Na našem smo portalu proteklih godina u više navrata pisali o kineskoj potpunoj globalnoj kontroli prerađenih rijetkih zemljinih elemenata (metala), između ostalog i onih, nužnih za proizvodnju sofisticiranog oružja – poput volframa. Upravo je potonji metal sada krajnje nužan američkom Pentagonu s obzirom na kritično smanjene zalihe istog kojim Ministarstvo rata raspolaže. A volfram je nužan za proizvodnju raketnih sustava, optičkih sustava na satelitima, i još jako puno toga ključnog u svijetu suvremene tehnologije općenito (pogledaj video ispod).
U našem tekstu pod naslovom „SAD detektirao ključne minerale zbog kojih je spreman na suradnju s drugim zemljama“ od 26. kolovoza 2025. godine između ostalog smo naveli kako su američko Ministarstvo unutarnjih poslova i Američki geološki zavod sastavili popis kritičnih minerala za Sjedinjene Države s ciljem poticanja domaće proizvodnje i izgradnje odnosa sa zemljama koje ih imaju kao svoje prirodno blago.
„Nacrt popisa uključuje 54 vrste mineralnih sirovina, od kojih je 50 uvršteno na popis na temelju rezultata procjene ekonomskih učinaka. Primjerice, cirkonij je uvršten zbog mogućnosti problema u domaćem lancu opskrbe, a tri minerala su zadržana na temelju kvalitativne procjene“, — izvijestilo je spomenuto američko Ministarstvo.
Prvih deset najvažnijih minerala uključuje samarij, rodij, lutecij, terbij, disprozij, galij, germanij, gadolinij, volfram i niobij.
„Utjecaj milijardi dolara poremećaja može se činiti malim u usporedbi s američkim gospodarstvom vrijednim 29 bilijuna dolara. Ali stvarnost je da bi bio daleko ozbiljniji. Iz perspektive američke bilance, gubitak čak i jednog ključnog minerala mogao bi se proširiti na cijele industrije, od poluvodiča do obrambenih sustava, potkopavajući proizvodnju, tehnološko vodstvo i zapošljavanje. Nova metodologija omogućuje kreatorima politika da procjene rizike u više scenarija za sve analizirane minerale“, navedeno je u izjavi.
U navedenom kontekstu, američkom nedostatku kritičnih metala, opširni tekst danas je objavila američka televizija NBC News, a iz njega izdvajamo najzanimljivije dijelove koji de facto potvrđuju sve gore navedeno, na što smo već ranije upozoravali.
SAD-u treba moćni metal kojim dominira Kina
Dok Sjedinjene Države ratuju protiv Irana, troše zalihe naprednog oružja i streljiva, uključujući rakete Tomahawk, Patriot i Precision Strike. Za njihovu zamjenu bit će potreban moćni metal – volfram, čijom proizvodnjom i rafiniranjem dominira Kina, što navodi SAD da ga očajnički traže negdje drugdje – piše NBC News.
Volfram se koristi u borbenim zrakoplovima, bombama za uništavanje bunkera, oklopnim projektilima i raketnim sustavima, što ga čini nezamjenjivim za nacionalnu obranu. No, SAD nema aktivnih komercijalnih rudnika volframa od 2015. godine, a Trumpova administracija postavila je za cilj smanjenje ovisnosti o kineskoj opskrbi.
Jedno mjesto gdje se metal može pronaći je u planinama istočne Južne Koreje , u rudniku u vlasništvu američke tvrtke koja posjeduje milijune tona volframove rude.
„Na planetu postoji vrlo malo velikih rudnika volframa“, rekao je Lewis Black, glavni izvršni direktor tvrtke Almonty Industries, koja je ponovno otvorila rudnik Sangdong u ožujku više od 30 godina nakon što je zatvoren zbog konkurencije iz Kine.
Volfram je dugo bio “ratni metal”, rekao je Black za NBC News prošlog mjeseca tijekom posjeta rudniku. Posljednjih desetljeća postao je i “metal temeljni” u tehnološkom sektoru, koji se koristi u poluvodičima, baterijama, pametnim telefonima i još mnogo čemu.
„Potražnja za volframom samo će rasti“, rekao je Steve Allen, glavni operativni direktor tvrtke Almonty. „Stoga će imati otporni lanac opskrbe volframom biti izuzetno važno u sljedećem desetljeću, dva desetljeća.“
Ne postoji zamjena za volfram, čija je globalna opskrba pod još većim pritiskom otkako je u veljači započeo američko-izraelski rat s Iranom. Moglo bi potrajati i do četiri godine da se ključno streljivo vrati na predratne razine, što bi bilo ključno u slučaju sukoba s Kinom, rekao je u izvješću prošlog mjeseca Mark Cancian, viši savjetnik Centra za strateške i međunarodne studije.
Nedostatak oružja utječe i na američke saveznike poput Japana, koji se oslanja na rakete Tomahawk, i Južne Koreje, koja je domaćin raketnog sustava THAAD. Otok Tajvan, na koji Peking polaže pravo, također čeka potencijalni američki paket naoružanja od 14 milijardi dolara za koji je dužnosnik Trumpove administracije prošli tjedan rekao da je “na pauzi” zbog rata s Iranom.
