- To je kvalitativna promjena retorike, i veliki pragmatizam s obzirom na raniju krajnje oštru poziciju prema Rusiji. Dvije sjeverne zemlje Europe svjesne su da će njihove zemlje biti prostori za ratne operacije ako rat s Rusijom počne u vrijeme dok EU već skoro godinu dana nije u stanju pronaći svog zajedničkog pregovarača s Putinom. Pritom je važan tajming jučerašnjeg poziva: nedugo nakon sastanka s Witkoffom u Oslu i njegovog dolaska Putinu u St. Peterburg.
- EU je na sebe dragovoljno navukla plašt sile koja se sve dublje uvlači u ukrajinski rat (Trump joj je stalno ponavljao kako je to europski rat i da Europa za njega mora preuzeti odgovornost). Europska unija tako je počela opasni ples, na samom rubu ulaska u neposredni rat s Rusijom, bez ikakvog čvrstog jamstva da bi joj u tom slučaju SAD pružio odgovarajuću zaštitu tj. zbog nje zaratio s Rusijom.
- EU kroz financiranje i naoružanje Kijeva sada izgleda kao luđak koji zalijeva Saharu, čekajući neke po sebe plodne rezultate kojih nema niti će ih biti ako se rat nastavi u nedogled.
- U predmetnom slučaju – moglo bi se raditi o europskoj „specijalnoj diplomatskoj operaciji“, kao otvorenom drugom frontu s Rusijom (ali kudikamo prihvatljivijem od otvorenog rata u Ukrajini i ruske „specijalne vojne operacije“ u toj zemlji koja prijeti eskalacijom na čitavu Europu).
U svojoj nedavnoj geopolitičkoj analizi pisao sam o jasnim signalima koji ukazuju na potpunu promjenu paradigme ukrajinskog rata u kojem je Rusija, kao u sukob neposredno uključena strana snosila i njegove teške posljedice uslijed odluke združenog zapada da čvrsto stane uz Ukrajinu i Moskvi nanese strateški vojni i politički poraz – ne samo kroz financijsku i vojnu pomoć Ukrajini, već i kroz uvođenje povijesno neviđenih sankcija koje su trebale slomiti rusko gospodarstvo, izazvati socijalne probleme i nemire i u konačnici dovesti do smjene Putinove vlasti.
Međutim to se nije dogodilo, a sada je svima postalo jasno kako se i neće i ne može dogoditi (nekima je to bilo jasno od samoga početka) kada je u pitanju nuklearna velesila koja neki rat službeno proglasi po sebe egzistencijalnim. Tako je, sada, osim Ukrajine kao najveće žrtve rat – njegov teret postao neizdrživ (i politički – sve su veći unutarnji sukobi u Uniji, i financijski) za glavnog financijera i isporučitelja oružja Kijevu – Europsku uniju. EU kroz financiranje Kijeva sada izgleda kao luđak koji zalijeva Saharu čekajući neke po sebe plodne rezultate kojih nema niti će ih biti ako se rat nastavi u nedogled.
Potonja je, također sam podsjetio u spomenutoj analizi, pod pritiskom Trumpove administracije, u proljeće prošle godine na sebe preuzela glavninu uvodno navedenih obveza, dok se SAD iz svega elegantno izvukao, izbjegavajući mogućnost neposrednog uvlačenja u rat s Rusijom i istodobno zadržavajući mogućnost posredovanja, i još dodatno zarađujući na prodaji svog oružja NATO saveznicima (prije svega u Europi, ali i u Kanadi) koji su ga potom isporučivali Kijevu (naravno besplatno).
Paralelno s tim krajnje nepovoljnim dogovorom po EU, Europa je na sebe dragovoljno navukla i plašt sile koja se sve dublje uvlačila u ukrajinski rat (Trump joj je stalno ponavljao kako je to europski rat i da Europa za njega mora preuzeti odgovornost, time je primoravajući i na stalna povećanja izdavanja za NATO savez kao zajednički sustav obrane). Europska unija tako je počela opasni ples, na samom rubu ulaska u neposredni rat s Rusijom, bez ikakvog čvrstog jamstva da bi joj u tom slučaju SAD pružio odgovarajuću zaštitu tj. zbog nje zaratio s Rusijom.
U međuvremenu je Moskva krajnje zaoštrila retoriku prema Europi zbog sve brojnijih incidenata (poput vojnog zahvaćanja brodova iz tzv. flote u sjeni što je termin koji ne postoji u međunarodnom pomorskom pravu koji su prevozili rusku naftu), kao i sve ratobornije političke retorike od strane državnika ključnih europskih zemalja kao i središnjice u Bruxellesu. Podsjećam samo na neke izjave iz Moskve, poput onih da će rat s Europom „biti vrlo kratak“ jer ga Rusija neće voditi kao ovaj ukrajinski, Putinovu izjavu iz Vladivostoka da će u slučaju nastavka zauzimanja ruskih trgovačkih brodova ruska flota djelovati na isti način u bilo kojoj regiji svijeta – uključujući i na Dalekom istoku, kao i na nedavne izjave ruskih veleposlanika akreditiranih u nekim ključnim europskim zemljama i u briselskom sjedištu NATO saveza o ruskom odgovoru svim raspoloživim oružjem (dakle i nuklearnim iako ono nije izrijekom spomenuto) ako Rusija bude napadnuta od bilo koje europske zemlje ili NATO-a.
