Iran je pretrpio golema materijalna razaranja. Ali ona, ukoliko se zemlja ne dovede do klasičnog vojnog poraza (a podsjećam, niti jedan prvotno postavljen Trumpov i Netanyahuov cilj još nije ostvaren) – ne znače baš ništa.
Najnovija odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da pauzira operaciju ‘Projekt sloboda‘ (pokrenutu s namjerom izvlačenja iz Perzijskog zaljeva tankera „nedužnih zemalja“ koje s ratom nemaju ništa) svega nepuna dva dana nakon njezinog početka u ponedjeljak, kao i sinoćnje riječi državnog tajnika Marca Rubia da je vojna operacija „Epski bijes“, koja je protiv Irana pokrenuta 28. veljače od strane američkih i izraelskih snaga završena – otvaraju brojna pitanja. Jedno od najvažnijih je ono, radili se ovdje zapravo o neslužbenom kraju iranskog rata, i ako da – tko je u njemu izvukao deblji kraj?
Još sam nedugo nakon početka rata protiv Irana, kada se, usprkos nevjerojatnim događajima već prvog dana istog kada je likvidiran gotovo čitav politički i vojni vrh zemlje uključujući i vrhovnog vođu ajatolaha Alija Hameneija moglo razaznati da u po američko-izraelsku stranu ipak ne ide sve kako je planirano i da je iranski narod odlučan za otpor ali i da za to ima resurse – postavio pitanje, radi li se u odluci pokretanja rata protiv velikog i nepredvidivog protivnika o „Epskom bijesu“ ili epskom promašaju (vidi poveznicu ovdje).
Naime, rat se s prvotno zamišljenih 4-5 dana a potom do tri ili četiri tjedna produžio na sada već više od dva mjeseca (iako je od 17. travnja na snazi krhko primirje ratnička retorika se nastavila s obije strane, kao i povremeni incidenti u zoni Hormuškog tjesnaca), što je bio i više nego jasan indikator kako mnogo toga ne ide u zamišljenom smjeru njegovih planera. Nad čitavu se regiju nadvila opasnost neviđene eskalacije zbog snažnih iranskih asimetričnih odgovora ne samo po američkim vojnim bazama i Izraelu, već i po energetskoj i drugoj infrastrukturi bogatih arapskih monarhija, što je pak dovelo do energetske krize globalnih razmjera čije će se posljedice (da se rat i danas završi) osjećati još godinama pa i desetljećima.
Da, Iran je pretrpio golema materijalna razaranja. Ali ona, ukoliko se zemlja ne dovede do klasičnog vojnog poraza (a podsjećam, niti jedan prvotno postavljen Trumpov i Netanyahuov cilj još nije ostvaren) – ne znače baš ništa. Jer sve porušeno može se ponovo izgraditi (posebno ako si prirodnim resursima prebogata zemlja što Iran je, i još, dodatno, ako ti iza leđa stoji velika Kina).
Podsjetio bih na postavljene političke ciljeve ovog rata, zajednički definirane od SAD-a i Izraela kao ključne po njihove nacionalne interese: smjena režima u Teheranu (ubojstva dužnosnika i njihova popuna iz istog kadrovskog bazena to nikako nije); zabrana iranskog nuklearnog programa i predaja njegovog obogaćenog urana u američke ruke; ograničenje iranskog raketnog programa (na rakete dometa 200-300 kilometara); i konačno, zabrana iranskog sponzoriranja svojih proxy organizacija na Bliskom istoku – od Hamasa i Hezbollaha preko iračkih šijitskih milicija, do jemenskih hutista.
Ti su ciljevi dio ukupne strategije koja od Izraela želi stvoriti bliskoistočnu silu broj jedan (preciznije regionalnog dominiona novog američkog globalnog carstva), a Americi osigurati potpuni nadzor globalnih energetskih tokova, slamanje geopolitičkih strategija ključnih suparnika Kine i Rusije (gdje Iran ima presudnu ulogu) kroz preuzimanje ili slamanje njihovih saveznika, poput Venezuele, moguće i Kube.
Trump proglasio pauziranje ‘Projekta sloboda’, a Rubio kraj ‘Epskog bijesa’! Iranski mediji slave pobjedu
„Zakazali“ europski saveznici SAD-a
Kako su Trump i Netanyahu odlučili pokrenuti rat bez da su o tome izvijestili američke saveznike u NATO-u (naknadna opravdanja, poput Trumpovog nespretnog u Tokiju, kada je, pred zabezeknutom japanskom premijerkom rekao kako se moralo voditi računa o čimbeniku iznenađenja za protivnika jer je to najvažnije za uspjeh operacije, a što bi Japan trebao znati s obzirom na njegov napad na Pearl Harbor), ovi su se oglušili na Trumpov poziv da zajedničkim pomorskim snagama deblokiraju Hormuški tjesnac kojeg je Iran po prvi put u povijesti sada uspio potpuno staviti pod svoj nadzor.
