- Zelenski jako puno riskira! Osim što već ionako veliku ovisnost Ukrajine o zapadu sada pretvara u totalnu ovisnost, riskira i uništenje industrijskih kapaciteta zemlje i prebacivanje proizvodnje u inozemstvo, a time i gubitak radnih mjesta i egzistencije za mnoge Ukrajince čime će biti potaknuti za daljnje napuštanje zemlje koja je ionako već demografski opustošena. Računa, da će sadašnja dinamika ukrajinskih napada na Rusiju prije iscrpiti mogućnosti Moskve za nastavak rata jer Rusiji nitko izvana ne financira proračun.
- Ali takva logika ne ovisi samo o tebi, već puno više o protivniku: o njegovim stvarnim mogućnostima, kao i odlučnosti da pod svaku cijenu ostvari svoje ciljeve koje je postavio kroz rat koji je pokrenuo. Ali isto tako i o želji saveznika da zbog tebe riskiraju otvoreni rat s Rusijom! I tu dolazimo do problema
Rusko-europski odnosi potpuno su torpedirani i prijete istinskoj i brzoj, a ne fiktivnoj ili nekoj „dalekoj“ vojnoj eskalaciji koja će se dogoditi 2027-2030. kako su proteklih mjeseci, pa i godina, često znali govoriti brojni visoki europski, uglavnom obrambeni politički dužnosnici.
Za to nije potreban bilo kakav službeni ili poluslužbeni izvor iz struktura aktualnih vlasti. Dovoljno je samo redovito pratiti izjave najviših državnih dužnosnika s obiju strana, još više njihove praktične poteze, a onda sve to skupa malo povezati s pokrenutim geopolitičkim procesima kontinentalnog i globalnog karaktera i prosuditi o čemu je riječ i čime to sve može i vjerojatno hoće rezultirati.
Za uvodnu konstataciju, odnosno njezinu argumentaciju, ovog ću se puta poslužiti četirima najnovijim elementima (događajima političkog i vojnog karaktera) koji su se ovih dana pojavili na europskom kontinentu, ili s europskim političkim akterima u glavnim ulogama.
Krenimo redom.
Britanija se boji eskalacije i želi obnoviti vojne kontakte s Rusijom
Ključni elementi koji potvrđuju tezu
Prvi element: britanski mediji danas pišu, a prenose ih i ukrajinski, kako je potvrđeno da su dronovi dviju britanskih tvrtki isporučeni Ukrajini kako bi se olakšali “duboki udari” na Rusiju – korištenjem dronova dugog dometa za pogađanje industrijskih i vojnih ciljeva u kontinentalnoj Rusiji. Istodobno se objavljuju video snimci velikih požara koje ti udari izazivaju na napadnutim objektima. Pritom podsjećam kako Moskva Veliku Britaniju de facto službeno pozicionira kao glavnog ruskog neprijatelja koji se Ukrajinom služi kao posrednikom (proxyjem) za napade na Rusiju s ciljem nanošenja istoj strateškog poraza.
Drugi element: samo nekoliko dana ranije, ti isti britanski mediji javljaju kako u britanskim političkim i diplomatskim krugovima raste strah od neplanirane eskalacije, kao i želja za obnovu prekinutih kontakata između najvišeg vojnog vrha Velike Britanije i Rusije, podsjećajući kako je zadnji održan u rujnu, sada već daleke 2022. godine. Kao razlog za strah navodi se moguće izbijanje neželjenih incidentnih situacija u morima i zračnom prostoru, pri čemu se podsjeća na neke od znanih i neznanih incidenata koji su rezultirali i ispaljivanjem hitaca upozorenja ruskih vojnih oruđa – poput fregate Admiral Grigorovič u lipnju ove godine, u kanalu La Manche. Stoga nije teško uočiti nelogičnost između današnje objave britanskog Sunday Timesa o slanju novih britanskih dronova za napade na Rusiju, i one britanskog The Timesa, koji, samo tri dana ranije, piše o strahu od neželjene eskalacije s Rusijom i želji za kontaktima na vrhu zapovjednika dviju vojski s ciljem njihova izbjegavanja. To je kao da Rusija naoružava zemlju koja dronovima i raketama napada Veliku Britaniju s kojom je u ratu, a da istodobno traži redovite sastanke s britanskim zapovjedništvom zbog izbjegavanja incidenata u nekim drugim zonama izvan samog ratnog sukoba! Bi li ih London prihvatio u takvim okolnostima odgovor prepuštam vama.