Dakle, u analizi sam zaključio kako se promjena paradigme ogleda u preuzimanju uloge (kolateralne) žrtve tj. najvećeg podnositelja tereta ukrajinskog rata prebacila s Rusije na Europsku uniju i da se nešto mora brzo promijeniti kako bi se spasila stvar.
U tom sam kontekstu ocijenio i novu Trumpovu mirovnu inicijativu za završetak rata, koja je zapravo počela njegovim, za sve šokantnim „dizelskim dogovorom“ s Putinom otkada su se stvari ubrzano „zakotrljale“ – kao onu koja bi mogla dovesti do uspjeha, za razliku od prethodne (nakon usmenog dogovora navedenog dvojca na summitu u Aljasci) koji su zajednički minirali Kijev i njegovi ključni europski saveznici (ako je Trump uopće i imao ozbiljnu namjeru s tim planom s obzirom da nije čvrsto inzistirao na njemu metodom „mrkve i batine“ (za što je imao i političke, vojne i financijske poluge, kao što to sada čini kroz, npr. uskraćivanje ili smanjenje usluga Starlinka ukrajinskoj vojsci, smanjenje isporuka po Ukrajinu ključnog američkog oružja, oštri napadi na Volodimira Zelenskog iako i ovaj itekako djeluje na sličan način prema Trumpu i sl.).
Zapravo, nove prilike za mir, ako ova propadne – više neće ni biti, pa je jasno kuda bi to na kraju vodilo, odnosno koliki su rizici u toj opasnoj igri.
I u svemu tome bi, kada bi se nastavilo dosadašnjim smjerom, europske bi interese na kraju mogao za pregovaračkim stolom s Trumpom i Putinom zastupati – Zelenski (vidi poveznicu ispod).
Blic analiza Zorana Metera: Plan: razgovarat će SAD, Rusija i Ukrajina, Europu će brifirati Zelenski
„Šokantni“ telefonski pozivi Putinu iz Sjeverne Europe
Jučer je Europu i svijet šokirala vijest o telefonskom pozivu finskog predsjednika Alexandera Stubba i norveškog premijera Jonasa Gahra Størea u Kremlj – osobno Putinu.
Naravno da se ti pozivi nisu dogodili slučajno i da su prethodno bili pripremljeni, a o njima saveznici prethodno izvješćeni. Iako danski i švedski dužnosnici hine iznenađenje i iskazuju nezadovoljstvo i nepovjerenje, što im je vjerojatno zadana dužnost u slučaju diplomatskog neuspjeha svojih sjevernih susjeda, pa ipak ne vjerujem da se radi o unutarnjem raskolu četiri – inače snažno povezane nordijske zemlje, već samo o taktici opreza kako bi se izbjegla politička odgovornost pred svojim građanima.
Tako je danska premijerka Mette Frederiksen izjavila kako je Danska skeptična glede postupka čelnika dviju država i da nije bila kontaktirana o tome što oni namjeravaju učiniti. Takve se stvari moraju odvijati koordinirano rekla je premijerka, dovodeći u pitanje učinkovitost ove inicijative, povlačeći paralelu s prethodnim samostalnim pokušajima europskih čelnika u razgovorima s Putinom.
Međutim, čekati europsku koordinaciju, u vrijeme dok od nove godine EU ne uspijeva postići dogovor o zajedničkom pregovaraču s Putinom – vođama sa sjevera kontinenta očito je dosadilo, a i Trump im je očito rekao svoje (šef Bijele kuće i Stubb su prijatelji koji rado igraju golf, pa se tako i veliki rusofob Stubb vrlo brzo prometnuo u idealnog pregovarača jer navodno Finska dobro zna kako treba s Rusima zbog zajedničke složene povijesti – kao da to onda ne bi znala Poljska ili pribaltičke države iz bivšeg SSSR-a, i kao da je sada to uopće važno u posve drukčijim okolnostima i odnosima snaga u Europi i svijetu).
Osim toga, dovoljno je podsjetiti kako su oba državnika (iz Finske i Norveške) na nedavnom sastanku u Oslu osobno razgovarali s Trumpovim posebnim izaslanikom Stevenom Witkoffom o njegovom mirovnom prijedlogu (na sastanku u Oslu boravio je i predstavnik Europske komisije (!). Također treba podsjetiti i kako je Witkoff odmah potom odletio k Putinu na sastanak u rusku „sjevernu prijestolnicu“ – Sankt Peterburg.
Støre i Stubb sinoć su izjavili kako su pozvali Putina na završetak invazije i početak smislenih pregovora s ciljem pronalaska mirnog rješenja. Ali naravno da su 90-minutni razgovori bili puno dublji od ove konstatacije za običnu „raju“.
