- Rusija trpi štete, a Putin još uvijek jasno daje do znanja kako neće eskalirati sukob i da je Rusija i dalje otvorena za pregovore. Ali zato kaže da će ga pojačati, odnosno iz „Specijalne vojne operacije“ pretvoriti u stvarni rat – što god to značilo, jer se ni do sada nije vodio pračkama. Ukrajinci posljednjih tjedan dana najbolje znaju što Putin ovim želi reći.
- Ruske „crvene crte“ odavno su pregažene, a snažnijih reakcija Kremlja, osim u obliku određenih kratkotrajnih, intenzivnih zračnih napada na Ukrajinu i nije bilo usprkos obećanjima kažnjavanja Kijeva. Ta njegova neodlučnost na zapadu se i najčešće tretira kao nesnalaženje, strah ili slabost – najčešće sve to zajedno.
- Davno sam u jednoj od svojih analiza rekao kako će Rusija na kraju ili morati eskalirati rat da bi pobijedila na način gdje bi kao takav – pobjedonosan, bio i od svih percipiran, ili prihvatiti poraz. I jedno i drugo s ozbiljnim posljedicama i po nju samu. U svemu tome i zapad krajnje riskira računajući više na ovo drugo. Međutim, je li to ispravna računica? Jer ako nije, kasno će biti tražiti krivca. Uostalom, tada to više i neće biti važno.
Rusija je nazvana dugoročnom prijetnjom u završnoj izjavi nakon dvodnevnog, 36. summita NATO saveza u Ankari koji je upravo završio. Pritom je uključena i obveza pomoći Ukrajini.
Deklaracija, jedna od najkraćih u povijesti tog saveza, potvrđuje predanost zajedničkoj obrani, prepoznaje Rusiju kao dugoročnu prijetnju, najavljuje novu nabavu obrambene opreme vrijednu preko 50 milijardi dolara i pristaju na paket pomoći Ukrajini od 70 milijardi eura za ovu godinu.
Saveznici su zapravo potvrdili svoju predanost provedbi odluka donesenih na Haaškom summitu 2025. godine, kao i svojim obvezama kolektivne obrane prema članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora. Kako je navedeno u deklaraciji, NATO će nastaviti primjenjivati pristup odvraćanja i obrane od “360 stupnjeva”.
Što se tiče Ukrajine navedeno je kako „Ukrajina doprinosi transatlantskoj sigurnosti“ i da „saveznici NATO-a naglašavaju svoju podršku pravu Ukrajine da brani svoju slobodu, suverenitet i teritorijalni integritet“.
Donald Trump je nakon sastanka s Volodimirom Zelenskim na marginama sumita izjavio da su ukrajinski napadi na ruske rafinerije nafte “eskalacija koja bi mogla pomoći u završetku” rata. Državni tajnik Marco Rubio dodao je da Sjedinjene Države raspravljaju o “sposobnosti Ukrajine da udari duboko u Rusiju, kako bi Rusija mogla vidjeti koliko je teško braniti svoj zračni prostor”. Trump je zauzvrat jasno dao do znanja kako će Sjedinjene Države Ukrajini dati licencu za proizvodnju projektila za sustav protuzračne obrane Patriot.
Što će sve navedeno značiti za Ukrajinu, a što za Europu – pokušat ću naznačiti u ovoj analizi, pri čemu ću se koristiti javno dostupnim vijestima i njihovim osobnim razmatranjem i tumačenjem.
SAD će Ukrajini dati licencu za proizvodnju Patriota
Oglasio se Zalužnij iz Londona
Ukrajinski veleposlanik u Velikoj Britaniji i bivši vrhovni zapovjednik ukrajinskih oružanih snaga, Valerij Zalužnji, pozvao je u svojoj kolumni u britanskom mediju The Telegraph da se ne misli kako je Rusija izgubila rat.
