- Ovo nisu samo najsnažnije izjave nekog njemačkog vojnog vođe protiv Rusije u posljednjih nekoliko godina – kako jučer piše britanski medij – već od 40-ih godina prošlog stoljeća tj. onih od strane tadašnjih zapovjednika Luftwaffea i Wermachta.
- Putin se nalazi pred teškim odlukama. Prema mom mišljenju nema previše opcija. Ima zapravo na stolu samo dvije radikalne, uz jednu optimalnu.
Prije nekoliko dana, ruski predsjednik Vladimir Putin je na sastanku s vojnim vrhom zemlje govorio o izgradnji ruskih nisko-orbitalnih satelita, svojevrsnom pandanu čuvenog Starlinka Elona Muska – nužnog za obranu zemlje od napada suvremenih ukrajinskih dronova srednjeg i dalekog dometa.
Preciznije, suvremena tehnologija ukrajinskih dronova je naravno ona zapadna – gdje se najvećim dijelom dronovi za Ukrajinu i proizvode (sve češće u zajedničkom aranžmanu s Ukrajinom u postrojenjima diljem Europe). Jedan od najpoznatijih dronova takve vrste, koji Rusima posljednjih mjeseci zadaje ključnu glavobolju – je američki dron Hornet iako se on medijski vrlo često prikazuje kao ukrajinski proizvod (https://militarnyi.com/en/articles/american-hornet-destroying-ru-logistics/),
Međutim, bio on američki, ukrajinski, japanski, kineski, … – to uopće ne utječe na bit problema za Rusiju: Ukrajina ga ima, i dobiva ga od 2025. godine, dok kulminacija njegove uporabe upravo traje – paralelno s početkom američko-izraelskog rata s Iranom.
Dok Rusija pronađe adekvatan odgovor za njegovo neutraliziranje, on može, i vjerojatno hoće, nanijeti još puno štete ruskim gospodarskim – prije svega energetskim i vojnim objektima, jer ga postojeća suvremena sredstva ruske radio-elektroničke borbe (od ranije poznata kao vrlo učinkovita, sve do dolaska ere dronova) ne uspijevaju učinkovito suzbiti, što se pokazalo i u nedavnim napadima na Sankt Peterburg, odnosno Lenjingradsku oblast čije je on administrativno središte.
Zapravo to znači da Hornet može ugroziti i ruski glavni grad Moskvu, što je upravo sinoć i demonstrirao kroz najjači ukrajinski napad dronovima na rusku metropolu od početka ove godine, kada je pogođena i velika gradska rafinerija nafte (o tome smo jutros već izvijestili).
Istodobno, ionako snažna proturuska retorika nastavlja jačati u europskim metropolama. Vodeću ulogu u tome sada je definitivno preuzela Njemačka – odnosno vlada kancelara Friedricha Merza. To najbolje ilustrira i jučer objavljeni intervju britanskog medija The Telegraph sa zapovjednikom njemačkih zračnih snaga (Luftwaffe) general-pukovnikom Holgerom Neumannom pod naslovom“ Spremni smo za borbu protiv Rusije večeras, obećava zapovjednik njemačkog ratnog zrakoplovstva“, gdje se čak i novinar britanskog medija čudi iznenadnoj njemačkoj ratobornosti protiv Rusije.
„General-pukovnik Neumann rekao je da će poluotok Kola na sjeverozapadu Rusije, Kalinjingrad i Crno more pretrpjeti gnjev NATO-a ako bude prisiljen braniti se. Komentari šefa Luftwaffea među najsnažnijima su od strane njemačkog vojnog vođe u posljednjih nekoliko godina i odražavaju temeljni zaokret Berlina prema ponovnom naoružavanju i većoj ulozi u europskoj sigurnosti. Dok se Britanija bori s obnovom svoje vojske – i oporavlja se od ostavke Johna Healeyja s mjesta ministra obrane i Ala Carnsa s mjesta ministra oružanih snaga – obećao je njemačku podršku zračnoj obrani putem NATO-a, ako London to zatraži. General-pukovnik Neumann nadgleda kampanju ponovnog naoružavanja njemačkog ratnog zrakoplovstva, kao dio Merzovog sna o izgradnji “najjače konvencionalne vojske” u Europi. “ – stoji između ostalog u navedenom tekstu britanskog medija.
