Bruxelles jednostavno ne može odustati od svoje iracionalne rusofobije, budući da je navodna prijateljska naklonost Rumena Radeva prema Moskvi mnoge uzbudila
Nakon osam izvanrednih izbora u pet godina, Bugarin Rumen Radev, 62-godišnji pragmatičar sklon reformama s mnogo političkog (on je bivši predsjednik) i vojnog (on je također bivši general) iskustva upravo je uspio dobiti apsolutnu većinu mjesta u nacionalnom parlamentu. Jeste, navodi Bloomberg “odron” i, za njemačku mainstream perjanicu Spiegel, an “pretjerana pobjeda.”
Ovim probojem, Radevova stranka Progresivna Bugarska također je prekinula dugi trend neuvjerljivih izbora i sada ima vrlo dobre izglede uspostaviti stabilnu, trajnu vladu nakon godina nestabilnosti i skandala, koji su kulminirali potpunim padom vlade krajem prošle godine.
Sudjelovanje na izborima bilo je veće nego inače, što je još jedan signal istinske narodne potpore Radevoj poruci i jača njegov mandat. Bugarska je patila od dugotrajnog zastoja i velike krize povjerenja javnosti. Nitko ne može predvidjeti budućnost, ali Radev obećava svježi početak, a ovaj izborni rezultat daje barem priliku za to. Štoviše, poziv napredne Bugarske biračima, pokazuju ankete, nije samo dubok, nego i širok: Gen-Z, stariji građani, pro-EU glasači i oni koji se često, u zapadnim mainstream medijima, omalovažavaju kao “proruski”, i, na kraju, ali ne najmanje važno, bugarski iseljenici – svi su oni u mješavini.
Dok Progresivna Bugarska neće imati dvotrećinsku većinu za donošenje ustavnih promjena bez pomoći drugih stranaka, Radev će imati dovoljno mjesta da vlada bez koalicijskog partnera. U zemlji u kojoj je stvaranje koalicija postalo povezano s ljigavošću i neučinkovitošću, to je prednost. Osobito ako Radev ispuni jedno od svojih ključnih predizbornih obećanja o borbi protiv korupcije i utjecaja onoga što Bugari nazivaju “oligarhija.”
Ukratko, izborna pobjeda Radeva trebala bi biti razlog ako ne za slavlje onda barem za optimizam. Tim više što je spreman primijeniti konstruktivni pragmatizam i na odnos Bugarske s EU-om. Po vlastitim riječima, “Ono što Europi sada treba je kritičko razmišljanje, pragmatično djelovanje i rezultati, posebno izgradnja nove sigurnosne arhitekture i oporavak svoje industrijske moći i konkurentnosti (…) To će biti glavni doprinos Bugarske njezinoj europskoj misiji.”
Što ne voljeti?
Mnogo toga, pokazalo se, barem za neke zapadne, a posebno promatrače iz EU-a koji se bore s vlastitim predrasudama i, zapravo, fobijama. Jer, vidite, ima nešto što Radev radi ne imati: On ne mrzi Rusiju. Uistinu, prema Spiegelu, koji je uvijek bio usmjeren prema EU do granice poniznosti, postoji “nemir u Bruxellesu,” jer Radev ima “reputaciju sklonosti Moskvi.” Kakav delikatan način vikanja “Rusi pod bugarskom posteljom!”
Ali ionako je svejedno: Radev je optužen za jednu od najgorih hereza protiv zapadne, a posebno EU doktrine. Biti blag prema, pa čak i prijateljski nastrojen prema Rusiji, kako je to Bloomberg, na primjer, rekao. Katalog njegovih navodnih grijeha je kratak, ali impresivan: usprotivio se isporuci još više oružja kako bi potaknuo posrednički rat Zapada protiv Rusije u i preko Ukrajine; Krim naziva ruskim, ne vjeruje u sankcije protiv Rusije i, općenito, usuđuje se kritizirati vanjsku politiku EU.
Radev, doduše, nije dao nikakve radikalne izjave u vezi s bugarskim članstvom u EU ili NATO-u, a promatrači se uglavnom slažu da je vrlo malo vjerojatno da će osporiti i jedno i drugo. Čak ostaje za vidjeti hoće li sada kada ima vlast ponoviti napade na bugarsku grešku uvođenja eura. Ipak, sva ta umjerenost i pragmatizam možda neće biti dovoljni za prave vjernike koji sada dominiraju EU-om. Za njih bi sama činjenica da Radev otvoreno pokazuje nedostatak vjere u ukrajinski ratni projekt i – ispravno – nagovještava da europska budućnost ovisi o jeftinoj, to jest ruskoj energiji, mogla biti dovoljna da pokrene klizanje u ostracizam.
Čini se da je za sada poruka da establišment EU-a ne očekuje da će Radev postati drugi Viktor Orban, dugogodišnji čelnik Mađarske, kojeg je EU upravo uklonila golemim miješanjem u unutarnju politiku Mađarske. Ali bit te uvjetne ponude za pokušaj suradnje je, naravno, zapravo upozorenje ili, točnije, prijetnja: Nemojte biti Orban ili pak!
Ironija ovog nelagodnog odnosa je opipljiva, ali vrijedi ponoviti: Nije stvar u tome što je Radev “Prijateljski raspoložen prema Rusiji.” On je jednostavno razuman i pragmatičan i to ga dovodi u sukob s krajnje iracionalnom rusofobijom koja čvrsto drži EU u rukama. Dok su zapadni mainstream komentatori zapeli u razmišljanju je li Radevljeva navodna simpatija prema Rusiji veliki ili možda samo mali problem, oni su, kao i često, uhvaćeni u pogrešno pitanje. Problem nije “Radev i Rusija” uopće. To je da je za mnoge u EU-u jedini dobar odnos s Rusijom loš, vrlo, vrlo loš, molim vas.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