Treći element: samo nešto ranije, krajem srpnja, Europska unija je usvojila 21. paket proturuskih sankcija, kojima je, između ostalog, odobrila prodaju nafte i tereta zaplijenjenih s ruskih tankera „u sjeni“ – o čemu je ranije izvijestio medij Euractiv. Prema usvojenim odredbama, od sada će zemlje EU moći prodavati naftu i drugu robu zaplijenjenu s ruskih tankera nakon njihovog zadržavanja tijekom operacija provedbe pomorskih sankcija, što ranije nisu mogle činiti. Nova pravila ne odnose se samo na naftu; u slučaju konfiskacije, rusko žito bi se također moglo staviti na prodaju.
Četvrti element: nije trebalo dugo čekati odgovor Moskve! On se dogodio 12. kolovoza, tijekom sudjelovanja ruskog čelnika Vladimira Putina na završnom dijelu pomorske vježbe ruske Tihooceanske flote, kada je rekao: „Želio bih skrenuti pozornost na nedavne odluke Europske unije. Vidimo da vlasti nekih zemalja, kršeći međunarodno pomorsko pravo, pokušavaju ograničiti kretanje plovila u vlasništvu naših gospodarskih subjekata. Nedavno su čak razmatrali oduzimanje naših plovila i prodaju ukradene imovine. To je, naravno, ništa manje od piratstva i pljačke. A ako se to provede, bit ćemo prisiljeni odgovoriti istom mjerom. To se neće nužno dogoditi u istim vodama gdje su planirani napadi na ruske brodove. Već gdje god smatramo potrebnim i prikladnim, bilo gdje, uključujući i unutar područja odgovornosti Pacifičke flote.“ Pritom je dodao kako je „takav nalog već je dan Ministarstvu obrane“, i da zna „da je također prenesen zapovjedništvu Pacifičke flote“.
I konačno, peti element, prije dva dana dogodili su se čudni požari i eksplozije u pojedinim europskim vojnim tvornicama koje proizvode oružje i za Ukrajinu (Bugarska, Italija), eksplozija u najvećoj nizozemskoj i europskoj luci Rotterdam, u tamošnjoj rafineriji gdje je bilo i poginulih i ranjenih, kao i neobična dva, u kratkim intervalima zbita iskakanja vlakova iz tračnica u istočnom i južnom dijelu Velike Britanije.
Pojedini mediji oko svega navedenog u ovom – petom elementu, već su počeli spekulirati kako iza svega stoji Rusija, koja kažnjava Europu zbog pomaganja Ukrajini za napade u dubinu Rusije – iako nikakvih konkretnih dokaza o tome nema (ovom ću se vratiti malo kasnije u tekstu).
Niz eksplozija u tvornicama vojne opreme za Ukrajinu diljem Europe
Europa usvojila američku strategiju „eskalacijom do deeskalacije“
Prije nego što upozorim na opasnosti kojima smo izloženi, reći ću kako je Europa očito usvojila prošlogodišnju strategiju američkog predsjednika Donalda Trumpa za rješavanje problema u svijetu – „eskalacijom do deeskalacije“, a da sama nema dovoljno potrebnih sredstava za odvraćanje protivnika. Tj. ograničenom i kratkom američkom primjenom vojne sile protiv po SAD nepoćudnim režimima, i ponavljanje tih napada dokle god ne dođe do promjena smjera vanjske politike tih zemalja na način kako to potrebnim smatraju Sjedinjene Države.