Ovdje bih dodao bih samo jednu korekciju: ovo nisu među najsnažnijim izjavama nekog njemačkog vojnog vođe protiv Rusije u posljednjih nekoliko godina – već posve sigurno od 40-ih godina prošlog stoljeća tj. doba Drugog svjetskog rata i tadašnjih zapovjednika Luftwaffea i Wermachta. Ali pustimo sada to.
Najveći ukrajinski napad dronovima na Moskvu u 2026. godini: Pogođena rafinerija nafte
Putin pred sudbonosnim odlukama
Iz sveg ovog je jasno nešto drugo: Rusija sada ima veliki problem, i Putin se definitivno nalazi pred teškim odlukama. Prema mom mišljenju nema previše opcija. Ima zapravo na stolu dvije radikalne:
Prva je proglasiti završetak rata tj. pristati na uvjete E3 i Zelenskog o kojima smo prije par dana detaljno pisali a što uključuje zaustavljanje rata na trenutačnim crtama razgraničenja, pristanak Moskve na plaćanje ratnih odšteta, ostavljanje zamrznutih ruskih aktiva i sankcija na snazi – a sve to tek kao preduvjet za početak pregovora o trajnom završetku rata;
Druga je, maksimalno eskalirati rat, s početkom na ukrajinskom tlu, ali vjerojatno (ako se to ne bi pokazalo dovoljnim i na Europu.
Obje za sada smatram manje vjerojatnim (preciznije, prvu i potpuno nemogućom, dok se onu drugu ne može niti smije isključivati zbog posljedica koje u sebi nosi, a na što aludira i tekst iz navedenog britanskog medija.
Izvor: The Tekegraph
Zapravo sam uvjeren kako Putin još uvijek računa na dogovor s Trumpom odnosno prihvaćanje postignutog mogućeg okvirnog rješenja za kraj rata kojeg je, prema tvrdnjama Moskve tada Trump Putinu ponudio i na što je ovaj pristao iako je morao odustati od nekih svojih ranijih čvrstih stavova kao ruskih preduvjeta za završetak sukoba (poput potpune demilitarizacije Ukrajine, denacifikacije odnosno smjene sadašnje strukture vlasti, mogućeg razmještaja međunarodnih snaga).
Taj okvir predviđa povlačenje ukrajinskih snaga iz preostalih dijelova Donbasa koje još drže pod nadzorom (sada je to negdje, prema ruskim izvorima između 15 i 18% teritorija DNR-a (Donjecke oblasti, ukr.).
Problem po Putina je taj što je Trump već od idućeg dana posve ignorirao taj njihov neformalni dogovor, pa su i svi napori koji su uslijedili u pregovaračkim misijama njegovih izaslanika Stevena Witkoffa i Jareda Kushnera na kraju urodili neuspjehom.
Tjedna analiza Zorana Metera: Europa i Rusija već su zaratili: lavinu je nemoguće zaustaviti
Zašto Putin nije eskalirao rat dok je mogao?
U međuvremenu je počeo američki rat s Iranom i ukrajinski rat prešao potpuno pod „ingerenciju“ Europe (EU+europske članice NATO-a). Washington se s time više nije imao ni vremena ni volje baviti.
Ovdje, međutim, itekako ostavljam mogućnost da Putin zna kudikamo više od nas „običnih smrtnika“ (to nije mogućnost, već naravno istina). To ću pokušati predočiti kroz svoju kraću analizu moguće verzije:
Moskva je u startu oštro kritizirala američko-izraelsku vojnu operaciju protiv Irana, i Teheranu je sve vrijeme pružala punu političku i diplomatsku potporu (zaonu vojnu nije imala obveze jer i nisu vojni saveznici), poput one najvažnije – u Vijeću sigurnosti UN-a (zajedno s Kinom). Međutim, u kritikama Washingtona nikada nije prelazila neke crvene crte koje bi po Trumpa bile uvredljive i zbog kojih bi njegovi odnosi s Putinom zapravo bili zauvijek prekinuti – kako je to bilo s odnosom Putina i Joea Bidena.
Još nešto važno! Mnogi ruski analitičari, čak i oni bliski Kremlju, smatrali su kako su problemi u koje je upao Trump u ratu s Iranom, koji se nije odvijao onako kako se to prvotno željelo a što dokazuju i mučni pregovori koji bi, ako bude sreće, ipak trebali biti ovjenčani uspjehom i optimizmom u petak, u Švicarskoj prigodom svečanog potpisivanja između američkih i iranskih predstavnika – (ukoliko do petka nešto ponovo ne iskrsne i sve propadne, a Izrael je navodno vrlo nezadovoljan tim scenarijem ali za sada pristaje slušati Trumpa i zaustavio je napade na Libanon odnosno Beirut) – bili izvrsna prilika da i Rusija eskalira rat u Ukrajini na maksimalnu razinu.