„Sve više zapadnih analitičara sada tvrdi da je Rusija efektivno izgubila rat. To je opasno pogrešna procjena napretka rata. To odražava tendenciju tumačenja događaja kroz prizmu pojedinačnih uspjeha na bojnom polju, umjesto uzimanja u obzir šire strateške slike“, rekao je sadašnji ukrajinski diplomat i mogući predsjednički kandidat te zemlje.
Rekao je kako je razvoj vojne tehnologije onemogućio brze prodore na bojišnici te da je rat ušao u fazu iscrpljivanja. Ukrajinski napadi na Rusiju, iako uzrokuju stvarnu štetu Moskvi, “skupi su, tehnološki složeni i u konačnici izazivaju mjere odmazde” koje bi mogle biti snažnije. I “nijedna strana ne može očekivati da će ovaj oblik ratovanja dovesti do odlučujućeg strateškog ishoda”.
Ovo što je rekao Zalužnij u skladu je s nedavno objavljenim tekstom američkog medija Nacional Security Journal kojeg smo 1. srpnja objavili na našem portalu pod naslovom „Kijev pretvorio Rusiju u ratište ali to nije dosta za pobjedu: Upravljani poraz prikriven inovacijama“ i kojeg možete pogledati ovdje.
U njemu se, između ostalog navodi kako je „Ukrajina nanijela stvarnu štetu duboko u Rusiji – pali rafinerije, lovi konvoje goriva, pretvara pozadinu u bojno polje koje Moskva više ne može ignorirati. Ali napadi ne mogu natjerati ruske trupe da napuste Donjeck, a Rusija može podnijeti kaznu koja bi srušila većinu vlada i nastaviti napredovati na bojišnicama. Primamljiv zapadni zaključak – da jeftina tehnologija može zamijeniti snažnu potporu – mogao bi biti najopasnija pogreška od svih“.
Zalužnij vidi širu sliku
Ali vratimo se još malo Zalužnom. On je za navedeni britanski medij rekao kako se na bojnom polju pojavilo nešto blizu ravnoteže: Rusija ne može zauzeti Ukrajinu, a Ukrajina ne može ponovno zauzeti sve svoje teritorije.
„Odlučujući čimbenik je koje društvo može najdulje izdržati ekonomske, vojne i psihološke terete dugotrajnog sukoba, a istovremeno održati međunarodnu podršku potrebnu za njegov nastavak. To, a ne bilo kakav pojedinačni taktički uspjeh, odredit će kako i kada će ovaj rat završiti“, smatra Zalužnij.
To, na što upozorava Zalužnij, sigurno nije u skladu nastalog dominantnog i potpuno pogrešnog narativa u zapadnim medijima (a kojeg prečesto preuzimaju i mnogi hrvatski analitičari u svojim istupima u našim medijima. o ukrajinskoj pobjedi nad Rusijom. Pritom se, kao dominantna podloga koja potvrđuje navedenu tezu, koriste brojni video snimci istinski učinkovitih ukrajinskih napada na rusku energetsku infrastrukturu. Međutim, kao i obično, uvijek postoji i kvaka.
Naime, u Rusiji ne postoji zabrana objavljivanja sadržaja o ukrajinskim napadima na ruske objekte na tamošnjim društvenim mrežama (barem zasad), dok je to u Ukrajini već nekoliko godina na snazi i kršenje zabrane predstavlja ozbiljno kazneno djelo. Zbog toga nam vrlo rijetko pristižu video snimci o ruskim napadima na ukrajinsku kritičnu infrastrukturu, a kada i stižu – to se čini selektivno, najčešće u kontekstu naglaska ruskih napada na pojedine stambene odnosno civilne objekte.
A Ukrajina se posljednjih dana sustavno razara nikad većim i jačim zračnim napadima balističkim i krstarećim raketama, kao i dronovima.
Trump: prekid vatre s Iranom je gotov
Što se želi postići?
Postoji još jedan razlog spomenutog narativa o ukrajinskoj „pobjedi“, posebno izražen posljednjih desetak dana. Riječ je o pokušaju utjecaja na dvije ključne odluke summita NATO saveza u Ankari, a koje su na kraju i usvojene kako je rečeno u uvodu analize.
