- Na održanim dvama sastancima ruske i delegacije zapada u siječnju i veljači 2022,, koji su završili neuspjehom, argument zapadnih čelnika za takav rezultat uglavnom se svodio na riječi da Moskva inzistira na interesnim sferama što je „povijesno prevladana kategorija“ ili anakronizam (kada pogledamo današnje stanje u svijetu taj je “argument” smiješan). Dakle – sve je to, umjesto kompromisom, vrlo brzo završilo fijaskom tj. ruskom invazijom na Ukrajinu.
- Treba li, stoga, umjesto kompromisa oko ukrajinskog čekati novi veliki europski rat odnosno sukob Rusije i zapada? Za postizanje kompromisa oko njegovog završetka ne bi bilo ni približno toliko vremena koliko ga se troši u ovom ukrajinskom, a glavno pitanje zapravo je tko bi ga uopće preživio?
Ovih je dana medijski prostor na zapadu, pa tako i Hrvatskoj, zasićen vijestima u kojima se nagađa o razlozima neočekivanog (javno nenajavljenog) dolaska ravnatelja američke CIA-e Johna Ratcliffea u Moskvu, na sastanak s predstavnicima ruske obavještajne zajednice. Preciznije, riječ je o ruskoj Vanjskoj obavještajnoj službi – SVR, s čijim je ravnateljem Sergejom Nariškinom Ratclife i razgovarao.
Naglašavam riječ nagađa, jer detalji međusobnih razgovora obavještajnih struktura dviju nuklearnih velesila ne mogu biti ništa drugo nego tajna, pa medijima nagađanje jedino i preostaje za traženje odgovora koje golica javnost. U protivnom, da ne moraju biti tajni, ovakvi se razgovori ne bi niti održavali. Dovoljna bi bila javna ili eventualno tajna diplomacija.
Jedna od većih gluposti koju u tom kontekstu čitam je i najnovija konstatacija liberalnog The New York Timesa, da je Ratcliffe, u Moskvi, svojim sugovornicima rekao kako je Rusija zauzela otprilike svega 1% ukrajinskog teritorija u 18 mjeseci, da je životni vijek ruskog vojnika na prvim crtama bojišnice kraći od 35 minuta, i da Ukrajina čini „majstorstvo u dronovima“ pa bi onda, zbog svega toga, bilo bolje da Rusija čim prije pristane na završetak rata dok joj još nije prekasno. Pritom NYT piše kako je šef CIA-e tu poruku prenio čelniku FSB-a (ruske protuobavještajne službe) Aleksandru Bortnikovu, što je pak potpuno netočna informacija. Riječ je o posve različitim vrstama državnih službi, pri čemu je FSB ekvivalent američkom FBI a ne CIA- i. Štoviše! Ravnatelj FBI-ja Kash Patel u listopadu planira stići u Moskvu, ako je vjerovati mediju POLITICO koji je o tome pisao u srpnju.
Ovdje ću podsjetiti kako su navedene riječi, koje je prema NYT ravnatelj CIA-e navodno rekao svojim ruskim sugovornicima, zapravo ponavljanje šabloniziranih teza u zapadnim medijima posljednjih mjeseci. Prema tome ispada kako je ravnatelj američke obavještajne službe, preko Atlantika u Moskvu došao da bi ruskim obavještajnim čelnicima rekao ono o čemu zapadni mediji pišu već mjesecima (i što oni sigurno dobro znaju), i što na ruske dužnosnike, očito, nije imalo nikakvog utjecaja tj. navelo ih na promjenu svog odnosa prema ratu odnosno prema uvjetima koje već dugo traže za njegov završetak. Pa zašto bi onda utjecaja imalo i sada, bilo bi logično pitanje?
Pritom podsjećam i kako je Donald Trump osobno poslao Ratcliffea u Moskvu tj. da se ne radi o želji i odluci potonjeg – inače tvrdolinijaša, nesklonog Rusiji, koji se zalaže za jačanje američke pomoći Ukrajini.
Stoga ovaj posjet prije promatram u kontekstu pokušaja nastavka održavanja posve zapuštenih službenih kontakata dviju ključnih država (tih kontakata „oči u oči“ nema još od američko-izraelskog napada na Iran krajem veljače) u krajnje rizičnoj situaciji u kojoj se u međuvremenu našla Europa, nakon što je svima postalo jasno kako istrošeni Trumpv dvojac Steve Witkoff i Jared Kushner više nemaju potrebni autoritet, niti su u stanju predložiti bilo što novo nakon američkog službenog odbijanja dogovora između Trumpa i Putina o uvjetima zaustavljanja rata na Aljasci prije godinu dana, a što bi po Moskvu sada bilo prihvatljivo.