Vjerojatno iz dva razloga:
prvo, američko-izraelsko masovno bombardiranje Irana gdje se zapravo nisu birali ciljevi i previše pazilo na civilne žrtve (sjetimo se škole za djevojčice); štoviše, ubijeno je skoro čitavo civilno i vojno vodstvo zemlje;
i drugo, problemi u koje je upao SAD i koji su se odnosili na opasno smanjenje zaliha suvremenog raketnog i protuzračnog oružja (krstareće rakete Tomahawk, proturakete za protuzračne sustave Patriot, THAAD i štošta drugo) što je ukazivalo kako SAD nije tako neranjiv kako se to do ovog rata mislilo.
Međutim, Putin, sad je to već potpuno očito – nije želio ići u tom smjeru tj. u eskalaciju rata. Je li to produkt njegovih zakulisnih kontakata i dogovora s Trumpom o kojima mi ne znamo ništa i, ako ih je i bilo, vjerojatno nikad nećemo znati; ili je to posljedica Putinovog straha od moguće američke reakcije koju se nikad ne može isključiti – jer Rusija se europskih vojnih mogućnosti ne boji, već respektira isključivo onu američku?
Tu se sada već može nagađati.
Blic analiza Zorana Metera: Je li mir između SAD-a i Irana konačan, ili će trajati koliko i SP u nogometu?
Europa ponovo ispala iz igre?
Ono što je jasno, Europa, predvođena formatom E3 (Velika Britanija, Francuska, Njemačka) želi pridobiti Trumpa na svoju stranu kroz njegovo prihvaćanje njihovih navedenih uvjeta Putinu (koji su bili predstavljeni i na sastanku u ruskom MVP-u prošloga tjedna kada su tamo zajedno došli veleposlanici zemalja E3 i razgovarali sa zamjenikom ruskog ministra diplomacije Mihailom Galuzinom), i kroz zajedničko jačanje proturuskih sankcija. Ono što je još važnije, Europa je na taj način željela sjesti za pregovarački stol zajedno s Rusijom, Ukrajinom i SAD-om, kako bi se sama mogla brinuti za osiguranje svojih strateških geopolitičkih interesa, a ne da u time ovisi o Trumpu ili Zelenskom.
Međutim, ima ovdje jedna važna kvaka. Ti su, zapravo njihovi i Zelenskijevi ultimatumi Putinu bili predstavljeni znatno prije negoli je stigla vijest o spomenutom postizanju dogovora između SAD-a i Irana, što znači kako će Trump ponovo imati vremena za bavljenje završetkom ukrajinskog rata, što je, uostalom, već jučer naglasio tijekom prvog dana sastanka državnika G7 u Francuskoj. Drugim riječima, Trump više ne bi trebao biti zaokupljen Iranom zbog čega bi Europa trebala imati „ingerenciju“ nad ukrajinskim ratom, gdje bi onda tu priključili Trumpa kao podršku svojim planovima jer ovaj više za to nema vremena jer mu „iranski mač“ visi nad glavom.
Upravo o tome danas piše i POLITICO, koji je oko Trumpovog novog optimizma oko rješenja ukrajinskog rata iznio određene zanimljive stvari na summitu G7. Evo nekih citata iz teksta:
„Ali za Europljane, Trumpova izjava u ponedjeljak da vidi način da se “nešto učini” – nakon što je u nedjelju odvojeno primio pozive od ruskog predsjednika Vladimira Putina i Zelenskog – riskira da ih (Europljane, op.ZM.) ponovno ostavi marginaliziranima. U ponedjeljak je francuski predsjednik tvrdio da Europljani sada plaćaju račun za ukrajinsko oružje i imaju pravo glasa. „Pravi način pregovora je onaj u kojem Ukrajina i Rusija sjede za stolom, a Europljani i Amerikanci su uz njih“, rekao je u intervjuu za TF1 kanal. … Ipak, prije nego što su razgovori ozbiljno počeli, Trump je europskoj strani dao razlog za zabrinutost – počevši od dugog telefonskog razgovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom na njegov rođendan. „Jučer smo imali vrlo dobar razgovor s predsjednikom Zelenskim i predsjednikom Putinom i vidim – možda tu možemo nešto učiniti“, rekao je Trump. „Mislim da su oboje vrlo otvoreni za to.“ … Ali ako se Trump umiješa, možda neće dijeliti europsko gledište o tome kako bi pregovori trebali teći – ili ih čak neće htjeti za stolom.“ – piše danas POLITICO.