Željelo se pridobiti Trumpa kroz stvaranje slike kako Ukrajina sada dobiva rat protiv Rusije, da joj je stoga geopolitički korisno nastaviti pružati svekoliku potporu.
Prije svega dvije stvari: prvo, osigurati joj financijska sredstva od strane NATO članica kroz njemačku inicijativu o dodjeli 70 milijardi eura ukupno za 2026. i 2027. godinu;: i drugo, i ne manje važno – isporučiti joj američke rakete za protuzračni sustav Patriot za zaštitu prije svega Kijeva od snažnih i sve učestalijih ruskih napada balističkim raketama kao osveta za navedene ukrajinske napade na rusku infrastrukturu.
Kijev pretvorio Rusiju u ratište ali to nije dosta za pobjedu: Upravljani poraz prikriven inovacijama
Trump je ljut, a hvali samo Tursku
Trump je i dalje ljut na NATO, prije svega u kontekstu izostanka njegove potpore Americi u ratu protiv Irana i njene namjere deblokade Hormuškog tjesnaca, dok su europske vođe bile ustrašene i nadale se kako će summit od propasti spasiti Erdogan koji s Trumpom ima dobre odnose i kojeg Trump uvažava.
To se upravo jučer i vidjelo, kada je Trump hvalio Erdogana i istodobno najavio i moguću deblokadu američkih isporuka Turskoj zrakoplova 5. generacije F-35, od čega se pak Izraelu „diže kosa na glavi“, jer tvrdi kako je F-35 kojeg on posjeduje, a ne Turska, „jamac ravnoteže na Bliskom istoku“ (naravno, „ravnoteže“ u izraelsku korist, pri čemu ne treba zaboraviti kako Izrael jedini u regiji posjeduje i atomske bombe pa bi Turska ipak teško poželjela F-35-ice usmjeriti u napadačke akcije protiv Izraela koliko god to željela).
Naravno, Trump, kao iskusni političar i biznismen dobro zna i dozirati i balansirati svoju ljutnju, pa je istu u potonjem kontekstu umjesto na čitav NATO radije kanalizirao i u punom obujmu iskalio na jednoj Španjolskoj, koja je, svojedobno, glasnije od drugih članica odbila ugostiti američke zrakoplove za sudjelovanje u spomenutom ratu (iako su i neke druge važne učinile isto – Italija, Francuska) – ratu, kojeg je Madrid oštro kritizirao. Jer NATO Trumpu sada ipak služi kao „bankomat“ u sklopu politike primoravanja istog da kupuje američko suvremeno oružje u odnosu na ono europsko, u čemu svoju ulogu izvrsno igra i glavni tajnik NATO-a Mark Rutte (nedavno u europskim diplomatskim kuloarima nazvan i „Trumpov šaptač“).
Što se pak tiče spomenutih Patritoa za Ukrajinu, valja podsjetiti kako je SAD proljetos stopirao već poslane isporuke istih sustava Ukrajini iako su već bili stigli na europsko tlo – i to zbog nepredviđenog razvoja ratnog stanja u bliskoistočnoj regiji. Preusmjerio ih je za zaštitu američkih vojnih baza u Perzijskom zaljevu i Izraelu.
Međutim, sinoć je počela nova moguća eskalacija američkog rata s Iranom, a Trump je danas najavio i nove američke napade po Iranu – već večeras, a da će dalje vidjeti kako će se stvari razvijati. Kako u tim uvjetima isporučivati rakete za Patriot, kada se zna da ih američka industrija proizvodi svega oko 600 komada godišnje? Ukrajini trebaju tisuće ako se misli zaštititi od ruskih krstarećih i balističkih raketa, a i onih hiperzvučnih iako je to teško i s Patriotima.