Drugim riječima smatram kako su državnici ključnih europskih država i središnjice EU-a u Bruxellesu usvojili istu strategiju za Ukrajinu tj. osmislili i javno podržali ukrajinske zračne napade u dubinu Rusije (Zelenski tako nešto nikada ne bi mogao sam učiniti bez prethodne potpore zapada). Tu je strategiju za Ukrajinu prvi otvoreno potvrdio sam Trump na nedavnom summitu NATO saveza u Ankari, rekavši kako bi ovi napadi Kijeva možda mogli primorati Putina da konačno sjedne za pregovarački stol i završi rat. Međutim, u međuvremenu je odustao od istom prigodom obećanog davanja licence Kijevu za proizvodnju američkih proturaketa za sustave PRO Patriot čime de facto ostavlja otvorenim nebo Ukrajine za ruske zračne napade. Preciznije, stavlja Europu pred svršen čin odašiljući joj poruku u smislu – isporučite Kijevu svoje rakete jer će Ukrajina inače biti poražena a to vama nije u interesu. Europa sada ne želi davati svoje rakete (barem ne u većoj količini) jer se boji i sama ostati bez zaštite vlastitoga neba uslijed već polu-ispražnjenih kapaciteta, a kupovati američke ne može jer one i SAD-u opasno nedostaju nakon iscrpljujućeg rata s Iranom. Zato umjesto toga intenzivira isporuke onoga što joj je jeftinije i brže za proizvodnju – dronova za napade na Rusiju. Sada se nada da će se Rusija iscrpiti i da će Putin konačno početi pregovore (naravno, po uvjetima koji odgovaraju Europi i SAD-u odnosno Ukrajini). Ali sve da je ta nada i utemeljena na stvarnosti (što nitko ne zna), izuzetno je opasna ako do nje dođe, o čemu više u završnom dijelu teksta!
Zato i ne čudi što je prije dva dana Zelenski izišao s inicijativom o zaustavljanju međusobnih napada na Crnom moru, vjerojatno manje zbog razaranja ukrajinske crnomorske lučke infrastrukture koja se može obnoviti, a više kao PR potez. Kao da je on taj koji se, za razliku od Putina istinski zalaže za mir, znajući kako mnoge države – između njih i siromašne i bogate afričke odnosno bliskoistočne zemlje itekako ovise i o ukrajinskim žitaricama pa će skupa s njim početi vršiti pritisak na Putina da zaustavi ruske napade. Upravo mu se u toj ideji pridružila i Turska!
Međutim, Moskva u ovom trenutku to ne želi. Prvo, to bi sada izgledalo kao njen prisilni pristanak na prijedlog Kijeva. Stoga i ne čudi što je prijedlog Zelenskog jučer i službeno odbacilo rusko MVP podsjećajući kako je Ukrajina prva počela napadati ruske trgovačke brodove u Crnom i Azovskom moru, a da je ruska, de facto blokada luka Velike Odese uslijedila kao odgovor. Osim toga, Moskva tvrdi kako za sada uopće ne vidi namjeru da Ukrajina zaustavi svoje napade u Crnom moru, barem kao gestu dobre volje.
Dan prije toga ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov usprotivio se američkim i europskim nastojanjima da se rat zaustavi na sadašnjim crtama bojišnice, rekavši kako bi to bila i uvreda prema ruskim povijesnim žrtvama tj. njihovim predcima koji su se borili protiv „ukrajinskog nacizma“.
Zanimljivo je kako i POLITICO piše kako izvoz žitarica iz Ukrajine ne blokira samo Rusija, već i Europa. Naime, nakon ruskih napada na brodove u Crnom moru, Kijev pokušava povećati izvoz žitarica preko susjednih zemalja EU. Međutim, Poljska, Mađarska i Slovačka strahuju od novog priljeva jeftinih ukrajinskih proizvoda na svoja tržišta.
Blic analiza Zorana Metera: Trump odbija Kijevu dati licencu za Patriote. U igri je rat ili mir s Rusijom
Zelenski ne brine za kolateralnu štetu po Ukrajinu
Ovdje treba naglasiti kako Zelenski pri ukrajinskim napadima na rusku crnomorsku infrastrukturu i na onu u dubinu Rusije ne brine zbog kolateralne štete koju zbog toga Ukrajini nanose razorni ruski napadi. Treba naglasiti – puno razorniji od ovih ukrajinskih koji se najvećim dijelom izvode dronovima, a puno rjeđe krsterećim raketama Flamingo – kako je to bilo jučer po Samari. Rusi, naime, korist, osim dronova i balističke i krstareće i hiperzvučne rakete – i to u uvjetima kada adekvatne protuzračne obrane u Ukrajini i nema zbog spomenutog nedostatka proturaketa – uključujući i glavni grad Kijev.
