- Zapravo, kada malo bolje promislim – nisam siguran da je Trump potpuno odustao od „duha Anchoregea“ usprkos izjavi Marca Rubia o tome. Jer jednostavno je razvidan zanimljivi niz elemenata koji posljednjih dana na to možda ukazuju i u SAD-u i Europi.
- Bez obzira kako tko gleda na, zapravo okvirni dogovor s Aljaske u kontekstu morala i pravde za Ukrajinu – činjenica je kako je on trenutačno jedini postojeći dogovor koji je u stanju brzo završiti rat i prekinuti patnje stradalnika s obiju strana, ali i deeskalirati krajnje napeto sigurnosno stanje u Europi. Stoga ga i ne vole jastrebovi i na zapadu i u Rusiji koji teže maksimalističkim ciljevima – strateškom porazu Rusije i pobjedi Ukrajine, i obratno – strateškom porazu zapada i pobjedi Rusije.
Prošli je tjedan američki Senat odobrio prijedlog zakona o uvođenju tzv. sankcija iz pakla protiv Rusije, dok će Zastupnički dom o tome glasovati u rujnu, nakon ljetne stanke. Prijedlog zakona, preimenovan u “Zakon Lindsey O. Graham o sankcioniranju Rusije i Irana iz 2026.”, a Senat ga je odobrio s 86 glasova za i 11 protiv.
Zakon su predložili u srpnju iznenada preminuli republikanski senator “jastreb” Lindsey Graham i demokrat Richard Blumenthal.
Za one koji to ne znaju, riječ je zapravo o tzv. sekundarnim sankcijama koje se uvode protiv zemalja – najvećih kupaca ruske nafte i plina (sada su to Kina, Indija, Azerbajdžan, Mađarska i Slovačka) – protiv kojih bi se, kao kazna ukoliko ovaj zakon ne bi poštivale – uvele carine u visini od 100 na uvoz svih američkih proizvoda, što je zbilja zastrašujuća prijetnja. Primarni cilj zakona je snažno udariti na ruski energetski sektor a time i na državni proračun – s namjerom da isto utječe na daljnje financiranje od strane Moskve pokrenutog ukrajinskog rata odnosno ruskog ratnog stroja.
Već sam u više navrata pisao, a zadnji put u posljednjoj redovitoj Tjednoj analizi, kako je izglasavanje ovog zakonskog prijedloga neizvjesno zbog velikih rizika koje on u sebi nosi i po same Sjedinjene Države (upravo zato mu se Trump dugo i opirao, sve dok u prijedlog nije ubačena i klauzula o primjeni istog i prema Iranu što je zauzvrat zatražio).
Ali prije nego što na njih podsjetim, želim reći kako ipak vjerujem da će ga izglasati i Zastupnički dom s obzirom na visoki stupanj postignutog suglasja dviju stranaka u Senatu (na što ukazuje i rezultat glasovanja) pa bi bilo nelogično da kolege iz donjeg doma ne poštuju postignuti dogovor svojih kolega iz onog gornjeg. Međutim, zakon će morati potpisati i predsjednik Donald Trump da bi i službeno stupio na snagu.
Vance upozorio Zelenskog da prestane s napadima na brodove koji koriste rusku crnomorsku luku
Snažni alat u rukama, ali…
I upravo u tom posljednjem vidim „kvaku“. Jasno je kako Trump oduvijek želi izvršiti pritisak na Vladimira Putina s ciljem da ovaj zaustavi ukrajinski rat i sjedne za pregovarački stol (naravno pod američkim uvjetima) i da se pritom koristi prokušanom taktikom „mrkve i batine“. Odnosno, traži Putinovo omekšavanje stavova, levitirajući između prijetnje sankcijama i beneficijama koje Rusiji nudi kroz određenu relaksaciju bilateralnih odnosa i suradnje kroz zajedničke investicije na tlu Rusije, ukidanje američkih (možda i europskih) sankcija i sl. Imajući u svojoj ruci olovku koja može i ne mora staviti svoj potpis na predloženi zakon, ali još više i moć da, ukoliko ga potpiše može utjecati na način i duljinu njegove primjene i štošta drugog – jasno je kako je to izuzetno snažan alat koji Trumpu daje puno povoljnije pregovaračke pozicije nego što su to sada.
