Putin je i dalje uvjeren kako je sposoban voditi rat iscrpljivanja bez obzira na probleme koje mu zadaju ukrajinski napadi u dubinu Rusije. Također očito vjeruje – s obzirom kako je svima jasno da će Zapad, a ne Kijev, biti onaj koji će morati uložiti goleme milijarde eura u obnovu Ukrajine nakon rata – da će ta spoznaja primorati Zapad na skori završetak rata primoravanjem Zelenskog da pristane na ključni uvjet Moskve – povlačenje ukrajinske vojske iz preostalog dijela Donbasa. Je li u opasnoj zabludi?
Američki medij The New Yorker objavio je 15. srpnja tekst pod naslovom „Kako je Ukrajina donijela rat Rusiji“ u kojem se govori o promjeni plime ukrajinskog rata u korist Kijeva. Dok je Moskva uživala dominantnu superiornost u području sposobnosti dugog dometa, nedavni napredak u ukrajinskim sposobnostima dronova i raketa omogućio je Kijevu da premosti jaz i dovede rat u Moskvu, dok napadi na rafinerije diljem zemlje čine štetu ruskom gospodarstvu i prijete desetljećima građenoj stabilnosti Rusije pod vodstvom Vladimira Putina. Sve je to izazvalo promjenu stava na Zapadu.
Međutim, s navedenim tekstom u petak, 17. srpnja, polemizira specijalizirani američki medij Nacional Security Journal (NSJ), koji pritom, između ostalog, upozorava i na riječi „najpoštovanijeg ukrajinskog generala koji upozorava kako „Rusija može uzvratiti jednakom ili većom silom“.
Riječ je, naravno, o bivšem zapovjedniku Ukrajinske vojske Valeriju Zalužnom (trenutačno je veleposlanik Ukrajine u Velikoj Britaniji) i njegovom tekstu (kolumni) od 8. srpnja u britanskom The Telegraphu pod naslovom „Nemojte pretpostavljati da je Rusija izgubila rat“. Tog smo se teksta dotaknuli i u analizi na portalu Geopolitika news od 8. srpnja pod naslovom „Blic analiza Zorana Metera: Je li NATO samit uspio; zašto Zalužnji kaže da Rusija ne gubi rat; je li mir blizu“. U potonjoj se između ostalog navodi i slijedeće: „Rusija trpi štete, a Putin još uvijek jasno daje do znanja kako neće eskalirati sukob i da je Rusija i dalje otvorena za pregovore. Ali zato kaže da će ga pojačati, odnosno iz „Specijalne vojne operacije“ pretvoriti u stvarni rat – što god to značilo, jer se ni do sada nije vodio praćkama. Ukrajinci posljednjih tjedan dana najbolje znaju što Putin ovim želi reći.“
‘Biti ili ne biti’ na Elizejskim poljanama 14. srpnja
Okreće li se plima u korist Ukrajine?
Američki specijalizirani medij u osnovi se slaže s gore navedenim uvodnim konstatacijama The New Yorkera oko kojih zapravo i nema, niti može biti dvojbi. Štoviše! Slaže se i s ostalim dijelom teksta kojeg prepričavam kako slijedi:
The New Yorker podsjeća kako do 2025. godine (i dolaska Donalda Trumpa na vlast u SAD-u) Ukrajina nije posjedovala sredstva za napade duboko iza neprijateljskih crta, dok se istodobno suočavala sa zabranom bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena da isporučene američke rakete HIMERS koristi u te svrhe, pri čemu Njemačka čak nije željela Ukrajini ni isporučiti svoje precizne krstareće rakete Taurus (zabrana je i sada na snazi). Podsjećam da su rakete sličnih svojstava Ukrajini dostavljale Velika Britanija (Storm Shadow) i Francuska (SCALP).
Sva navedena ograničenja ,kojih se Kijev morao pridržavati, primorala su ga na izgradnju vlastitih sposobnosti za udare dugog dometa, što je financirao Zapad. (Usudio bih se reći ne samo financirao, već i podupirao suvremenim tehničkim rješenjima i znanjem koje Ukrajina sigurno nije posjedovala usprkos nesumnjivo visokoj domišljatosti njenih stručnjaka sfere obrambene industrije.)
