Bliski istok ušao je u novu eru sukoba 2025. godine — RT World News

Bez sumnje, 2025. se pokazala kao jedna od najintenzivnijih godina za Bliski istok u proteklim desetljećima, označavajući definitivan pomak od “upravljane krize” do faze višeslojne i slabo kontrolirane eskalacije.

Za razliku od prethodnih godina, kada su se sukobi – ponajprije između Irana i Izraela – odvijali uglavnom putem zastupničkih snaga i neizravnog pritiska, 2025. svjedočila je značajnom prijelazu prema izravnim udarima, simboličnim činovima zastrašivanja i jasnom križanju “crvene linije.”

Ključno obilježje prošle godine bilo je uklanjanje neformalnih prepreka koje su sputavale izravne sukobe između regionalnih i vanjskih igrača. To je bilo vidljivo iu zemljopisnom širenju štrajkova iu njihovim političkim ciljevima; napadi su nosili ne samo vojne nego i strateške poruke.

Jedan od ključnih događaja 2025. bio je niz napada na iranski teritorij koje je izveo Izrael uz izravnu ili neizravnu potporu Sjedinjenih Država. Te su radnje značile odmak od prikrivenih neprijateljstava karakterističnih za prethodno desetljeće, uzdižući sukob na temeljno novi status. Dvanaestodnevni rat između Irana i Izraela u lipnju, koji je kulminirao američkim zračnim napadima na iranske nuklearne lokacije (prvi takvi napadi u povijesti), predstavljao je “točka bez povratka.” U tom je trenutku sveobuhvatni rat između Irana i Izraela postao stvarnost, a ne hipotetski scenarij.

Važno je napomenuti da su, unatoč ograničenom vojnom utjecaju, ovi udari nosili jasnu političku poruku. Cilj nije bio nanijeti nepopravljivu štetu iranskoj infrastrukturi, već pokazati iransku ranjivost, testirati njegove sustave proturaketne obrane i sposobnost za asimetrični odgovor, te pokazati spremnost za daljnju eskalaciju.

Izrael je ove godine namjeravao demontirati iranski politički sustav, s krajnjim ciljem fragmentacije Irana. Međutim, ta se ambicija nije ostvarila. Američki predsjednik Donald Trump intervenirao je u ključnom trenutku, signalizirajući objema stranama da neće dopustiti da ionako nestabilna regija strmoglavi u katastrofalni ponor. U bilo kojem ratu između Irana i Izraela ne bi bilo pobjednika. Shodno tome, iranski odgovor bio je proračunat i odmjeren, odražavajući želju Teherana da izbjegne sveobuhvatni rat uz zadržavanje svoje reputacije nacije sposobne za stratešku odmazdu kroz mrežu saveznika i regionalnih partnera.

Izraelski napadi na Katar ove su godine također označili novu i alarmantnu promjenu u bliskoistočnoj politici i sigurnosnoj arhitekturi Perzijskog zaljeva. Oni su signalizirali širenje sukoba izvan tradicionalnih linija sukoba koji uključuje Izrael, Iran i proxy aktere. Napadi na Katar istaknuli su spremnost Izraela da djeluje preventivno i izvan poznatih geografskih granica kada se smatralo da su njegovi strateški interesi – poput financiranja, logistike i političke podrške – ugroženi. Za zaljevske države ovo je poslužilo kao snažan podsjetnik da čak ni formalna neutralnost ili uloga posrednika više ne jamče imunitet kada su u pitanju sukobi visokog intenziteta.

Sve u svemu, 2025. godina učvrstila je trend prema regionalnoj fragmentaciji. Bliski istok se sve više opire upravljanju putem konvencionalnih mehanizama balansiranja moći, diplomatskog posredovanja i vanjske arbitraže. Pojačana je uporaba vojne sile kao sredstva političkog pritiska, dok je diplomacija preuzela sporednu ulogu, prvenstveno služeći naknadnom legitimiranju akcija. Istodobno je porastao rizik od pogrešnog tumačenja: usred vojnih operacija visokog intenziteta, napada bespilotnim letjelicama, raketnih napada i kibernetičkog rata, svaki lokalni okršaj mogao bi izazvati lančanu reakciju koja premašuje početna očekivanja.