Samu licenciranu proizvodnju raketa za Patriot, a riječ bi bila vjerojatno o raketama PAC-2, u Ukrajini bi Amerikanci sigurno mogli pokrenuti. Sad je li tu riječ o dva, tri mjeseca ili više – nije toliko bitno (za ukrajinske građane naravno je). Puno je važnije kako bi na to reagirala Rusija s obzirom na jučerašnje riječi iz Kremlja da će pozorno pratiti današnji NATO summit u Ankari.
Opet, između pratiti i poduzimati nešto konkretno ukoliko ti se odluke suparnika ne sviđaju velika je razlika. Hoće li Moskva biti ozbiljna po ovom pitanju ukoliko se na kraju ta proizvodnja i realizira može se samo nagađati. Jer ruske „crvene crte“ odavno su pregažene, a snažnijih reakcija, osim u obliku određenih kratkotrajnih, intenzivnih zračnih napada na Ukrajinu i nije bilo. Ta neodlučnost Kremlja na zapadu se i najčešće tretira kao nesnalaženje, strah ili slabost – najčešće sve skupa – iz čega onda i proizlaze daljnje ukrajinske vojne reakcije iza kojih stoji zapad.
Bugarski i češki premijeri odbili financirati Ukrajinu
Iskusni ukrajinski „lisac“ Zalužnij, kako sam gore rekao, vidi puno širi kontekst ukrajinskog rata od onog kojeg nastoje medijski prikazati Zelenski i njegovi europski saveznici. Zašto ga ovako javno iznosi trebalo bi pitati njega. Vjerujem upravo zbog političke svrhe vezano uz svoju moguću kandidaturu za novog ukrajinskog predsjednika na izborima koji će morati uslijediti. Mislim čak i ne u tako dalekoj budućnosti.
Ali da među saveznicima stvari nikako ne stoje dobro ukazuje i današnja vijest koja nije previše u skladu s navedenom zajedničkom izjavom nakon summita u Ankari.
Bugarski premijer Rumen Radev odbio je financirati Ukrajinu, rekavši novinarima na marginama summita NATO-a kako njegova zemlja više ne može pružati izravnu vojnu podršku Ukrajini u obliku oružja, ali da može pomoći u popravku vojne opreme.
„Iscrpili smo svoje kapacitete za pružanje vojne pomoći. Mislim na oružje i streljivo iz skladišta. Osigurali smo 13 paketa takve pomoći. Ukrajini više nemamo što ponuditi. Ono što možemo učiniti jest prihvatiti vojnu opremu na popravak i restauraciju. To je naša podrška“, rekao je Radev.
Napomenuo je kako su prethodne bugarske vlade dosljedno pružale financijsku, humanitarnu, medicinsku i vojnu pomoć Ukrajini. Ali njih je Radev kritizirao zbog nedovoljne pozornosti na razvoj bugarskog gospodarstva i punjenje državnog proračuna.
Jučer je pak češki premijer Andrej Babiš izjavio kako Prag neće sudjelovati u NATO-ovoj inicijativi da se Ukrajini ove godine prebaci 70 milijardi eura pomoći, a sljedeće godine barem isti iznos, alida neće blokirati odluku o dodjeli sredstava.
Kako je nedavno pisao Bloomberg, Italija ne želi prihvatiti dogovor o NATO-ovoj obvezi pružanja vojne pomoći Ukrajini, dok istodobno značajan dio članica NATO-a još uvijek ne može pronaći novac za povećanje obrambenih izdataka na 5% BDP-a, što je dogovoreno na prošlogodišnjem summitu saveza.
U međuvremenu je u Poljskoj izbio ozbiljni politički skandal, nakon što je prije dva dana oporbeni potpredsjednik parlamenta (Seima) izjavio kako se doznalo da je ljevičarska vlada premijera Donalda Tuska tajno, bez znanja parlamenta, u ožujku ove godine prebacila skupe i dragocjene poljske sustave Patriot Ukrajini nakon što joj je Pentagon blokirao isporuku američkih zbog rata s Iranom – i time Poljsku ostavila bez zračne zaštite.
