Izaslanici američkog predsjednika Steve Witkoff i Jared Kushner trebali bi se fokusirati na nastalo stanje s Iranom, dok će se Rusija baviti Ukrajinom. To je rekao ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Evo što je još izjavio na jučer održanoj medijskoj konferenciji u Moskvi:
„Dakle, neka svestrani američki pregovarači rješavaju zadatke koje im predsjednik postavi, ali mi rješavamo svoje. Predsjednik Putin je jasno izjavio da će ovaj posao, koji smo započeli nakon što su svi pokušaji mirnog rješavanja situacije propali, kada su svi potpisnici prethodnih dokumenata lagali, a kasnije priznali da nisu htjeli ništa provesti, biti dovršen.“
Ta izjava je zapravo u priličnoj suprotnosti s nedavnim riječima glasnogovornika Kremlja Dmitrija Peskova, kada je početkom srpnja govorio o tada održanom telefonskom razgovoru između ruskog predsjednika Vladimira Putina i američkog čelnika Donalda Trumpa nakon poziva potonjeg na sam Dan neovisnosti SAD-a – i zapravo svjedoči o dramatičnoj promjeni stava ruskog političkog vrha ne samo prema pregovorima, već i načinu vođenju samog rata (o tome više u donjem dijelu teksta).
Peskov je tada rekao, podsjećam, da Trump održava dosljedan stav i da će se kontakti dvaju predsjednika nastaviti u bliskoj budućnost. Tog istog dana, 4. srpnja, izvor ruske novinske agencije TASS izvijestio je da bi posebni izaslanik američkog predsjednika Steve Witkoff i zet američkog predsjednika Jared Kushner mogli posjetiti Rusiju prije kraja kolovoza.
Tjedna analiza Zorana Metera: Europi za obranu treba Ukrajina. Putin ne da, Trump diže ruke
Jača ruski otpor pregovorima sa SAD-om
Sve veći broj ruskih političara i analitičara – čak i onih bliskih Kremlju, smatra nastavak razgovora sa SAD-om oko zaustavljanja ukrajinskog rata beskorisnim, čak i štetnim, jer „veže ruke“ ruskoj vojsci da rat vodi onako kako bi, prema njihovom mišljenju, to morala činiti – po američkoj ili izraelskoj „recepturi“. Drugim riječima – da ih nije briga ni za civilne žrtve ni za to što će netko u svijetu ili međunarodnoj zajednici općenito o tome reći.
Oni pak koji podržavaju navedene kontakte, a među njima je očito i Vladimir Putin, polaze od činjenice kako nije Rusija ona koja Trumpu može određivati koje će izaslanike slati u Moskvu, ali i ponavljaju tezu da je Moskva uvijek otvorena za razgovore, tko god bio na čelu SAD-a, pri čemu Rusija nije ni ta koja bira američke predsjednike.
Uostalom, Moskva je svjesna kako Washington u potpunosti dirigira i Ukrajinom i Europom pa je zato jedino s njim jednog dana i moguće nešto postići po pitanju dogovora o završetku rata, te nikada neće biti prva koja će pokidati ključne linije održavanja kontakta. Te su linije zapravo sada svedene isključivo na održavanje funkcionalnom telefonske veze između Putina i Trumpa (klasična je diplomacija mrtva već godinama i svedena skoro isključivo na pitanja međusobnog izdavanja viza, čim se bave konzulati, a ne ključni diplomati unutar veleposlanstava). Navedenu telefonsku vezu Moskva (a posve sigurno i Washington bez obzira na sve veće suparništvo, s tendencijom prerastanja u neprijateljstvo dviju država) smatra vrlo važnom i za sprječavanje neželjenih eskalacija – prije svega onih koje bi mogle dovesti do nuklearne katastrofe.
Ruski zagovornici nastavka razgovora sa SAD-om nedavno su još jednom ostali razočarani. Naime, Trumop je odmah na završetku razgovora s ukrajinskim čelnikom Volodimirom Zelenskim i njihove održane zajedničke medijske konferencije tijekom održavanja dvodnevnog summita NATO saveza u Ankari, izjavio kako će još istog dana ponovo nazvati Putina. I dok su u Moskvi s velikim interesom očekivali taj poziv s obzirom na izrazito proturuski karakter spomenutog summita, kao i Trumpove riječi o mogućem davanju Ukrajini američke licence za proizvodnju raketa za proturaketni sustav Patriot – on (poziv) se nije dogodio. Čak nije bilo niti naknadnog objašnjenja zašto Trump nije nazvao Putina kako je javno obećao.
Blic analiza Zorana Metera: Mijenja li se uistinu plima rata u korist Kijeva i što nam se prešućuje
Opasna igra dviju strana
Smatram kako je ovdje zapravo bila riječ o dobro poznatom “fenomenu”. Trump sebe uvijek ističe u prvi plan kad je god to moguće, tako i navedenom prigodom u Ankari, i želi se javno pokazivati kao onaj koji uvijek može zvati bilo koga i bilo kada – i da je jedino on taj koji na kraju o svemu odlučuje. Međutim, stvarnost je u konkretnom slučaju takva, da Amerika i Rusija zapravo o Ukrajini više i nemaju što razgovarati zbog međusobno krajnje suprotstavljenih interesa što je više nemoguće prikrivati i navodnom “kemijom” između Trumpa i Putina. Sve će se rješavati isključivo na bojišnicama.
Putin je nedavno otvoreno dao do znanja kako će se sve vojne operacije u Ukrajini nastaviti do ostvarenja svih zacrtanih ruskih ciljeva, a kad Zapad odluči pokrenuti ozbiljne pregovore o završetku rata Moskva će za to biti spremna – rekao je otprilike tim riječima.
S druge strane zapad sada očito računa na nastavak i posljedice ukrajinskih napada dronovima i raketama u dubinu ruskog teritorija, smatrajući kako će oni oslabiti rusko gospodarstvo, izazvati široko nezadovoljstvo tamošnjih građana koji sve jače osjećaju posljedice rata koji traje već pet i pol godina a da mu se kraja još i ne nazire, i da će time primorati Putina da sjedne za pregovarački stol, ali tada već sa snažnije ukrajinske, odnosno pozicije zapada. Što će biti ukoliko ta nova taktika zapada “ne upali” nitko se ne usudi ni govoriti. Još manje ukoliko ona umjesto “pacificiranja” Putina dovede do njegove eskalacije rata i izvan Ukrajine.
Za kraj podsjećam kako su uvodno navedene riječi glavnog ruskog diplomata Sergeja Lavrova izrečene još i prije sinoćnjeg, krajnje neugodnog po Putinov (i ruski) ugled u zemlji i svijetu napada ukrajinskih dronova na Moskovsku oblast, prije svega na golemi i najveći ruski logistički trgovački kompleks Wildberries (zbog veličine i goleme važnosti istog za ruske građane kao i proizvođače kojima je time osiguran najbrži i najjeftiniji plasman na tržište – nazivaju ga i ruski „Amazon“) u gradu Elektrostalu.
Rano je za slavlje bilo koje od zaraćenih strana ili onih koji iza njih stoje, na što najbolje ukazuje i naša jučerašnja analiza (vidi poveznicu ispod teksta).
Blic analiza Zorana Metera: Mijenja li se uistinu plima rata u korist Kijeva i što nam se prešućuje