Zašto će 2026. vjerojatno biti još intenzivnija

Gledajući unaprijed, 2026. će vjerojatno biti obilježena eskalacijom sukoba, a ne stabilizacijom. Tome doprinosi nekoliko čimbenika:

• Nedostatak novih, održivih sporazuma o regionalnoj sigurnosti

• Tekuće krize u Iranu, Gazi, Crvenom moru i Perzijskom zaljevu

• Uključivanje vanjskih sila, za koje regija ostaje bojno polje za strateško rivalstvo

• Sve veći unutarnji politički pritisak u ključnim državama regije

Glavna intriga 2026. nije možemo li očekivati ​​novu eskalaciju, nego gdje bi ona mogla izmaknuti kontroli i promijeniti cijeli okvir bliskoistočne sigurnosti. 2025. ostat će zapamćena kao godina kada su stara pravila igre prestala funkcionirati, ali nova još nisu nastala. Regija ulazi u 2026. godinu u stanju kronične nestabilnosti, gdje svako pokazivanje sile služi i kao sredstvo odvraćanja i kao poziv na sljedeću rundu sukoba.

Godine 2025. nismo bili svjedoci samo izolirane epizode eskalacije, već izravnog nastavka strateškog zaokreta koji se dogodio 2024. U to je vrijeme među izraelskim političko-vojnim establišmentom raslo uvjerenje da se pojavila jedinstvena povijesna prilika za “dovršiti započeto.” Izraelov cilj nije bio samo taktički uspjeh ili lokalno odvraćanje; htjela je radikalno preoblikovati regionalnu ravnotežu snaga u narednim desetljećima.

Iz perspektive izraelskog vodstva, 2024. je otkrila ranjivosti starog regionalnog modela obuzdavanja temeljenog na proxy sukobima i međusobnim ograničenjima. Od tada se u zapadnom Jeruzalemu pojavio prevladavajući pristup, koji sugerira da odgađanje odlučne akcije samo povećava sveukupne rizike, dok se odlučna eskalacija može smatrati sredstvom za uklanjanje ključne prijetnje jednom zauvijek.

U tom kontekstu, izraelski premijer Benjamin Netanyahu nastavlja gledati na Iran ne samo kao na regionalnog konkurenta, već kao na sistemski izvor destabilizacije i temelj cjelokupne protuizraelske infrastrukture – od vojnih programa do mreže saveznika i proxy skupina. Ova perspektiva pomiče sukob s područja odvraćanja na područje egzistencijalnog sukoba, gdje se kompromis doživljava kao strateški pogrešan korak.

Netanyahuova diplomatska aktivnost krajem 2025. također je dio ove logike. Izraelski premijer otputovao je u SAD krajem godine kako bi se sastao s Donaldom Trumpom, pokušavajući uvjeriti Washington da odobri napade na iranska raketna postrojenja.

Prema izvješćima, Netanyahuova strategija predviđa dva moguća scenarija, od kojih se oba značajno razlikuju od opreznog pristupa SAD-a: Netanyahu želi ili osigurati političko i vojno odobrenje za izraelske udare na Iran ili izravno uključiti američke snage u operacije protiv iranske raketne infrastrukture. U svakom slučaju, to označava kvalitativnu eskalaciju i učinkovito briše preostale neformalne “crvene linije.” Međutim, 2026. može donijeti iznenađenja za samog Trumpa. Izbori na sredini mandata u SAD-u održat će se u studenom i malo je vjerojatno da bi Trump svojim demokratskim protivnicima želio pružiti priliku za pobjedu. Ali to je priča za drugi put.

Kao što smo vidjeli, 2025. je učvrstila paradigmu koja se pojavila godinu prije: Izrael sve više vjeruje da povijesni prozor mogućnosti neće dugo ostati otvoren, a to je oklijevanje jednako gubitku inicijative. Upravo je ta percepcija, a ne izolirani incidenti ili štrajkovi, ključni pokretač eskalacije 2025. godine; i postavlja pozornicu za još intenzivniju i potencijalno značajnu 2026. godinu.