Objavu prenosimo u cijelosti:
“Uskoro će godina dana od tragedije koja je zauvijek promijenila naš život. Od dana kada su na pravcu u mjestu Ratac poginuli Stjepan i Katarina – brat i sestra, dvoje mladih ljudi čiji su životi u trenutku ugašeni zbog neodgovorne vožnje. I dok se približava ta tužna obljetnica, jedno pitanje sve glasnije odzvanja: kako je moguće da se na tom mjestu – čak ni godinu dana kasnije – nije promijenilo apsolutno ništa?
Mjesto tragedije, na cesti koja formalno ima ograničenje brzine, ali se u praksi koristi kao neslužbena brza cesta, i dalje je bez nadzora, bez radara, bez kamere. Vozila svakodnevno jure, pretječu u nepreglednim zavojima, voze kao da se nalaze na trkaćoj stazi – i sve to bez ikakvih posljedica. A postavljanje jedne prometne kamere – mjere koja ne spašava samo živote, nego ujedno i puni državni proračun – očito je nerješiva zagonetka. Ili je problem tehničke prirode, ili se odgovornost prebacuje s jedne institucije na drugu – od Općine Dubrovačko primorje do prometne policije, pa sve do ministarstava. A pitanje ostaje isto: koliko još ljudi treba izgubiti živote da se nešto napokon napravi?
Tijekom putovanja na jedan od prosvjeda prošlog ljeta, moja majka i ja doživjeli smo tri izuzetno opasne situacije na cesti – unutar istog dana, u svega pola sata. Jedan od tih trenutaka dogodio se na dionici neposredno prije mjesta gdje su Stipe i Kate izgubili živote – kada je vozilo, pretječući kolonu, ušlo u tzv. “škare” i u posljednjem se trenutku ubacilo ispred nas. Ostali trenuci na toj ruti bili su jednako ispunjeni neodgovornim ponašanjem drugih sudionika u prometu – brzinom, ignoriranjem pravila, neoprezom. Taj dan, kao i mnogi drugi na toj cesti, pokazao je u kakvom se stanju zapravo nalazi prometna kultura na jugu Hrvatske. I koliko malo toga, unatoč svemu, funkcionira kako bi trebalo.
Prije nekoliko dana, po prvi put, odveo sam majku na mjesto gdje su Stipe i Kate izgubili živote. Iako smo tim pravcem prošli više puta tijekom proteklih mjeseci, ovog je puta prvi put izrazila želju da zastanemo i pješice dođemo do samog mjesta pogibije. Ostavili smo vozilo nekoliko metara dalje i, s velikim oprezom zbog gustog i nesigurnog prometa, prišli mjestu, zajedno u tišini zapalili svijeću i pomolili se. Tamo, uz cestu kojom vozila i dalje jure bez kontrole, stajala je majka koja je izgubila dvoje djece – i skupila dovoljno hrabrosti da toj stvarnosti pogleda u oči.
A što tek reći o izgradnji autoceste prema Dubrovniku? Projekt koji se godinama najavljuje, obećava i politički koristi – a i dalje postoji isključivo na papiru. Ako je Pelješkom mostu trebalo više od dvadeset godina da prijeđe put od ideje do stvarnosti, teško je vjerovati da će autocesta doći prije nego što prođe još jedna generacija. Kako stvari sada stoje – mnogi je od nas, nažalost, neće dočekati. A do tada – ostaje nam preopterećena magistrala, prometnice bez nadzora i svakodnevno izlaganje riziku.”