Njemačka je izdvojila 300 milijuna eura za razvoj ukrajinskih sposobnosti za duboke udare, Nizozemska je obećala dodatnih 500 milijuna eura za razvoj domaćeg oružja, dok je Europska komisija nedavno obećala izdvojiti oko 4 milijarde eura za razvoj napredne tehnologije dronova u Ukrajini.
Pritom su Sjedinjene Države Ukrajini nastavile dostavljati obavještajne podatke, „što je bio ključni pokretač njihove kampanje udara na velike udaljenosti protiv Rusije“.. „Za udare na velike udaljenosti morate izračunati putanje leta, visinu, kako zaobići protuzračnu obranu putem“, rekao je Mykola Bielieskov, obrambeni analitičar u Kijevu. „A za to nam je SAD i dalje jako potreban.“
Plodovi tog rada počeli su se manifestirati 2025. godine s dronovima srednjeg dometa FP-1 i FP-2.
FP-1, koji je razvio Fire Point, najveći ukrajinski domaći proizvođač dronova, u upotrebi je već dugi niz godina, ali s ogromnim priljevom zapadnih sredstava, proizvodnja se brzo povećava. Razvoj koji je privukao najviše pozornosti bio je svakako krstareći projektil FP-5 Flamingo.
Tekst The New Yorkera također pripisuje ovu novu promjenu zamaha imenovanju Mihaila Fedorova za ministra obrane Ukrajine, koji je promijenio ukrajinsku taktiku na bojištu kako bi napadao ciljeve daleko iza linije kontakta.
Rezultati ove nove kampanje detaljno su popraćeni u gotovo svim zapadnim publikacijama. Rusija sada ima problema s nestašicom goriva, logistika je meta napada u ruskoj pozadini, a tankeri u Azovskom moru meta su ukrajinskih dronova.
Kao rezultat toga, raspoloženje u Rusiji prema ratu se pogoršalo, a zapadni dužnosnici su sigurniji nego ikad u izglede Ukrajine u ratu.
Prosvjedi diljem Ukrajine zbog smjene popularnog ministra obrane
Prerano za slavlje
Evo s čim se američki specijalizirani medij NSJ ne slaže u tekstu njujorškog medija.
Ona, kao i mnoge druge analize sa Zapada, previše naglašava sposobnosti udara na velike udaljenosti, a izostavlja mnoge važne detalje, navodi NSJ. Nesumnjivo je da su sposobnosti dugog dometa važne, ali one ne odlučuju o rezultatu modernih ratova. Rusija je posljednje četiri godine napadala Kijev i svaki drugi veći ukrajinski grad, uključujući rafinerije nafte, industrijska središta i energetsku infrastrukturu, a Ukrajina ipak ne pokazuje znakove skore predaje.
Ipak, iz nekog razloga, analitičari očekuju da će Rusija kapitulirati unatoč tome što ima mnogo više resursa i što je vodi diktator koji malo mari za raspoloženje šire populacije.
Na grešku tom pristupu upozorio je i spomenuti bivši ukrajinski general i bivši vrhovni zapovjednik vojske, Valerij Zalužnij.
„Sve učinkovitiji ukrajinski napadi na rusku logistiku i kritičnu infrastrukturu nametnuli su Moskvi stvarne troškove. Ali ovi napadi su skupi, tehnološki zahtjevni i u konačnici recipročni …“
Rusija zadržava sposobnost uzvratiti udarac jednakom ili većom silom. Nijedna strana ne može se osloniti na ovaj oblik ratovanja kako bi postigla odlučujući strateški rezultat.” Iako se napredak Ukrajine u sposobnostima dugog dometa ne smije zanemariti, bilo bi pogrešno, ili, kako tvrdi Zalužni, čak i opasno, inzistirati na tome da se samo tim sposobnostima može dobiti rat.
Tjedna analiza Zorana Metera: SAD stvara NATO 3.0 i razbija europske snove; laži o ukrajinskoj pobjedi
Teška bitka još uvijek pred nama
Ukrajina je uistinu preokrenula tijek rata, ali samo ako zanemarimo mnoge alarme koji trenutačno zvone u Ukrajini.
Spomenuti ministar obrane Fedorov , vizionarski i reformistički nastrojen, upravo je smijenjen s dužnosti nakon samo šest mjeseci provedenih na toj poziciji, što je izazvalo buru negodovanja među običnim Ukrajincima, koji su izišli na ulice prosvjedujući protiv te odluke predsjednika Volodimira Zelenskog.
