svojega nebeskog zaštitnika. Osim u Gradu, u stoljećima dubrovačke države, proslave Parčeva blagdana, kojima se ujedno slavio i dan Republike, održavale su se i u udaljenim mjestima i bile su slične onima u prijestolnici.
KAKO JE ŽUPKA SPASILA BARJAK
Ukinućem Republike, Festa gubi obilježje državne svetkovine i u novim društveno-političkim okolnostima biva povremeno zabranjivana. Kada se u 20. stoljeću ponovno ustaljuje, stanovnici bližih sela te okolnih otoka po starom običaju sudjeluju u proslavi Svečeva blagdana u Gradu. Oni iz udaljenih dijelova dubrovačkoga kraja odlaze na svečanost Parčeva dana u najbliža mjesta kojima su uvijek gravitirali, a koja su imala Svečevu crkvu.
Običaj je bio da svako selo sudjeluje u proslavi s barjakom svoje župe, kojega su nosili najstasitiji mladići ili crkvenjaci. Svečanost je pratio i bogatiji blagdanski stol. Ista tradicija štovanja zadržala se u većim mjestima dubrovačke okolice i danas. No u posljednjim desetljećima pojedini barjaci iz zapadnih i istočnih sela sa svojim izaslanstvima, odjeveni u najsvečanije nošnje i urešeni zlatnim nakitom, dolaze na Festu u Grad, čime se broj sudionika u gradskoj procesiji znatno povećao. Rijeka i Župa dubrovačka, kao najstariji dijelovi nekadašnje Dubrovačke Republike − Astaree, oduvijek su sudjelovale u gradskoj proslavi. Svečana izaslanstva odabirao je domaćin kuće, i to jedno za Kandeloru, a drugo za Parčev dan. Zanimljiv je podatak da je 1806. godine, u vrijeme rusko-crnogorskog pustošenja Dubrovnika i okolice, jedna Župka uspjela spasiti barjak sv. Ivana iz Plata prenijevši ga u Grad. Danas taj barjak ima posebno mjesto u procesiji među gradskim barjacima.
PROSLAVE U PRIMORJU, NA PELJEŠCU I OTOCIMA
Stanovnici Dubrovačkog primorja odlazili su s barjacima na svečanu procesiju u Slano ili su sudjelovala u proslavi sv. Vlaha u Stonu. Tradicija održavanja procesija u Slanome i Stonu održala se do danas. Stanovništvo Gornjih sela na proslavu odlazi u Grad. Važnije obilježavanje Svečeva blagdana na poluotoku Pelješcu, osim u Stonu, zbivalo se i u Janjini, gdje se nalazila jedina župna crkva posvećena Parcu na tom području. Proslavljan je svetom misom s procesijom na kojoj su sudjelovali i barjaci iz susjednih župa, što je i danas običaj.
Na otoku Mljetu svečanost u čast Parca održavala se u Babinom polju, gdje se nalazila Svečeva crkva, sagrađena početkom 15. stoljeća. Festa se najavljivala pucanjem iz maškula – malih topova na Kandeloru i sutradan ujutro. Glavni blagdan obilježavali su svečana misa, grličanje i procesija, koja je okupljala stanovništvo i barjake otočnih župa. Svečani blagdanski stol postavljao se za prijatelje, rodbinu i kumove, pristigle iz ostalih otočnih sela, nudeći kao posebnu poslasticu nadjevenu kuju od praca, koja se jela isključivo za Svečev blagdan. U posljednjih nekoliko desetljeća Mljećani sudjeluju na blagdanskoj svečanosti u Gradu. Svetkovina Parca na Lastovu se najavljivala pucanjem iz trombuna na Kandeloru. Uvečer se blagoslivljala pogača sv. Vlaha i dijelila nazočnim vjernicima, koji su je odnosili ukućanima jer se vjerovalo da štiti od bolesti grla. Glavni blagdan obilježavao se svečanom misom, grličanjem i procesijom. Lastovsko izaslanstvo po prvi put je sudjelovalo u proslavi svetoga Vlaha u Dubrovniku 1946. godine, i bilo je dočekano s oduševljenjem. Otad se lastovski barjak, radi počasti, u procesiji nosi odmah iza gradskih barjaka, a na čelu seoskih barjaka.
OBILJEŽAVANJE U KONAVLIMA
Za štovanje sv. Vlaha u Konavlima važan je bio samostan sv. Vlaha u Pridvorju gdje se svečana misa održavala u prvu nedjelju po blagdanu. Na Svečev blagdan bio je običaj da djevojke blagoslivljaju smokve, jabuke i šipke, dok su domaćice blagoslivljale sjeme.
Brojna svečana izaslanstva s barjacima župa i djevojačkih društava sudjelovala su u gradskoj proslavi. Konavoski barjaci isticali su se ljepotom i skladnošću, jer su osim svetačkih slika bili ukrašeni i motivima konavoskog veza. Jedan od ljepših je barjak župne crkve sv. Srđa i Baka iz Pridvorja, izrađen 1933. godine kao zavjetni dar pomorca kapetana Pera Vukića iz Lovornoga.
Svake godine iznova se veselimo proslavi i štovanju našega Parca, jer svojem je puku sveti Vlaho i tradicija i vjera i pobožnost.
