-
Trump kroz Jaltu 2.0 – trojni summit s Putinom i Xijem u Kini, pokušava formirat svojevrsni novi „globalni Triumvirat“. Vjerujem kako Putin i Xi ne bi imali ništa protiv toga, ali pod uvjetom da im ne namjenjuje ulogu druge i treće violine. Gdje je u svemu tome EU i što čeka Ukrajinu?
Na prošlotjednom summitu u Bruxellesu članice Europske unije nisu se uspjele dogovoriti oko budućeg proračuna, pa tako i nastavka financiranja Ukrajine. Probleme će pokušati riješiti, a međusobne sukobe izgladiti, na idućem summitu krajem ove ili početkom iduće godine.
S obzirom kako je EU od proljeća prošle godine, pod pritiskom američkog predsjednika Donalda Trumpa na sebe preuzela golemi dio obveza financiranja ukrajinskog proračuna, kao i nabave oružja za njenu vojsku koja već petu godinu zemlju brani u ratu s Rusima, jasno je kako je problem postao dvojaki ili dvosmjerni: Europskoj uniji se opasno smanjuju njena financijska sredstva s jedne, a Ukrajini prijete krajnje teška vremena jer bez novca država ne može funkcionirati i bez oružja voditi rat s druge strane.
Stoga ne čudi kako EU sada paralelno vodi dva procesa:
Prvo, o završetku ukrajinskog rata (ne samostalno, već u sklopu zapadnog savezništva), poput jučerašnjeg sastanka u Oslu o kojem smo već ranije izvijestili u našoj analizi, kao i današnjeg u Sankt Peterburgu – gdje se upravo završeni razgovori između američkog izaslanika Stevena Witkoffa (koji je jučer bio glavna „zvijezda“ u Oslu, naravno uz ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog) i njegovog domaćina – ruskog predsjednika Vladimira Putina;
i drugo, pokušaji EU-a da pronađe dodatne sponzore odnosno financijere Ukrajine koji bi joj time olakšali preuzeti teret financiranja Ukrajine s ionako sve onemoćalijih svojih leđa uslijed brojnih problema unutar same Unije koji rastu kao gljive poslije kiše (politički sukobi u zemljama članicama, oni između njih i središnjice u Bruxellesu, sukobi EU-a sa SAD-om, sve veći migrantski problemi, brzo šireći val velikih prosvjeda i nereda, a sve to u vrijeme krajnje opasnog odnosa s velikim istočnim susjedom koji je, k tome, i nuklearna velesila koja ne namjerava odstupiti).
Drugim riječima, Bruxelles je sada shvatio kako je pogriješio pa će teret raspodjele troškova oko Ukrajine pokušati poštenije raspodijeliti s ostalim državama koje podupiru Kijev. Problem je, međutim, u tome, što Europsku uniju ostale velike zemlje sve manje percipiraju kao ozbiljnog igrača, sposobnog o nečem važnom samostalno odlučivati.
Osim toga, sada je i mnogima u Europi konačno postalo jasno kako je davanje novca Ukrajini u okolnostima odvijanja ratnog sukoba i sveprisutne korupcije u Kijevu o kojoj se više i ne govori jer je ona postala gotovo uobičajena norma, zadano pravilo koje se ne može mijenjati pa o njemu nema ni svrhe raspravljati – jednako „zalijevanju Sahare“ pitkom vodom u nadi da će pijesak jednom postati plodna zemlja, čiji će plodovi pronaći mjesta na europskim tržnicama – na zadovoljstvo nas građana koji sve teže živimo.
Zašto to i otvoreno ne reći – upravo zbog financiranja ukrajinske „rupe bez dna“, i to u uvjetima kada nam nitko od vladajućih struktura već godinama ne govori do kada će ta agonija trajati i što se ozbiljno poduzima da se ona stvarno završi, bez ponavljanja sveprisutnih bajki o ukrajinskoj vojnoj pobjedi i pomoći Kijevu dokle se to ne ostvari. Građane te floskule više ne zadovoljavaju, što se ogleda i na nedavnim izborima diljem članica EU-a, kao i činjenici o krajnje niskoj, često i povijesno niskoj popularnosti čelnika nekih od glavnih europskih država – Francuske, Njemačke, Španjolske.