(Kako danas, 17. srpnja, piše ukrajinski medij Strana, prosvjedi protiv ostavke Fedorova traju već drugi dan, a održani su u Kijevu, Mikolaivu, Lucku, Poltavi, Kropivnickom i Ivano-Frankivsku.)
Zemlja se suočava s kritičnim nedostatkom radne snage, znatan dio stanovništva živi u inozemstvu i malo ih je spremno za povratak. U međuvremenu, izbjegavači regrutacije česti su među vojno sposobnim muškarcima u zemlji, jer regrutni časnici i dalje otimaju ljude s ulice kako bi ih razmjestili na prvim crtama bojišnica.
„Ne varajte se. Usprkos dugim redovima na ruskim benzinskim postajama, usprkos nezadovoljstvu stanovništva, usprkos napadima na rafinerije ili teretne brodove, rat u Ukrajini neće uskoro završiti. Ukrajina još uvijek ima tešku bitku pred sobom i dug put pred sobom prije nego što uspije ukloniti Ruse sa svog tla. Ovo nije omalovažavanje napretka Ukrajine, već je cilj pružiti realniju procjenu onoga što se zapravo događa u Ukrajini. Situacija nije izgubljena, ali nije ni približno tako ružičasta kao što mnogi analitičari misle,“ – zaključak je autora teksta NSJ Isaaca Seitza.
Velika analiza Zorana Metera: Dok gore ruske rafinerije i luke oko Odese, E3 ulazi u igru. Pozadina i posljedice
Prosudba: Stanje u Ukrajini je puno teže nego što se javno govori na Zapadu
S gore navedenim zaključkom u američkom mediju u potpunosti i slažem. Štoviše! Bio bih još i stroži u spomenutoj ocjeni ukupnog stanja od samoga Seitza.
Naime, Putin je pod pritiskom ruskih tvrdolinijaša (čak i unutar vlastitih redova) koji traže primjenu najjačih vrsta oružja (u slučaju potrebe, i ako i to ne pomogne, čak i onog nuklearnog) i „tepih bombardiranje“ Ukrajine po američko-izraelskom modelu od Gaze do Irana.
Paradoksalno! Dok ga se na Zapadu politički i medijski stigmatizira kao najvećeg ratnog zločinca, Putin je u stvarnosti sada jedino čvrsto jamstvo tom istom Zapadu da Rusija protiv njega neće prva pokrenuti nuklearne napade. Isto vrijedi i za Ukrajinu.
Međutim, ne samo zbog pritiska ruske javnosti (koju se na zapadu sada dominantno prikazuje kao onu kojoj je rata dosta i koja želi da se on čim prije završi tj. postala je „pacifistička“ jer mora čekati u kolonama ispred benzinskih postaja zbog problema s opskrbom goriva, prava je stvarnost potpuno drukčija: građani žele da se rat završi, ali brzom ruskom pobjedom tj. primjenom svih potrebnih oružja koji bi do toga doveli i promjenom strategije njegovog vođenja), već i zbog onoga što i sam dobo vidi – Putin je zapravo već krenuo u eskalaciju rata u Ukrajini. Poglavito nakon nedavnog upozorenja da će ruska vojska odgovarati zrcalno na ukrajinske napade dronovima u dubinu Rusije, samo višestruko jačim udarima.
Ta se promjena i eskalacija rata na tlu Ukrajine vidi posljednjih tjedana. Rusi sada već sustavno – s puno kraćim vremenskim razmacima nego su to činili ranije – napadaju Kijev – i dronovima i balističkim raketama u dosad nezabilježenim količinama ovih potonjih. Istodobno se sustavno razara ukrajinska lučka crnomorska infrastruktura u regiji Odesa i Mikolajev. Štoviše! Po prvi su put od početka rata Rusi počeli gađati i trgovačke brodove koji uplovljavaju u ukrajinske luke ili iz njih isplovljavaju (ne prave razliku je li riječ o ukrajinskim ili stranim brodovima, pa je tako nedavno pogođen i turski brod). Brodovi su oni koji Ukrajini dostavljaju najveće količine oružja, a njima se istodobno izvoze ukrajinski poljoprivredni proizvodi koji i donose najveći izvozni prihod toj zemlji.