Nije tajna da su se ključne europske zemlje protivile pokretanju rata s Iranom, ne zato što ga vole, već zato što su željele izbjeći svoje uvlačenje u isti pravilno procjenjujući, za razliku od Trumpa i njegovog tima, odlučnost Irana za otpor s obzirom da ovaj rat uistinu po njega (ne samo po teokratski režim koji je na vlasti od Velike islamske revolucije 1979.) ima egzistencijalni karakter.
Dovoljno je posjetiti na posve javno komunicirane želje visokih američkih i izraelskih dužnosnika nakon pokretanja rata za razbijanje Irana po etničkoj osnovi, kao i za želje za mobiliziranjem iračkih Kurda za poticanje ustanka u susjednoj iranskoj regiji većinski nastanjenoj Kurdima. Računalo se i na veliku azersku etničku zajednicu na sjeveru Irana sukladno izvrsnim izraelsko-azerbajdžanskim odnosima i utjecaj Bakua na skoro 15-milijunsku subraću u susjednom Iranu. I jedni i drugi na kraju su odbili namijenjene im uloge od CIA-e i Mossada, percipirajući prevelike rizike s obzirom na pokazanu iransku odlučnost i zračne napade na svoje arapske susjede u kojima se nalazila američka infrastruktura ili su Pentagonu služili kao odskočna daska za napade na Iran.
Kako god bilo, nakon „odbijenice“ Europljana – (ali i ostalih američkih saveznika partnera – od Kanade preko Australije do Japana i Južne Koreje) da u zonu rata pošalju svoje pomorske snage, a još više nakon odbijanja pojedinih članica NATO-a da SAD-u omoguće svoje vojne baze i(li) čak korištenje svog zračnog prostora za američke zrakoplove koji sudjeluju u napadu na Iran (Španjolska, Italija, početno čak i Velika Britanija) – postalo je jasno kako je ovoj velikoj i krajnje rizičnoj vojno-političko-medijskoj „igri“ došao kraj.
Blic analiza Zorana Metera: Što znači Trumpovo proglašenje ‘kraja rata’ s Iranom? Opasnost tek dolazi
Lukavo prebacivanje na diplomaciju
Kako je Trump pod sve većim unutarnjim i vanjskim pritiskom, a rat doživio potpuni neuspjeh što se postizanja političkih ciljeva tiče, Trumpova se administracija morala ubrzano prestrojiti na diplomatski kolosijek kroz proglašenje dvotjednog primirja u tijeku kojeg se željelo pronaći rješenje za završetak rata. Izrael se također iz svega toga tiho izvukao pokretanjem svog rata protiv Libanona s ciljem ovladavanja njegovim jugom i stvaranjem tampon zone uništenjem Hezbollaha i premještanjem velikog dijela tamošnjeg stanovništva dalje na sjever te zemlje
Ali i u pokrenutim pregovorima se nastavilo igrati džonom, jer američki uvjeti, postavljeni Iranu preko Pakistana kao posrednika, de facto su značili političku kapitulaciju Teherana na što ovaj, naravno, nije mogao ni želio pristati, već je postavljao svoje ultimativne zahtjeve koji su pak potpuno neprihvatljivi za SAD (poput potpunog ukidanja sankcija i odmrzavanja u SAD-u zamrznute iranske imovine nakon revolucije 1979. , potpunog povlačenja američkih snaga s Bliskog istoka i td.).
Drugim riječima Trump je kroz pregovore želio postići sve ono što ratom nije uspio, i za što se koristio taktikom snažnog vojnog stezanja obruča oko Irana dovlačenjem novih nosača zrakoplova i brodova, tisuća i tisuća marinaca, specijalnih postrojbi i td. u zonu oko Irana, koji su trebali uvjeriti Teheran u Trumpovu odlučnost da zadane ciljeve i ostvari. Pritom je upozoravao Teheran kako mu, ako ih ne prihvati, slijedi potpuno uništenje, brisanje s lica Zemlje i što sve ne.
Međutim, Teheran je još prije prozreo nezavidan položaj u kojem se našao Trump, te je ostao odlučan u svojim temeljnim zahtjevima iako je pritom svima jasno kako ne želi nastavak rata s obzirom na već pretrpljene bolne posljedice. Ali kao što sam već rekao, Iran ovaj rat po sebe doživljava egzistencijalnim, a on to nikako nije po SAD, čak ni po Izrael jer Iran nema atomsko oružje i sigurno ga nakon svega ovoga još dugo neće imati. A sve i da ga ima, sigurno mu ne bi bio cilj pokrenuti međusobni nuklearni rat s Izraelom u kojem bi izgorjele obje zemlje, već spriječiti ovo što mu se sada događa u ovom ratu, a istodobno ograničiti izraelske vanjskopolitičke ambicije u regiji, kao i one vezane uz palestinsko pitanje.
Dakle, Teheran polazi od pretpostavke kako ovaj rat za SAD i Izrael, koliko ga god ovi tumačili kao nužan – nije i egzistencijalan, a što mu onda daje odlučujuću političku prednost.