Tjedna analiza Zorana Metera: Kako su se Rusija i zapad razišli i zašto se nisu slušala upozorenja iskusnih futurologa
Zaključci na klimavim nogama
Iako europske elite i američki “jastrebovi” iz obje političke stranke još uvijek vjeruju kako Putin blefira i da je ukrajinskim udarima u dubinu Rusije koje oni podupiru i na političkoj i na praktičnoj razini (isporukama oružja i novca) moguće u Rusiji izazvati unutarnju nestabilnost, gubitak kontrole situacijeod strane Kremlja i raspad vojske čime će se Putinu izbiti iz ruke mogućnost uporabe oružja masovnog uništenja, ta uvjerenja stoje na potpuno „klimavim nogama“. Očekivati da će Rusija biti poražena, a da prije toga neće posegnuti za svojom posljednjom i najmoćnijom opcijom – uporabom nuklearnog oružja – potpuno je pogrešna. Sam je Putin u više navrata to otvoreno davao do znanja – između ostalog i riječima „što će nama svijet ako u njemu više neće biti Rusije“?
Stoga svi ozbiljni analitičari i stratezi na zapadu dobro znaju kako glavni problem po zapad, kada je riječ o ukrajinskom ratu, i dalje ostaje isti, a može se svesti na slijedeću konstataciju: čak ako bi koordinirani napori združenog zapada i Kijeva na kraju i doveli do naglog pogoršanja stanja u Rusiji koje bi prijetilo gubitkom kontrole od strane vlasti, to bi vrlo vjerojatno potaknulo Kremlj ne da čini ustupke, već da pokrene nuklearni rat. A za njega na zapadu nitko nije spreman.
U Rusiji se, međutim, takav scenarij u javnosti (uključujući i teške posljedice po Rusiju u tom slučaju, uz naznaku da bi ona nuklearni rat s Europom ipak preživjela a ova bi nestala) već mjesecima medijski i analitički, a sve više i politički „žvače“ kao posve realna mogućnost ukoliko po Moskvu stanje postane neizdrživo u kontekstu rata – ne s Ukrajinom, već zapadom koji iza njega već posve otvoreno stoji. Time se rusku javnost preparira, i mogu reći vrlo uspješno u smislu da ona taj scenarij lakše prihvati u slučaju navedene nužde.
Građanima zapada o takvoj se opasnosti malo ili nimalo govori kako se ne bi stvarala panika i tražila odgovornost od vladajućih struktura ili pak promjena smjera njihove sve ratobornije politike, pokrivene humanitarnim načelima i potpori ukrajinskog naroda u pravednoj borbi za slobodu. Zato im se radije ponavlja priča o Putinu kao bleferu, i Rusiji kao zemlji koja tek što nije poražena. Ali iščekivanje tog poraza traje već jako dugo i nikako da dođe, a u međuvremenu se opasno brzo brišu granice između hibridnog i vrućeg rata s Rusijom na europskom kontinentu.
Tjedna analiza Zorana Metera: Borba za ‘nuklearni kišobran’ EU-a; što s Ukrajinom?
Kompromis nužan više nego ikad
Zbog svega navedenog jasno je kako je za završetak rata u Ukrajini nužan kompromis između Rusije i zapada – prije svega SAD-a, jer on drži sve konce u svojim rukama kada je riječ o formiranju strateške politike zapada. Neuspjeh postizanja kompromisa nakon prvotnog posjeta Moskvi bivšeg ravnatelja CIA-e iz doba Bidenove administracije Williama Burnsa ujesen 2021. i posljedičnog, oštro formuliranog Putinovog poziva SAD-u i NATO članicama da se postigne novi sporazum o sigurnosnoj arhitekturi Europe koji će obuhvatiti i ruske nacionalne interese (za što je on tražio prestanak širenja NATO-a na istok i neutralni status Ukrajine) završilo je fijaskom.
Na održanim dvama sastancima ruske i delegacije zapada u siječnju i veljači 2022., koji su završili neuspjehom, argument zapadnih čelnika uglavnom se svodio na riječi da Moskva inzistira na interesnim sferama što je „povijesno prevladana kategorija“ ili anakronizam (kada pogledamo današnje stanje u svijetu i američki povrat doktrini Monroe komentar potonjem nije potreban). Dakle – sve je to, umjesto kompromisom, završilo brzim fijaskom tj. ruskom invazijom na Ukrajinu.