Britanski Reuters je još 10. lipnja upozorio kako ruski napadi na luke u Odesi prijete Ukrajini kolapsom izvoza. Medij podsjeća kako sva željezna ruda i više od 90% ukrajinskog poljoprivrednog izvoza prolazi kroz tri luke u čvorištu Odesa, pri čemu prihodi od poljoprivrednog izvoza čine većinu ukrajinskih izvoznih prihoda tijekom ratnog vremena.
„Situacija u lukama Odeske regije dosegla je kritičnu točku. Sustavno rusko granatiranje uništava logističko srce Ukrajine. Tvrtke su iscrpile svoje financijske rezerve kako bi se nosile s beskrajnim popravcima pod vatrom. Bez državnog okvirnog programa i podrške iz stranih fondova, samostalna obnova terminala je nemoguća“, navodi u službenoj izjavi Ukrajinska agrarna konfederacija (UAC), koju je objavio Reuters.
Svjetska banka procjenjuje da se potrebe za oporavkom cijelog prometnog sektora Ukrajine do kraja 2025. procjenjuju na 96,3 milijarde dolara.
U lukama se nalaze deseci terminala za žitarice i uljarice, od kojih su neki u vlasništvu velikih stranih tvrtki. Ako terminali izgube sposobnost brzog oporavka, izvoz će se srušiti, skladišta će se prepuniti, a poljoprivrednicima će nedostajati obrtni kapital potreban za sljedeće sezone sjetve, primijetila je Ukrajinska poljoprivredna udruga.
To je samo dio problema na koji britanski medij upozorava i koji je vezan uz ukrajinske morske luke. Kada se tome pridodaju razaranja u Kijevu i njegovoj regiji, Harkivu, Dnipru, Sumiju, ali sve češće i na krajnjem zapadu Ukrajine po energetskoj i vojnoj infrastrukturi – nije teško zaključiti kako ruska razaranja Ukrajine višestruko nadilaze ona ukrajinska u dubinu Rusije po tamošnjim rafinerijama.
‘Poklon’ za Putina: Britanija razvija balističku raketu za Ukrajinu. Evo kad je planira isporučiti
Putin uvjeren u ispravnost svoje strategije
Drugim riječima, Putin je i dalje uvjeren kako je sposoban voditi rat iscrpljivanja bez obzira na probleme koje mu čine ukrajinski dronovi i rakete. Također očito vjeruje, s obzirom kako je svima jasno da će Zapad, a ne Kijev, biti onaj koji će morati uložiti goleme milijarde eura za obnovu Ukrajine nakon rata – da će ta spoznaja primorati Zapad na skori završetak rata primoravanjem Zelenskog da pristane na ključni uvjet Moskve – povlačenje ukrajinske vojske iz preostalog dijela Donbasa odnosno s 15-ak posto teritorija kojeg ruska vojska tamo još ne nadzire.
Za sada je Europa očito uvjerena (barem na deklarativnoj razini) da Ukrajina može prelomiti rat i biti ona koja će svojim napadima u dubinu Rusije primorati Putina da sjedne za pregovarački stol, ali tada već po europskim uvjetima izraženim na nedavnom sastanku formata E3, skupa sa Zelenskim, u Londonu, a koje Moskva čak nije željela niti komentirati, već ih je odbacila s indignacijom.
Ali čak da Putin i ne uspije u svojoj strategiji iscrpljivanja, u rukama mu ostaje poluga posjedovanja strateškog nuklearnog oružja s kojim je ono europsko besmisleno uspoređivati. S druge strane, Europa se, osim nadanja u uspjeh ukrajinskih napada za postizanju željenog, gore navedenog političkog cilja, više i nema čemu drugom nadati. Zapravo joj preostaje još jedino vjerovanje kako bi u slučaju ruske nuklearne eskalacije Europu automatski zaštitio SAD.
Tjedna analiza Zorana Metera: Mračna sila zavladala Europom! Zašto ovo ne može dobro završiti
Ali to više ne bi bilo u nadležnosti nje same, već bi odluka o tome bila isključivo u rukama Donalda Trumpa čiju nepredvidljivost svi jako dobro znaju. Najviše Europa.