‘Vješta’ EU diplomacija preuzela financiranje Ukrajine: Milijunaša je sve više ali i sirotinja se ne da
EU kreće u ofenzivu
EU se priprema pokušati uvjeriti Kanadu i Ujedinjeno Kraljevstvo da povećaju svoju potporu Ukrajini kao dio napora za popunjavanje financijskog jaza od 70 milijardi eura s kojim se Kijev suočava sljedeće godine. O tome u srijedu piše POLITICO. Evo najvažnijih dijelova teksta.
Summit EU-Kanada 29. i 30. listopada te summit EU-Ujedinjeno Kraljevstvo 20. studenog dat će Bruxellesu priliku da iznese svoje argumente na najvišoj razini. S rastućim financijskim potrebama Kijeva i neizvjesnom američkom podrškom, Bruxelles se sve više oslanja na saveznike izvan EU da doprinesu više, rekli su za POLITICO petero dužnosnika EU-a, uključujući dva iz Europske komisije, i dva diplomata EU-a.
EU i njezine zemlje članice osiguravaju 80 posto vanjske pomoći Ukrajini, izjavila je u petak predsjednica Komisije Ursula von der Leyen. „Hitno nam je potrebno da se angažiraju drugi partneri.“
Predsjednik Europskog vijeća António Costa rekao je u srijedu ujutro Europskom parlamentu da „međunarodni partneri moraju intenzivirati i povećati financijsku potporu Ukrajini“.
EU se obvezala na zajam od 90 milijardi eura za 2026. i 2027. godinu, namijenjen pokrivanju oko dvije trećine potreba Ukrajine. Bruxelles je očekivao da će drugi partneri – uključujući Kanadu, Japan, Južnu Koreju, Australiju i Norvešku – osigurati dodatnih 45 milijardi eura, ali većina tog novca sporo stiže jer druge vlade još nisu učvrstile ili isplatile podršku koju je Bruxelles očekivao.
Politico dalje piše kako je predviđeni račun za 2027. godinu porastao kako Rusija pojačava svoje napade, „američko-izraelski rat s Iranom povećava troškove, a Washington se pomiče prema stavovima povoljnijim za Moskvu – ostavljajući Europi i drugim saveznicima da snose veći dio troškova održavanja Kijeva na površini“.
Neimenovani diplomati i dužnosnici EU rekli su da ne očekuju formalni dogovor Londona i Ottawe, ali da će podrška Kijevu od strane partnera EU vjerojatno oblikovati političku klimu oko razgovora.
Tri britanska dužnosnika izjavila su u utorak kako nisu čuli za zahtjev da Velika Britanija pruži veću podršku Ukrajini.
EU također vrši pritisak na Japan da poveća svoje doprinose, a jedan visoki dužnosnik EU-a rekao je da zaostaje u 2026. Osoba upoznata s razmišljanjem u Tokiju usprotivila se ideji da Japan ne doprinosi svom zadatku, rekavši kako je Tokio već dao oko 20 milijardi dolara podrške Kijevu – ali da bi moglo biti prostora za više ako Ukrajina to zatraži – konstatira, između ostalog POLITICO u svom današnjem tekstu.
Putin i Witkoff razgovaraju i o Iranu
U Sankt Peterburgu su završili trosatni razgovori Putina i Witkoffa. Ticali su se, osim Ukrajine, i dizelskog sporazuma SAD-a i Rusije za koji je Putin Witkoffu rekao kako već u slijedeća dva-do tri dana kreće prvi ruski tanker prema SAD-u.
Kako je jasno da će se razgovori o završetku ukrajinskog rata nastavljati i nakon ovog današnjeg, Putin je Witkoffu napomenuo i važnost uključivanja teme Irana u rusko-američke pregovore. Rekao je američkom izaslaniku kako Rusija s Iranom gradi duboke odnose već dva desetljeća i da joj nije svejedno što se s Iranom događa, pri čemu je opet ponudio pomoć Trumpu u rješenju tog rata bez bilo kakvih prethodnih uvjeta.