Jer nekih novih poluga pritiska dosadašnje vrste SAD više i nema: vojno su Ukrajini dali sve što su mogli (u šali bih rekao sve osim nuklearnog oružja), protiv Moskve su uveli sve moguće sankcije usklađujući ih s europskim saveznicima, dok bi primjena preostalih mogućih (poput zabrane uvoza obogaćenog ruskog urana i drugih strateških ruda poput titana) negativno utjecala i na gospodarstvo i biznis samih Sjedinjenih Država (to u pravilu uvijek izbjegavaju).
Ali jedna ovako osmišljena poluga pritiska, kakva je ova s uvođenjem sekundarnih sankcija na glavne ruske partnere i uvoznike fosilnih goriva (Kina, Indija prije svih) djeluje uistinu moćno. Ali samo pod jednim uvjetom – da se potonji uistinu i pridržavaju tog američkog zakona.
Putin zaprijetio Europi odmazdom u slučaju novih zapljena ruskih brodova: evo što će Rusi činiti
Visoki rizici po SAD
Sada bih pak ukratko podsjetio na rizike po SAD u slučaju stupanja na snagu zakona o „sankcijama iz pakla“. Kao prvo, njihov je učinak još uvijek neizvjestan (ako ga uopće bude). Riječ je o instrumentu koji prijeti opasnim posljedicama po SAD u slučaju neočekivanih odgovora Pekinga i New Delhija kojih se najviše i tiče. Oni su itekako mogući, jer riječ je o velikim zemljama, žednima nafte i plina, poglavito sada, u trenutku krajnje destabiliziranog stanja na Bliskom istoku uslijed američkog rata s Iranom i krajnje otežane isporuke nafte na svjetsko tržište.
Štoviše! Navedeni zakon, ukoliko bude stupio na snagu, može dovesti i do još čvršćih veza Rusije i Kine, kao i do oštrog slabljenja uloge dolara u međunarodnim transakcijama, ali i do moguće izravne eskalacije između Rusije i Sjedinjenih Država u slučaju da se Rusiju ovim zakonom ipak uspije izolirati od svjetske trgovine energentima.
I ništa manje važno! Njegovo usvajanje izbilo bi iz ruku Trumpa i SAD-a položaj posrednika u ukrajinskom ratu kojim Washington najlakše može utjecati na osiguranje ključnih američkih interesa u pretpostavljenom mirovnom sporazumu do kojeg će – prije ili kasnije morati doći ukoliko se želi izbjeći katastrofa odnosno Armagedon (vjerujem kako to sve strane u ovoj krajnje složenoj „igri“ istinski žele). Zapravo, Moskva posve otvoreno o tome i govori, jasno dajući do znanja kako će u tom slučaju (u što spada i američko nedavno, na sastanku Marca Rubia i Sergeja Lavrova u Manili „službeno odustajanje“ od dogovora Trumpa i Putina postignutog na sastanku na Aljasci prije točno godinu dana) tada sve svoje ciljeve s početka vojne operacije postići na bojnom polju.
Blic analiza Zorana Metera: Trump odbija Kijevu dati licencu za Patriote. U igri je rat ili mir s Rusijom
Je li uistinu mrtav dogovor sa summita u Aljasci?
Zapravo, kada malo bolje pogledam i promislim – usprkos svemu, nisam previše siguran da je Trump potpuno odustao od „duha Anchoregea“ usprkos izjavi Marca Rubia o tome. Jer jednostavno je razvidan zanimljivi niz elemenata koji posljednjih dana na to možda ukazuju:
Prvo, Trump ne želi dalje pritiskati Putina, vjerojatno od straha od potpune eskalacije – pa je tako odustao i od na summitu NATO saveza u Ankari 8. srpnja obećanog davanja licence Kijevu za proizvodnju raketa presretača za sustave PRO Patriot, a umjesto toga opet šalje u Moskvu, već idući tjedan, svoje izaslanike Stevea Witkoffa i Jareda Kushnera na noge Putinu;
Drugo, europske zemlje sve češće javno govore kako više nemaju mogućnosti za slanje svojih proturaketa Patriot za potrebe Ukrajine, jer bi time narušili svoju nacionalnu sigurnost;
I treće, Velika Britanija želi ponovo uspostaviti kontakte na najvišoj vojnoj razini s Rusijom zbog straha od neželjene eskalacije, o čemu smo danas opširnije pisali pozivajući se na britanski The Times. Posljednji kontakt te vrste između zapovjednika glavnih stožera dviju strana bio je još davne 2022. godine.