Blic analiza Zorana Metera: Bijegom UAE iz OPEC-a Trump razbija Arape, a Izrael postaje regionalni vođa
Trump računa na Kinu
Još jedna važna neugodnost po Trumpa, bila je njegova primorana odluka da odgodi svoj, krajem ožujka planirani ključni posjet Kini, jer zbog neplaniranog razvoja rata u Peking nije mogao ići kao pobjednik, pred kojim će – nakon detroniziranja Nicolasa Madura i stavljanja Venezuele pod prinudnu upravu Washingtona i očekivanog brzog slamanja Iran kineski vođa Xi Jinping morati pasti na koljena i Trumpa moliti milost.
Riječ je, naravno, o postizanju međusobnog trgovinskog sporazuma koji bi Trebao biti puno povoljniji za SAD i usput ograničiti kineske globalne trgovinske ambicije ali i visokotehnološki razvoj kroz smanjenje dotoka energenata stavljanjem istih pod američki nadzor). Taj je posjet Trump tada bio odgodio za sredinu srpnja i više ga nije u mogućnosti i drugi put odgoditi ukoliko želi ostati ozbiljan u očima najvećeg američkog globalnog suparnika u 21. stoljeću.
Dakle, Trumpov posjet Pekingu, sada već potvrđeno, održat će se već 14. i 15. svibnja.
Međutim, Trumpov posjet preduhitrio je jučerašnji dolazak iranskog ministra vanjskih poslova Kini – očito s ciljem koordiniranja daljnjih poteza Teherana s kineskim državnim vrhom. Kao što je to prošloga tjedna učinio i s onim ruskim – posjetom Sankt Peterburgu gdje ga je ugostio osobno Vladimir Putin. Onaj isti, koji će i osobno, nakon Trumpovog posjeta Kini, krajem svibnja otići u Peking na susret s kineskim vođom.
Da je to tako, svjedoče i današnje riječi kineskog ministra vanjskih poslova Wanga Yi svom iranskom kolegi da se SAD i Iran moraju dogovoriti o sveobuhvatnom prekidu vatre, a istovremeno je rekao da Teheran ima pravo razvijati nuklearnu energiju (info: CNN).
Blic analiza Zorana Metera: Što Iran želi od Putina?
Prosudba
Očito je kako se krajnje opasni iranski rat sada prebacuje na najvišu globalnu političku razinu – onu unutar trokuta SAD-Rusija-Kina, o čemu najbolje svjedoči vijest s uvoda ove analiza o pauziranju „Projekta sloboda“ i završetku vojne operacije „Epski bijes“.
Ovo još nikako ne znači i završetak američkog sukoba s Iranom jer Trump uvijek ima formalnu mogućnost obnoviti sukob dokle god ne bude potpisan trajni mir (to toga možda i nikada neće doći za razliku od sporazuma o prekidu neprijateljstava), ali je već sada svima jasno kako Iran neće biti slomljen i da će iza njega stajati i Moskva i Peking.
To se možda najbolje moglo osjetiti i kroz atmosferu i ton riječi na spomenutom sastanku u Sankt Peterburgu i kroz Putinovo uručivanje pozdrava novom iranskom vođi Mojtabi Hameneiju što je jasno pokazalo kako Moskva ne pristaje na smjenu političkog režima u Iranu. Posve sigurno to znači i jučerašnji sastanak šefa iranske diplomacije u Pekingu u odnosu na stav Kine.
Neke ustupke, možda i bolne, Teheran će Trumpu nedvojbeno morati dati, jer u ovako posloženim geopolitičkim uvjetima nitko ne želi prihvatiti i priznati poraz. Trump će pred američkim građanima nečim morati mahati kao dokazom njegove pobjede u visoko rizičnom vojnom sukobu koji se na kraju nije pokazao ni kao „brza i laka šetnja“, a još manje kao „mali pobjedonosni rat“ kojim će osigurati ključne američke interese i učvrstiti svoju vlast na dugo vremena, a sebe uklesati u red najvećih američkih predsjednika u povijesti.
Sudbina često zna biti okrutna. Ali nerijetko je to i posljedica vlastite okrutnosti odnosno nepostojanja empatije prema drugima.
Dakle, ukratko! Sve je jasnije jasno kako će Iran opstati ne samo kao država, već i kao članica BRICS-a i Šangajske organizacije – SCO, što pak daje do znanja kako se globalna geopolitička borba između ključnih država nastavlja i dalje, i da je još jako daleko od završetka.
Usudio bih se reći čak i da je iranska kriza, koliko god po svijet bila neugodnija s obzirom na njezin golemi utjecaj na globalnu trgovinu odnosno opskrbu ugljikovodicima, minorna u odnosu na onu ukrajinsku koja ubrzano kulminira.
Blic analiza Zorana Metera: Putinove ‘crvene crte’ potpuno pregažene; Trump bježi iz Irana. Što slijedi?
Ona zahtjeva puno više ozbiljne političke i medijske pozornosti s obzirom na stvarnu opasnost – ne od energetske – već od vojne kataklizme. U Ukrajini se američko-ruski potezi sudaraju sve više i sve intenzivnije, a izlaz iz duboke krize nije vidljiv na horizontu. Štoviše!
Ali o tome više ipak u nekoj od idućih analiza.
