Koji je vaš opći komentar na aktualnu situaciju na Bliskom istoku?
Bliski istok je već desetljećima politički i sigurnosno nestabilna regija budući da je to prostor sukobljavanja geopolitičkih interesa velikih sila i različitih etničkih skupina u uvjetima ideoloških i političkih rascjepa i neriješenih ili nedovršenih procesa formiranja nacionalnih država. Aktualna situacija samo je nova eskalacija starih sukoba i neriješenih pitanja, sada pak u uvjetima razgradnje sigurnosne arhitekture dosadašnjeg međunarodnog političkog poretka te jačanja multipolarnog natjecanja.
Aktualni sukob kojemu svjedočimo asimetrične je prirode te se odvija između dvaju suprotstavljenih blokova. Prvi čine prozapadne, dominantno sunitske arapske zemlje okupljene oko Abrahamskih sporazuma, kao skupa bilateralnih dogovora o političkoj normalizaciji odnosa između njih i Izraela, čime je nakon desetljeća sukoba formiran novi savez usmjeren na suzbijanje regionalnog utjecaja Irana. Međutim, ti sporazumi o normalizaciji odnosa s Izraelom sklopljeni su bez prethodnog rješenja palestinskog pitanja, što je pak omogućilo iransku instrumentalizaciju Palestinaca za njihove interese, usmjerene primarno protiv Izraela. Nasuprot njima stoji tzv. Osovina otpora predvođena Iranom, koja uključuje sirijski režim (do Asadova pada) te regionalne proxyje poput Hamasa u Gazi, Hezbolaha u Libanonu i Hutija u Jemenu. Njihova je namjera razbiti Abrahamski savez, a time i oslabiti Izrael, čije je uništenje ujedno i glavni cilj iranskog režima.
Istodobno, taj sukob čini Bliski Istok područjem nadmetanja velikih sila (SAD, Kina, Rusija) od kojih svaka od njih ima svoje (geo)političke i ekonomske interese, na osnovi kojih podupire neku od sukobljenih strana.
Smatrate li kako je napad na Iran agresija ili opravdana intervencija?
Namjera Irana da pod okriljem civilnog nuklearnog programa, nastavi proces obogaćivanja urana iznad razina potrebnih za civilnu uporabu (nuklearno gorivo) kao i netransparentnost u suradnji s međunarodnim nadzornim tijelima i sustavna opstrukcija inspekcija, upućuju na stratešku težnju ka razvoju nuklearnog oružja. Takvo što bi pokrenulo nuklearno naoružavanje susjednih zemalja, što bi dodatno destabilizirao regiju i unijelo nove opasnosti. Za Izrael, s obzirom na proklamirane političke ciljeve iranskog vodstva, takav razvoj događaja predstavlja izravnu egzistencijalnu ugrozu. U tom kontekstu, primarni cilj vojne intervencije protiv Irana je sprječavanje takvog scenarija, osiguranje opstanka Izraela i uklanjanje totalitarnog režima koji ugrožava susjedstvo i istodobno provodi brutalnu represiju nad vlastitim građanima.
Gledano s pravno-političkog aspekta, odnosno s pozicija pozitivnog međunarodnog prava, kvalifikacija vojnog napada na Iran oscilira između definicije agresije i doktrine o preventivnoj samoobrani. Prva kvalifikacija proizlazi iz okolnosti da je riječ o unilateralnoj intervenciji, odnosno napadu koji nije odgovor na prethodni izravni oružani napad Irana i nije odobren od Vijeća sigurnosti UN te stoga predstavlja kršenje suvereniteta i članka 2(4) Povelje UN-a koji zabranjuje uporabu sile. Druga kvalifikacija pak proizlazi iz doktrine o preventivnoj samoobrani, odnosno o nužnosti napada kao oblika samoobrane u situacijama kada je neprijateljski udar dokazano neizbježan i trenutačan. Ključni pravno-politički spor oko Irana očituje se u tome je li prijetnja bila neposredna (što opravdava napad kao preemptivni) ili je riječ o uništavanju kapaciteta u nastajanju (preventivni napad), što određuje legalnost cijele operacije. Tako podupiratelji napada na iranski režim vojnu intervenciju tretiraju kao nužnu i legitimnu obrambenu akciju za uklanjanje prijetnje i zaštitu regionalne sigurnosti, dok je osporavatelji drže presedanom koji redefinira suverenitet i urušava postojeći međunarodni pravni poredak.