Treba li, stoga, umjesto kompromisa oko ukrajinskog čekati novi veliki europski rat odnosno sukob Rusije i zapada? Za postizanje kompromisa oko njegovog završetka ne bi bilo ni približno toliko vremena koliko ga se troši u ovom ukrajinskom, a glavno bi pitanje bilo tko bi ga uopće preživio?
Jedna vijest koja bi mogla biti naznaka određenih slabašnih promjena tvrdoglavih stavova i pokušaj smanjenja velike napetosti je i ova, koja je jučer stigla iz Europe. Zapravo ukazuje na moguću zabrinutost zbog svega gore navedenog, iako se to u njoj eksplicite ne kaže.
Evo o čemu je riječ.
Tjedna analiza Zorana Metera: Kad se London boji prekida kontakata s Moskvom, jasno je u čemu se našla EU
Poljska odustaje od nuklearnog oružja na svom teritoriju
Poljska “ne želi” savezničko nuklearno oružje stacionirano na svom teritoriju, izjavio je u četvrtak zamjenik ministra obrane zemlje Paweł Zalewski, unatoč rastućoj zabrinutosti zbog ruskog upada na teritorij NATO-a.
„Želio bih vrlo jasno i otvoreno reći: Poljska ne želi imati nuklearne bojeve glave na svom teritoriju“, rekao je novinarima u sjedištu NATO-a u Bruxellesu. „Želimo sudjelovati u NATO-ovom nuklearnom odvraćanju, [što] ne znači imati nuklearnu bojevu glavu na svom teritoriju.“ O tome piše POLITICO.
Ova je izjava je najkategoričnija od strane Varšave po toj temi. Medij podsjeća kako je Poljska izjavila da je u ranoj fazi razgovora sa SAD-om o potencijalnom proširenju washingtonskog nuklearnog odvraćanja u Europi te da se paralelno pridružila francuskoj inicijativi usmjerenoj na proširenje vlastitog pariškog odvraćanja u Europi.
Poljski predsjednik Karol Nawrocki ostavio je otvorena vrata Varšavi da na kraju izgradi vlastiti program nuklearnog naoružanja.
Zapadni dužnosnici upozorili su da bi Rusija mogla napasti teritorij NATO-a do kraja desetljeća, dok nedavni američki obavještajni podaci sugeriraju da bi napad mogao uslijediti i ranije.
O temi poljskih namjera polučiti nuklearno oružje na svom tlu pisali smo i na ovom portalu. Isto kao i o namjerama SAD-a da svoje nuklearno oružje u Europi proširi i ne pojedine njene druge članice – posebno na istočnom krilu.
Ovdje podsjećam kako Moskva odašilje otvorene signale kako neće tolerirati razmještaj nuklearnog oružja na ruskim granicama, bilo o čijem oružju te vrste da je riječ.
Da se nešto moguće mijenja i da se europskoj javnosti sada ipak pokušava ukazati na brzo rastuću opasnost od nuklearnog rata s Rusijom svjedoči i tekst koji je upravo objavljen na mediju POLITICO, pod naslovom “NATO i Moskva moraju pojačati dijalog kako bi izbjegli slučajni rat, kaže ruski zastupnik“
Riječ je o Nikolaju Korčunovu, ruskom izaslaniku u Norveškoj, koji je za POLITICO rekao kako dužnosnici NATO-a moraju ojačati vojne kontakte s Rusijom kako bi smanjili sve veći rizik od potpunog rata uzrokovanog pogrešnom procjenom. Ovo je objavljeno i na platformi X
Također je rekao kako usprkos nedavnim američkim potezima za obnovu vojnog kontakta, rizik od sukoba „značajno raste“.
U sličnom kontekstu promatram i jučerašnji dolazak u sjedište NATO-a u Bruxellesu visokog dužnosnika američkog Ministarstva rata Eldbrigea Colbyja, iako službeno po drugim temama. Inače, riječ je o velikom profesionalcu i strategu, a ne ideologu.
Blic analiza Zorana Metera: Gube se konci iz ruku; Europa na rubu rata; stiglo vrijeme sudbonosnih odluka
Zanimljivo je i podsjetiti kako su ruska službena upozorenja ovakve i slične vrste od početka ukrajinskog rata vrlo rijetko stizala do srednjostrujaških zapadnih medija – najmanje do POLITICO-a.
Je li to ipak samo “jedna lasta koja ne čini proljeće” ili pak “iznimka koja potvrđuje pravilo” saznat ćemo vrlo brzo.