Zapravo, ovdje je riječ samo o jednom: Europa nastoji pokrenuti (ili obnoviti) diplomatski proces s Moskvom kojeg je prethodno sama zapustila. Dovoljno je podsjetiti na prethodne orkestrirane napade iz Bruxellesa i svih članica Unije kada bi bilo koji čelnik – čak i njenih najvažnijih država, svjesnih ulaska u opasni slijepi tunel bez međusobnog dijaloga – poput Emmanuela Macrona i(li) bivšeg njemačkog kancelara Olafa Scholza kada su se prije cca godinu i nešto dana usudili telefonirati Putinu i uspostaviti dijalog. Te su salve kritika europskih dušebrižnika (zapravo dežurnih rusofoba zaduženih za opstruiranje bilo kakvog europskog dijaloga s Moskvom, što se onda treba prepustiti Washingtonu) bile krajnje patetične i ne gledljive – ali su im se svi morali pokloniti, a oni koji su od „linije“ pokušali odskočiti u ime nacionalnih interesa svojih zemalja, poput spomenutog dvojca – morali su se dugo opravdavati, „posipati pepelom“ i kleti Ursuli von der Leyen poput nekad „bratski“ jugoslavenski narodi Titu – da „sa tvoga puta ne skrenemo“.
Tj. umjesto pokušaja dijaloga s Putinom što su htjeli, postali su još veći rusofobi od onih koji su to po dužnosti (Macron je tako postao glavni zagovornik i predvodnik slanja europskih vojski u Ukrajinu u sklopu “Koalicije voljnih” koja se, gle čuda, već dugo niočemu ne oglašava, dok je Scholz ubrzo izgubio izbore, a zamijenio ga je prema Moskvi krajnje ratoborni kancelar Friedrich Merz).
Blic analiza Zorana Metera: EU ‘zalijevanje Sahare’ i Trumpov ‘globalni Triumvirat’ s Putinom i Xijem
Specijalna diplomatska operacija
Mogu postojati samo dva razloga za navedeni telefonski poziv Putinu: ili u Europi više nema nikakvog jedinstva oko nastavka ukrajinskog rata i europske uloge u istom (to je de facto tako) pa je dvojac shvatio kako mora sam početi djelovati jer njihove sjeverne države jedine graniče s Rusijom (ako izuzmemo Poljsku i Litvu po pitanju ruske enklave Klainjingrad i malu granicu ipak od ključnih europskih država daleke Estonije što je ipak nešto posve drugo), ili je riječ o velikoj igri – nedavno dogovorenoj u Oslu pod Trumpovim patronatom.
Moguća, po i meni najvjerojatnija – je i kombinacija spomenutih dvaju razloga, uz konstataciju kako Europa, osim što ne zna tko će u njeno ime govoriti s Moskvom, ne zna ni o čemu s njom govoriti s obzirom kako joj iznad glave neprestano visi „lik i djelo“ Donalda Trumpa.
Stoga je ovo pravi presedan – s Putinom će u ime EU-a, umjesto predstavnika klasičnih europskih teškaša govoriti premijer zemlje koja i nije članica Unije (Norveška) i predsjednik zemlje koja je brojčano nešto veća od Hrvatske i nalazi se na krajnjem rubu EU-a. Ovdje dodajem kako će oni sigurno govoriti i u ime Ujedinjenog Kraljevstva kojeg Moskva tretira kao glavnog pokretača europske rusofobije i onog koji na njoj i dalje ustrajava pa smisleni dijalog tih dviju država nije moguć (sigurno će London u spomenutome i dalje ustrajavati i u ime američkih interesa, da se EU ne bi u budućnosti jednom opet – s angloameričke točke gledišta odnosno interesa – ne bi previše približila Rusiji.)
Zato bi nastavak sinoć pokrenutih pregovora sjevernog europskog dvojca moglo biti vrlo slično ponašanju Putina u ruskom diplomatskom ratu sa SAD-om kroz dijalog s Trumpom – strpljivo kopati, rovati, mukotrpno tražiti rješenja, tražiti elemente od zajedničkog interesa – pritom pokušavajući očuvati svoje ključne nacionalne interese.
Zato bi se u predmetnom slučaju moglo raditi o europskoj „specijalnoj diplomatskoj operaciji“, kao otvorenom drugom frontu s Rusijom (ali kudikamo prihvatljivijem od otvorenog rata u Ukrajini i ruske „specijalne vojne operacije“ u toj zemlji koja prijeti eskalacijom na čitavu Europu).
Velika analiza Zorana Metera: Kraj rata, EU u šoku; Trump nameće ‘demokratizirani’ ruski plin; što s Kinom
Međutim, za razliku od Trumpa i SAD-a koji mogu biti puno strpljiviji, Europska unija previše vremena za strpljenje nema. Još ga manje ima Ukrajina čiji čelnik Zelenski ovih dana naglo postaje realističan.
Jer, narodski rečeno, vrag je odnio šalu.