SAD i Izrael kao svoje ciljeve navode svrgavanje aktualnog režima u Iranu protiv kojeg se buni i značajan dio tamošnjeg stanovništva. Međutim, dio javnosti je jako skeptičan, uzimajući u obzir kako su završavale američke intervencije u Afganistanu, Libiji ili Iraku. Možete li komentirati takve teze?
Skepticizam prema takvim strategijama promjene režima utemeljen je na nizu neuspjelih pokušaja nasilnog svrgavanja autokratskih sustava i naknadne demokratizacije. Mnoge neuspjele tranzicije svjedoče tome, primjerice one u okviru Arapskog proljeća (Tunis, Libija, Sirija, Jemen i Egipat) te intervencije u Iraku i Afganistanu. Gotovo sve su obilježili dugotrajni politički i oružani sukobi te kronična nestabilnost, u pojedinim primjerima i potpuni kolaps državne strukture, te u konačnici restauracija novih oblika autokracije. Objektivne prepreke uspostavi i održivosti demokratskih poredaka u tim društvima su složena etnička, religijska i politička struktura, strukturni deficiti koji se ogledaju u nedostatnoj društvenoj moderniziranosti i institucionalnoj slabosti te sociokulturni činitelji, poglavito izostanak političke kulture koja je nužna pretpostavka za razvoj i stabilnost demokracije.
Vanjska intervencija može biti katalizator demokratizacije samo ako se nadovezuje na demokratizaciju kao endogeni proces, odnosno, ako unutar društva već postoje sociostrukturne i sociokulturne pretpostavke i relevantni prodemokratski akteri, kako su to pokazale primjerice europske demokratske tranzicije. Međutim, u tim zemljama te su pretpostavke izostale, dok je vanjska intervencija nerijetko koristila unutarnje podjele kao sredstvo rušenja autoritarnih režima. To je pak izazvalo političke i oružane sukobe razmjera građanskog rata, urušilo društveno tkivo te dugoročno inhibiralo ionako slabe izglede za uspješnu demokratsku tranziciju.
Iran je velika država s vrlo složenom društvenom strukturom. Usprkos snazi oporbe koju smo vidjeli u recentnim prosvjedima, pedesetogodišnja vladavina totalitarnog teokratskog režima uspjela je učvrstiti i značajnu bazu svojih pristaša. U tom kontekstu ključnim se nameće pitanje stvarnog demokratizacijskog potencijala političke oporbe koja je ideološki, politički i etnički heterogena. Pitanje je može li takva oporba nadvladati postojeće režimske strukture, ali i međusobne razlike te je li demokratska solucija politička volja većine. Upravo ti odnosi i te okolnosti biti će presudni za daljnje procese političke transformacije. Vanjska vojna intervencija može inicirati promjene i djelomično ih usmjeriti, ali ona sama po sebi ne može biti jamac njihova demokratskog ishoda.
Smatrate li kako, zbog situacije na Bliskom istoku, prijeti i eskalacija terorističkih napada u SAD-u i Europi?