Strategija Zelenskog, gle čuda, podudara se s onom od europskih saveznika, i smatra kako se sve porušeno može obnoviti i obnovite će se poslije rata novcem zapada jer Kijev svoga za to neće imati, a sada mu je jedino važno da Europa osigurava stabilnost ukrajinskog proračuna za održavanje tekućih potreba funkcioniranja države i isplata plaća.
Međutim time jako puno riskira. Osim što ionako veliku ovisnost Ukrajine o zapadu pretvara u totalnu ovisnost, riskira i uništenje industrijskih kapaciteta i prebacivanje proizvodnje u inozemstvo, a time i gubitak radnih mjesta i egzistencije za mnoge Ukrajince čime će biti potaknuti za daljnje napuštanje zemlje koja je ionako već demografski opustošena.
Međutim, Zelenski računa da će sadašnja dinamika ukrajinskih napada na Rusiju prije iscrpiti mogućnosti Moskve za nastavak rata jer Rusiji nitko izvana ne financira proračun, već to čini sama.
Ali takva logika (na koju, podsjećam – igra i Europa jer joj zapravo ništa drugo i ne preostaje ako ne želi priznati svoj geopolitički (ne vojni) poraz) više ne ovisi samo o tebi i tvojim željama, već prije svega o protivniku: o njegovim stvarnim mogućnostima, kao i odlučnosti da pod svaku cijenu ostvari svoje ciljeve koje je postavio kroz rat kojeg je pokrenuo. Ali isto tako i o želji saveznika da zbog tebe riskiraju otvoreni rat s Rusijom!
Tjedna analiza Zorana Metera: Kako su se Rusija i zapad razišli i zašto se nisu slušala upozorenja iskusnih futurologa
Kratki zaključak
I tu dolazimo do ključnog problema! Moskva je u više navrata tijekom ovih godina upozoravala kako neće odustati od zacrtanih ciljeva rata (naknadno okvirno usuglašenih s Donaldom Trumpom prije godinu dana na summitu potonjeg s Putinom na Aljasci), a ona to ne može sve i da hoće jer bi to bio njen strateški poraz i vjerojatna posljedična dezintegracija zemlje – i da će, ako ne bude diplomatske mogućnosti njih postići vojnim putom na terenu.
Ali ako i to ne bi bilo moguće tj. ako se pokrenu Ukrajinski napadi uz pomoć zapada na rusku stratešku infrastrukturu i u njima štete po Rusiju postanu neprihvatljive – upotrijebit će sva raspoloživa sredstva. I to ne samo po Ukrajini, već i po onima koji te napade sponzoriraju i potiču, ili u njima sami sudjeluju (to stoji u redefiniranoj ruskoj doktrini primjene nuklearnog oružja i za što se ne mora raditi o napadima na Rusiju nuklearnim, već i konvencionalnim oružjima).
I u ovom potonjem dolazimo na prvi ključni element iz uvoda ove analize – na isporuku novih britanskih dronova Ukrajini kako bi olakšali dubinske napade na Rusiju.
Ako me netko može razuvjeriti kako sada nismo na rubu europskog sukoba s Rusijom bio bih mu zahvalan jer bih mogao puno mirnije spavati. Poglavito ako u obzir uzmemo i sve gore navedene ostale ključne elemente. Zapravo – jedne gorih od drugih kada je riječ o ubrzanom pogoršanju sigurnosnog stanja na kontinentu.
Tjedna analiza Zorana Metera: Ekstremni rast opasnosti za EU čija se strategija oslanja na ‘Putinov strah’
Ako svemu tome pridodamo i izjave, i javno iznesene planove pojedinih utjecajnih geopolitičara (George Friedman i njegove riječi još iz 2016.g., o kraju europskog blagostanja i dolasku razdoblja i ratova i mira) u SAD-u o sudbini Europe i njenim budućim ratovima u režiji američkih interesa, o čemu sam nedavno pisao – mislim kako je stvar daleko složenija i opasnija od ovog na što ovdje ukazujem.