Ovdje treba reći kako je jučer ruski šef diplomacije Sergej Lavrov boravio u Teheranu gdje se susreo s iranskim kolegom Abbasom Aragchijem i predsjednikom Masoudom Pezashkijanom, obećavši kako će Rusija ostati uz Iran.
Inače, ruski djelatnici već su se vratili u iransku atomsku centralu Busher koju je izgradio ruski Rossatom.
Prosudba
Posjet Iranu dio je šire bliskoistočne turneje Lavrova koji je, tako, sudjelovao i na sastanku Vijeća za suradnju arapskih zemalja Zaljeva – GCC ( (engl. The Cooperation Council for the Arab States of the Gulf), u Bahreinu – što je, objektivno, privilegija koja nikom izvan kruga arapskih zemalja nije moguća.
Time Moskva javno demonstrira svoju spremnost za pomoć rješenja krajnje zabrinjavajućeg stanja u regiji koje prijeti novom eksplozijom (sukob Saudijske Arabija i jemenskih Hutija u koji se uključuje Egipat ali i UAE na strani Rijada dok arapska retorika protiv Irana jača), ali i činjenicu da je jedino ona sposobna održavati partnerske odnose sa svim tamo sukobljenim stranama – od Irana, preko ključnih arapskih država do Izraela i Turske. Rusija ovim želi dodatno ojačati svoju poziciju u svijetu koji sve više tone u sukobe i oštra proturječja sukobljenih strana – bez previše nade da se stvari mogu okrenuti u suprotnom smjeru. (Inače, na bliskoistočnoj turneji je i francuski predsjednik Emmanuel Macron, ali teško da ćemo njega vidjeti u Teheranu.)
Je li iransko pitanje, i Trumpov problem kako završiti taj rat dio pregovaračkog paketa oko Ukrajine, ili će se o njemu raspravljati odvojeno još je teško reći.
Ne bih isključio da ono bude na dnevnom redu sada već posve vjerojatnog trojnog summita u Kini (i Peking ima svoje velike interese s Iranom) sredinom studenog, na marginama summita ASEAN-a, između Trumpa, Putina i domaćina Xi Jinpinga. Trump je jučer potvrdio svoju spremnost za odlazak na isti.
U Americi taj mogući summit ponovo označuju terminom Jalta 2.0, kako se o tome pričalo još početkom Trumpovog mandata ali je sve otišlo u posve drugom smjeru jer potonji nije uspio završiti ukrajinski rat „za 24 sata“, a Kinu je vrlo brzo napao golemim carinama od kojih je ubrzo odustao kada je ova uzvratila recipročnim mjerama.
U svemu je ovom moguće da Trump pokušava oformiti svojevrsni „globalni Triumvirat“. Vjerujem kako Putin i Xi ne bi imali ništa protiv toga, ali pod uvjetima da im Trump ne namjenjuje ulogu druge i treće violine.
Ali ostvarenje tih uvjeta po dvojicu lidera euroazijskih zemalja bit će vrlo teško. Naime, Trump je, nakon što je lani stvorio službene doktrinarne preduvjete (redefinirana strategija nacionalne sigurnosti i obrambena strategija zemlje) za snažni povratak SAD-a na međunarodnu pozornicu poslije Bidenove „uspavanke“ – od nove godine krenuo u agresivno očuvanje američke globalne dominacije (uhićenje venecuelanskog čelnika Nicolasa Madura, pokretanje rata s Iranom).
Je li ga od toga udaljila sada već nedvojbena tvrdokorna ruska nepopustljivost oko Ukrajine – koja, u slučaju nastavka konflikta ali i posredničkog ratovanja Rusije i Washingtona u toj zemlji (koji se od samoga početka paralelno odvija) gotovo sigurno dovodi do opasne eskalacije i vjerojatnog nuklearnog sukoba ne samo na tlu Europe – još je teško reći.
Za sada signali upućuju upravo na to – i kroz Trumove izjave posljednjih dana, ali i izjave njegovih, inače Rusiji posve nesklonih suradnika poput državnog tajnika Marca Rubija i ministra financija Scotta Bessenta.
Ali o tome više neki drugi put.