Onoj istoj Ukrajini s kojom se Poljska posljednjih tjedana oštro prepire zbog veličanja poraženih ukrajinskih organizacija iz drugog svjetskog rata koje su surađivale s njemačkim Wermachtom, između ostalog i na istrebljenju oko 50 000 ukrajinskih Poljaka (civila) u zapadnoj regiji Volyn.
Prosudba
Pričekajmo, dakle, s ukrajinskom „pobjedom“ nad Rusijom koliko joj god ugodni bili zaključci iz Ankare. Tim više što je, ni manje ni više nego na američki Dan neovisnosti, 4. srpnja, Trump na svoju inicijativu nazvao Vladimira Putina i s njim razgovarao čak oko sat i pol – pretpostavlja se, najviše o toj istoj Ukrajini. To je najavio učiniti i danas nakon razgovora sa Zelenskim.
U međuvremenu je Međunarodni olimpijski odbor jučer iznenada ukinuo suspenziju Rusiji, otvarajući put ruskim sportašima i reprezentacijama za povratak u olimpijski klub prije Igara u Los Angelesu 2028.godine. Teško bi to učinio bez američke suglasnosti. Vidjelo se najbolje na primjeru Svjetskog nogometnog prvenstva kolika je Trumpova moć utjecaja danas u svim mogućim sferama.
Za kraj se vratimo na sami početak teksta. Zalužnij gleda širu geopolitičku sliku ukrajinskog rata, dok Zelenski prije svega gradi PR – puno više za europske potrebe nego što bi sama Ukrajina na kraju od svega toga mogla imati koristi.
Ako i kada ključni europski dužnosnici Zelenskom kažu da prestane s dubinskim napadima na Rusiju i da sjedne za pregovarački stol, on će to nedvojbeno istoga trenutka i učiniti. Za sada spomenuti dužnosnici smatraju kako za to nemaju previše razloga (hoće li imati nakon summita u Ankari ubrzo ćemo doznati). Rusija trpi štete, a Putin još uvijek jasno daje do znanja kako neće eskalirati sukob i da je Rusija i dalje otvorena za pregovore. Ali zato kaže da će ga pojačati, odnosno iz „Specijalne vojne operacije“ pretvoriti u stvarni rat – što god to značilo, jer se ni do sada nije vodio pračkama. Ukrajinci posljednjih tjedan dana najbolje znaju što je Putin ovime htio reći.
Ostvaruje li se sada ona čuvena fraza – prema kojoj će zapad pomagati Ukrajini u ratu „do posljednjeg Ukrajinca“, ili se pak kreće prema završetku rata u kojem će svaka strana sebe proglasiti pobjednikom (Rusija neće vratiti osvojene teritorije, a Ukrajina je ponizila Rusiju razaranjem njenog ključnog energetskog sektora) pa ga se onda najlakše može završiti?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Ukrajinska javnost će sve prihvatiti, njoj je rata stvarno preko glave, a sadašnji razorni napadi u dubinu Rusije u tome bi joj samo pomogli. Istodobno, za Putina je problem što bi ruska javnost opisani završetak rata teško mogla percipirati i prihvatiti kao rusku pobjedu.
Puno više kao sramotu koju bi teško politički preživio. A u Rusiji su parlamentarni izbori već u rujnu, isto kao i u SAD-u.
Tjedna analiza Zorana Metera: Europi za obranu treba Ukrajina. Putin ne da, Trump diže ruke
Davno sam u jednoj od svojih analiza rekao kako će Rusija na kraju ili morati eskalirati rat da bi pobijedila na način gdje bi kao takav – pobjedonosan, bio i opće prihvaćen, ili prihvatiti poraz. I jedno i drugo s ozbiljnim posljedicama i po nju samu. Naravno, u svemu tome i zapad krajnje riskira računajući više na ovo drugo.
Međutim, je li to ispravna računica? Jer ako nije, kasno će biti tražiti krivca. Uostalom, tada to više i neće biti važno.