Dramatično upozorenje Moskve diplomatima i građanima Kijeva: ‘Napustite grad! Kreću sustavni ruski napadi’
Kina u velikoj prednosti
Uz pomoć državnih subvencija, nižih troškova rada i labavijih propisa, Kina desetljećima dominira globalnom industrijom volframa, proizvodeći preko 80% svjetske ponude i trošeći više od polovice te količine. SAD velik dio volframa dobiva recikliranjem, a uvelike se oslanja i na uvoz – više od 6000 metričkih tona prerađenog volframa svake godine, prema podacima Američkog geološkog zavoda .
Prošle godine, usred trgovinskog rata sa SAD-om, Kina je uvela kontrole izvoza desetak rijetkih zemalja i kritičnih minerala, uključujući volfram, što je dovelo do rekordnog porasta cijena. Kina je prošle godine pristala na carinu i primirje za rijetke zemlje koje istječe u studenom.
Visokootporni metal, za koji Black kaže da je „gust poput zlata i nježan poput porculana“, izuzetno je teško vaditi i obrađivati. Rudnici volframa također proizvode opasan otpad i narušavaju lokalne ekosustave, prema istraživačima i aktivistima za zaštitu okoliša.
„Ljudi u Americi to ne žele učiniti“, rekao je u intervjuu u Washingtonu umirovljeni pukovnik Steve Warren, viši rukovoditelj zrakoplovstva i obrane te bivši glasnogovornik Pentagona. „Kinezi su vrlo voljni to učiniti i to uz nisku cijenu.“
Nakon što je godinama mirovala, američka industrija volframa u mnogim aspektima počinje ispočetka.
„Nema znanja. Nema konzultanata kojima se možete obratiti. Nema knjige na koju se možete pozvati. Sve to znanje je umrlo 90-ih“, rekao je Black. Kina nije uzela samo tržišni udio, rekao je: „Uzeli su i ljudski kapital.“
Pod predsjednikom Donaldom Trumpom, Bijela kuća poduzela je korake za rješavanje problema, pokrenuvši u veljači zalihe kritičnih minerala vrijedne 12 milijardi dolara. Također je pružila financijsku podršku domaćim rudarskim projektima i nastojala uspostaviti partnerstva za minerale s američkim saveznicima diljem svijeta, kao i blok za trgovinu mineralima.
Trumpova administracija također je podržala sporazum s njujorškom investicijskom grupom za rudarstvo Cove Capital o izgradnji pogona za rudarstvo i preradu volframa vrijednog 1,1 milijardu dolara u srednjoazijskoj zemlji Kazahstanu , čiji su investitori navodno Trumpovi sinovi Donald Trump Jr. i Eric Trump.
Što se tiče toga koliko će vremena trebati Zapadu da sustigne kinesku industriju volframa, „napravit ćete priličan napredak za desetljeće“, rekao je Black. „Nećete biti potpuno samodostatni za manje od 20 godina. I iskreno, 20 će se prilično lako pretvoriti u 30.“
„Ali recimo da ćete u roku od dva desetljeća biti u prilično dobroj formi“, rekao je. „Pitanje je, što ćete raditi između sada i tada?“
Lavrov rekao Rubiu da Rusija počinje sustavne napade na Kijev i da evakuiraju svoje veleposlanstvo
Prosudba
Sve ovo, o čemu piše NBC News, najbolje potvrđuje konstatacije na koje povremeno upozoravamo u našim stručnim analizama, o tome da su Sjedinjene Države nakon pobjede u Hladnom ratu i nestankom svog dotadašnjeg i povijesno gledano najvećeg i jedinog stvarnog suparnika SSSR-a (sada je njegovu ulogu preuzela Kina i to u još izraženijoj mjeri s obzirom na svoju veličinu i razvoj visokih tehnologija koji doživljava svoj vrhunac a da mu se kraja i ne nazire) predugo “spavale na lovorikama”, bile opijene pobjedom i pogrešnom spoznajom o “kraju povijesti” tj. svojoj vječnoj dominaciji koju više nitko i nikada ne može ugroziti.
U takvom stanju delirija onih struktura državne moći koje si takvo stanje nisu smjele dozvoliti (strateški centri definiranja ključnih politika i donošenja odluka), u Washingtonu je potpuno iz vidokruga izišla činjenica o novom ubrzanom jačanju starih velikih sila (Kina, Rusija), ali i rađanju nekih novih (Indija, Turska, Brazil, arapske monarhije) koje traže “svoje mjesto pod suncem” na kojem će imati dominaciju, ili barem glavnu riječ o ključnim pitanjima.