Takvi rizici su konstantno prisutni, a aktualna vojna intervencija protiv Irana dodatno ih povećava. Oni se ogledaju u mogućnostima aktiviranja različitih skupina i pojedinaca kao proxyja iranskog režima, tzv. spavača, prikrivenih u SAD i Europi, kao i radikaliziranih pojedinaca koji bi mogli počiniti terorističke akte protiv židovskih ciljeva, državnih institucija, vitalnih objekata ili običnih građana. Uz to, izvjestan je i porast agresivnih operacija u kibernetičkom prostoru u vidu napada na vitalne sustave i kritičnu infrastrukturu zapadnih zemalja. Ipak, važno je naglasiti da je riječ o poznatim oblicima ugroza koje obavještajne, vojne i druge mjerodavne službe kontinuirano prate, provodeći preventivne mjere u svrhu zaštite nacionalne sigurnosti. Dugoročno gledano, najveću prijetnju stabilnosti zapadnih zemalja ne predstavljaju samo izolirani incidenti, već potencijalna eskalacija i produljenje trajanje sukoba na Bliskom istoku. Takav bi razvoj događaja mogao pokrenuti novi masovni izbjeglički val koji bi, s obzirom na geografsku blizinu i prethodna iskustva, najsnažnije pogodio Europu.
U javnosti se sve češće navodi kako ovakve eskalacije znače i uvod u Treći svjetski rat. Ako uzmemo u obzir savezništva koja se stvaraju, ratne sukobe koji se vode, sankcije Zapada, američku vanjsku politiku, napad na Iran itd., koliko smo daleko ili blizu tome?
Unatoč broju i intenzitetu aktualnih oružanih sukoba te njihovoj povezanosti, nije moguće govoriti o Trećem svjetskom ratu. Iako su ratni sukobi konstanta međunarodnih odnosa u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, aktualnu situaciju karakterizira izravnija involviranost velikih sila te formiranje ad hoc saveza između autoritarnih režima koje teže osporavanju primata kolektivnog Zapada i dekonstrukciji postojećeg međunarodnog poretka. Paralelno s time, recentna transformacija američke vanjske politike i erozija multilateralizma dodatno osnažuju percepciju o globalnoj konfrontaciji.
Ipak, aktualno savezništvo između Rusije, Kine, Irana i Sjeverne Koreje primarno je taktičke i transakcijske naravi, proizašlo iz trenutačnih geopolitičkih okolnosti, a ne iz dugoročnog strateškog konsenzusa. Riječ je o akterima koji su inherentno rivali, a koje privremeno ujedinjuje otpor prema interesima SAD-a na globalnom planu te pragmatična korist u obliku vojne pomoći ili energenata unutar ratnih sukoba koje su sami inicirali na regionalnom planu. To savezništvo opterećeno je dubokim ideološkim i političkim razlikama i povijesnim nepovjerenjem, što ga čini stabilnim samo dok traje snažan pritisak Zapada, poglavito SAD. Stoga je riječ o defanzivnom prestrojavanju usmjerenom na očuvanje unutarnje stabilnosti režima, a ne o koherentnom globalnom planu za svjetski rat.
Kako bi cjelokupna situacija na Bliskom istoku mogla utjecati na Hrvatsku, posebno Dubrovnik?
Eskalacija sukoba na Bliskom istoku mogla bi se negativno odraziti na cijelu Europsku uniju, uključujući i Hrvatsku, prvenstveno kroz porast cijena energenata. To bi posljedično uzrokovalo nove inflatorne pritiske i udar na životni standard građana. Uz to, dugotrajniji i intenzivniji sukobi mogli bi pokrenuti novi izbjeglički val, što bi predstavljalo izazov za europske zemlje i Hrvatsku. Navedene okolnosti mogle bi dovesti do smanjenja broja putovanja i dolazaka turista. Budući da udio turizma u hrvatskom gospodarstvu premašuje 20 %, dok u Dubrovniku iznosi više od 70 %, pad turističkog prometa imao bi izrazito nepovoljne učinke na nacionalnu ekonomiju, a posebice na Dubrovnik kao ključno turističko središte. Ipak, visoka razina sigurnosti Hrvatske te njezina udaljenost od ratnih žarišta mogu se pokazati i kao prednost u odnosu na konkurentska odredišta jugoistočnog Mediterana, pa znatan dio turista preusmjeriti s tih destinacija prema nama. Ključni izazov ostaje balansiranje između statusa sigurne destinacije i posljedica moguće globalne ekonomske neizvjesnosti.