Moskva također ne žuri pokopati “duh Anchoragea” iako postojano tvrdi kako Trump nije ispunio svoj dio dogovora na Aljasci (nije izvršio praktični pritisak na Volodimira Zelenskog da povuče svoje snage iz Donbasa, i td). Međutim, te kritike više zvuče kao upozorenje kako još uvijek nije sve gotovo ako se Trump vrati izvornom dogovoru i jasno da do znanja kako je i dalje spreman završiti rat pod uvjetima dogovorenim na Aljasci. Tim više Trump ne želi eskalaciju sukoba s Rusijom i s obzirom na neizvjesni rat s Iranom, ali i na predstojeći planirani sukob s Kinom oko globalne dominacije u 21. stoljeću. Rusija mu kao neprijatelj – i to vojni – u tim okolnostima (i izvan njih naravno, jer riječ je o nuklearnoj velesili) najmanje treba.
Zapravo, bez obzira kako tko gleda na, zapravo okvirni, dogovor s Aljaske u kontekstu morala i pravde za Ukrajinu – činjenica je kako je on trenutačno jedini postojeći dogovor koji je u stanju brzo završiti rat i prekinuti patnje stradalnika s obiju strana, ali i deeskalirati krajnje napeto sigurnosno stanje u Europi. Stoga ga i ne vole jastrebovi i na zapadu i u Rusiji koji teže maksimalističkim ciljevima – strateškom porazu Rusije i pobjedi Ukrajine, i obratno – strateškom porazu zapada i pobjedi Rusije.
Britanija se boji eskalacije i želi obnoviti vojne kontakte s Rusijom
Oglasila se Kina
Kina je jasno dala do znanja da će odgovoriti Sjedinjenim Državama ukoliko ove uvedu sekundarne carine na kupnju ruske nafte. To je danas rekao glasnogovornik kineskog veleposlanstva u Washingtonu, Liu Chang.
Prema njegovim riječima, američko usvajanje zakona o “paklenim sankcijama” će se obiti o glavu samim Sjedinjenim Državama.
„Kina se čvrsto protivi jednostranim sankcijama koje nemaju osnovu u međunarodnom pravu i poduzet će potrebne mjere za zaštitu legitimnih prava i interesa kineskih tvrtki i građana. Primjena dvostrukih standarda, kao i korištenje prisile i pritiska, u konačnici će se obiti o glavu onima koji im pribjegnu“, izjavio je Liu Chang.
Potpuno sam uvjeren kako ni New Delhi neće odustati od energetske suradnje s Rusijom. Indija bi, u suprotnom, mogla prolaziti kroz ovo što Washington sada sprema Rusiji. SAD bi, tako, s ciljem slamanja indijske politike neutralnosti (čitaj gledanja svog posla odnosno zaštite svojih interesa) udariti na jedan od strateških gospodarskih sektora te zemlje – indijsku farmakološku industriju koja je od globalne važnosti. Jednostavno, pošto bi presedan već postojao, uveo bi sekundarne sankcije “iz pakla” državama koje, npr., najviše kupuju indijske generičke lijekove – i Indija bi se našla u golemom problemu.
Kratki zaključak
Nastavljamo pratiti ovu krajnje složenu igru triju ključnih globalnih geopolitičkih sila. Kao što sam nedavno rekao u spomenutoj svojoj velikoj Tjednoj analizi (poveznica ispod), uskoro slijede ključne političke odluke velikih globalnih igrača koje će definirati njihove odnose, budućnost svijeta, a onda i našu zajedničku sudbinu.
Tjedna analiza Zorana Metera: Stvaraju se uvjeti za ‘savršenu geopolitičku oluju’, fatalnu za Europu
Dakle, ulazimo u završnu fazu neviđenog globalnog mega-sukoba, s golemim ulozima, u kojoj će se morati donijeti konačne i dalekosežne odluke strateškog karaktera. Ili se ide u dogovoreni mir, ili na sve ili ništa – pa „kom opanci kom obojci“ kako bi rekao mudri narod. Skloniji sam vjerovati u ovo prvo, ali luđaka i usijanih glava ima previše na svim stranama.