Nakon bolnog otrežnjenja (tijekom Bidenove administracije kada su najviše i bili vidljvi pad američkog utjecaja i procesi koji su na to najviše djelovali poput ubrzane dedolarizacije i proširenja SAD-u antagonističkih formata država poput BRICS-a u koji su se u međuvremenu uključile i brojne zemlje američki partneri poput Egipta, UAE, Indonezije a umalo i Argentine i Saudijske Arabije) i spoznaje o nužnosti brzog reagiranja s ciljem barem popravljanja onoga što se popraviti da, na vlast je u svom drugom mandatu i došao Donald Trump. Jedina osoba na američkoj političkoj sceni koja je bila sposobna pokrenuti “šok terapiju” na samo unutar ideološki duboko podijeljenog američkog društva, već puno važnije – na globalnoj, odnosno vanjskopolitičkoj razini djelovanja.
Oni koji se u svjetskim, prije svega zapadnim medijima izruguju s Trumpom (neoliberalni demokrati koji su mu ideološki neprijatelji) ne žele shvatiti kako Trump nije anomalija (što je bio u prvom mandatu), već dio projekta ključnih američkih elita i nositelja krupnog kapitala usmjerenog na zadržavanje američke globalne dominacije – preciznije, zaustavljanje američkog pada i vraćanja SAD-a na stazu nekadašnje slave i utjecaja.
Da je to tako svjedoče i pohvale Trumpu s obje strane političkog spektra za uspješno, lako i brzo preotimanje Venezuele, dok ga za rat protiv Irana demokrati napadaju isključivo s pozicije neuspjeha u brzom slamanju Teherana i posljedičnog pogoršanja standarda američkih građana zbog velikog rasta cijena goriva (to je samo politikantsko kritiziranje usmjereno na izbore i želju dolaska na vlast i ništa drugo). Da je tako svjedoče i najnovije oštre kritike Trumpa od strane ključnih medija američkih neoconsa poput jučerašnjeg uredničkog teksta utjecajnog WSJ-a u kojem se Trumpa zbog najave postizanja skorog sporazuma s Iranom temeljenog na kompromisima – optužuje ni manje ni više nego za “izdaju Amerike”.
Ali ono na što sam također u više navrata skretao pozornost govoreći o dvoličnosti američke unutarnje politike u odnosu na vanjskopolitičku strategiju zemlje (koja ostaje konstantna) je činjenica da demokrati, aki i dođu na vlast na idućim predsjedničkim izborima, neće u prijašnje stanje vratiti ništa od onog što je Trump učinio i što će još učiniti za američke nacionalne interese. Neće sigurno Venezuelu vratiti pod prijašnji utjecaj Kine i Rusije (isto će vrijediti i za Kubu ukoliko je Trump slomi bilo ekonomskom blokadom, bilo vojnim metodama), niti će u slučaju da Trump uspije promijeniti režim u Iranu (u što više nitko ne vjeruje) budući demokratski predsjednik na vlast u Teheranu ponovo instalirati nekog ajatolaha ili visokopozicioniranu osobu iz iranske Revolucionarne garde.
Dakle, politička borba za vlast u SAD-u uvijek će trajati, kao što će trajati i bilo gdje u svijetu. Ali Amerika, za razliku od mnogih drugih zemalja izvan zapadnog kruga gdje te promjene redovito imaju karakter revolucionarnih, i što unosi nestabilnost – ima unutarnje mehanizme koji ne dozvoljavaju mijenjati ili nivelirati postignuća u sferi nacionalnih interesa.
Tako će sigurno biti i nakon Trumpove ere pokušaja kontrolirane destabilizacije svijeta u korist američkih interesa. Ostvarivat će ih u mjeri u kolikoj i do kada to bude moguće a da SAD ne uvede u neposredni sukob s Rusijom i Kinom. Drugim riječima, činit će to sve dok mu se ove u nekom trenutku ozbiljno ne suprotstave na prostorima koje smatraju ključnim za svoje nacionalne interese.
To se posljednjih dana upravo i događa, što je najprije bilo vidljivo tijekom Trumpovog posjeta Kini (po čitanju Tajvana) i jučerašnjom odlukom Moskve da krene u sustavne zračne napade na Kijev o čemu je Sergej Lavrov naknadno telefonski izvijestio Marka Rubija.
Naravno, i Moskva i Peking o svojim namjerama strogo diplomatski kontaktiraju s Washingtonom, bez upućivanja uručivanja bilo kakvih neposrednih vojnih prijetnji, što pak jasno ukazuje kako se ni jednoj od tri ključne svjetske sile međusobno ne ratuje, već da žele definirati svoje zone utjecaja kao neprelazne za one druge.
Blic analiza Zorana Metera: Zelenski odbio Merza; Putinov ‘skori kraj rata’ uz Orešnike; nova eskalacija
U određivanju tih zona odnosno granica sada i leži glavni problem (kao najnoviji primjer, Mark Rubio danas stiže u Erevan, glavni grad Armenije – dojučerašnju neprikosnovenu zonu ruskog interesa!). On će se još dugo rješavati kombinacijom različitih metoda (političko-diplomatskih pritisaka, ekonomskih pritisaka, posredničkih (proxy) sukoba u neuralgičnim točkama), što prevedeno u stvarni život znači još dugu nestabilnost svijeta do trenutka utvrđenih pravila igre u multipolarnom svijetu koji de facto već postoji. Ali sada još uvijek sliči Divljem zapadu i njegovim pravilima ponašanja.