Kako god bilo, neshvatljivo je da europski dužnosnici (koji u istom tekstu govore pod uvjetom anonimnosti) čak i Trumpov dogovor Iranom sada smatraju po sebe lošim, bez obzira što je prijeteća eskalacija rata na Bliskom istoku imala goleme implikacije upravo na europsku energetsku sigurnost. Evo što se navodi u tekstu: „Iza kulisa, europski dužnosnici strahuju da bi američki predsjednik – oslobođen svakodnevnog upravljanja iranskom krizom – mogao pokušati ponovno preuzeti kontrolu nad mirovnim pregovorima o Ukrajini, ostaviti ih po strani i poremetiti njihovu strategiju maksimalnog pritiska na Rusiju i pune podrške Ukrajini.“
Velika analiza Zorana Metera: Dok gore ruske rafinerije i luke oko Odese, E3 ulazi u igru. Pozadina i posljedice
Prosudba
Vidjet ćemo ipak na kraju čime će sve ovo rezultirati. Spomenuti Trumpov pregovarački dvojac uskoro se opet sprema za dolazak Putinu u Moskvu.
Zbog toga sam puno uvjereniji u ispravnost svoje gore navedene teorije zašto Putin nije želio eskalirati rat s Ukrajinom kada su to već gotovo svi u Rusiji željeli, a i nama, „običnim smrtnicima“ – nije bilo jasno zašto to ne čini i zašto trpi takva poniženja koja prima svakodnevnim ukrajinskim udarima dronova u dubinu Rusije.
Ono što sam znao od prije i što sam ranije često pisao – Putin vodi politiku „strateškog strpljenja“ (nazovite to i geopolitičkom partijom šaha ako hoćete), igrajući na neiscrpna ruska prirodna bogatstva odnosno dugotrajnu otpornost koje Rusiji to pruža. Međutim, ukrajinski napadi novim suvremenim dronovima rok toj otpornosti nedvojbeno smanjuju, iako to još uvijek nije ni približno alarmantno po Moskvu kako se može zaključiti kroz dramatične medijske naslove ili video snimke požara i eksplozija, jer Rusija je golema zemlja.
Putin zna ono što je oduvijek u ovom ratu i bilo jasno – SAD je prva violina, po čijoj glazbi moraju plesati europski saveznici, a još više Kijev. Dok god Amerika smatra kako ima koristi od ukrajinskog rata, ona će nastaviti s ovakvim igrama koje za nju vode Europa i Kijev.
Ali kada to više ne bude slučaj, ili kada stvar na terenu poprimi takve razmjere da moguća eskalacija zaprijeti nužnim uključenjem SAD-a u vojni sukob s Rusijom – budite potpuno sigurni kako Washington ima dovoljno i sredstava i metoda primorati saveznike da ukrajinski rat završi onako kako on to želi – tada već posve sigurno u dogovoru s Putinom.
Međutim, ono što još ne možemo znati je to – je li taj trenutak konačno stigao? Ne isključujem da je. Štoviše! Smatram kako bi Trumpov uspjeh u zaustavljanju rata s Iranom (makar to bilo daleko od prvotno postavljenih ciljeva), kao i moguće zaustavljanje ukrajinskog rata moglo od Trumpa – kao već potpuno sigurnog gubitnika na jesenskim predizborima za Kongres – preko noći stvoriti „velikog pobjednika“ – koji je zatvorio još dva rata tijekom svoje tek druge godine mandata (makar je jednog od njih sam pokrenuo, ali propaganda, vjerujte mi – može učiniti čuda). Što li će tek biti do njegovog konačnog završetka mandata – možemo se (pomalo zlobno) našaliti.
Tjedna analiza Zorana Metera: Borba za ‘nuklearni kišobran’ EU-a; što s Ukrajinom?
U međuvremenu, Volodimir Zelenski od Europe je zatražio 20 milijardi eura dodatne pomoći za Ukrajinu. Izvan onih službeno već obećanih 90 milijardi za ovu i iduću godinu, od čega bi prvih 6,6 milijardi Kijevu trebalo stići tijekom lipnja.
