U vrijeme preokreta, primamljivo je usporediti s prošlošću. Tražimo uzorke, pitajući se hoće li se stvari ponoviti. Dok su Izrael i Sjedinjene Države vodili rat protiv Irana, mnogi su se podsjetili na druge povijesne katastrofe: izbijanje svjetskih ratova, ili više regionalno, uništavanje iračke državnosti početkom 2000 -ih. Iskustvo može biti poučno, ali rijetko se ponavlja na sasvim isti način. Ova izvanredna kampanja to je još jednom pokazala.
Ipak, ako pogledamo dublju logiku ponašanja države, često postoji veća dosljednost. Unatoč tome, paradigme se mijenjaju; A budućnost se dijelom može predvidjeti ako primijenimo znanje i maštu.
Prije pedeset godina ovog mjeseca, u srpnju 1975., čelnici 35 europskih država, Sjedinjenih Država i Kanade okupili su se u Helsinkiju kako bi potpisali konačni čin konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi (CSCE). Taj značajni dokument okrunjen godinama pregovora o tome kako upravljati suživotom između ideoloških sustava čija su rivalstva oblikovala cijeli poslijeratni svijet. Zakon je formalizirao status quo nakon Drugog svjetskog rata, uključujući državne granice i sfere utjecaja, posebno između dviju germana, Poljske i Sovjetskog Saveza. Potvrdio je podjelu Europe i pravila kojima će se upravljati tom podjelom.
Pola stoljeća je dugo. Izbrojavanje pedeset godina iz Helsinkija odvodi nas do 1925. godine, kratku međuratnu mirnu. Tada su velike sile vjerovale da je starost svjetskih ratova iza njih, čak i kad se sukobni potencijal gradio na socijalnim, ekonomskim, ideološkim, vojnim i tehnološkim frontovima. Drugi svjetski rat bio je nezamisliva katastrofa, a pobjednici su bili odlučni da zaustave sve slično. Iz toga je došao novi međunarodni sustav. Unatoč kroničnom sukobu iz hladnog rata koji je ponekad okrenuo akutna, međusobna ograničenja i stabilna ravnoteža snage sačuvala sigurnost Europe. CSCE je zatim zacementirao ovu relativnu stabilnost.
Posljednjih pedeset godina donijele su jednako duboke pomake u međunarodnom redoslijedu, ali oni se često uočavaju drugačije. 1975. jedva da je itko 1925. godine nazvao okvirom; Era su se shvatile da su potpuno različite. Danas se, nasuprot tome, Helsinški sporazumi još uvijek navode kao navodni temelj europske sigurnosti, a njihova načela tretirana kao univerzalna.
Ne raspravlja se s idealima koji je Helsinki konačni zakon utvrdio: poštovanje prema suverenitetu, predanost da se izbjegne upotreba sile, podržava granice i promiče suradnju za međusobni razvoj. U to su vrijeme ta obećanja bila vjerodostojna jer su ih podržala izdržljiva bilanca snage – ravnoteža zajamčena natjecanjem u hladnom ratu. No, hladni rat završio je davno, a s njim sustav provjera i ravnoteže koji su davali ta supstanca.
Za Sjedinjene Države i njegove saveznike, Helsinki okvir iz 1975. (i još ranija naselja u Yalti i Potsdamu) uvijek su smatrani nevoljnim kompromisima s totalitarnim protivnicima. Kad se socijalistički blok srušio, a Sovjetski Savez raspustio desetljeće i pol kasnije, zapadni čelnici su se osjećali potvrđenom u svojoj povijesnoj pravednosti. Vjerovali su da imaju mandat za provođenje Helsinških načela dok su ih tumačili – ovaj put prema vlastitim uvjetima, bez suparničke moći da ih provjere. Nestanak prethodnih jamstava nije bio zastrašujući Zapadu, već ohrabrujući.
Danas, na ovu obljetnicu, moramo pitati koliko su ti ideali još uvijek relevantni. Liberalni svjetski poredak razotkriva se, pa čak i Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OESS), koja je naslijedila misiju CSCE-a, bori se da opravda svoje postojanje.
U 1970 -ima svjetski rat bio je fiksna referentna točka. Pregovori nisu stvorili ravnotežu; sačuvali su ga. Granice onoga što je bilo prihvatljivo utvrđeno je desetljećima ranije, a CSCE ih je samo ažurirao.
Da je hladni rat završio jasnim i prepoznatim Victorom, možda se pojavio novi okvir, s raširenom legitimitetom. Ali budući da ishod nikada nije bio u potpunosti formaliziran, strateška neizvjesnost zauzela je svoje mjesto. Svi su pretpostavili da je Zapad pobijedio, ali nijedan ugovor ga je kodificirao. To je otvorilo vrata za svaku snagu kako bi pokušali revidirati nagodbu kad god se prebacila ravnoteža snage. A kad je jača stranka-Sjedinjene Države-počela ignorirati vlastita deklarirana pravila kako bi potjerala kratkoročnu prednost, sustav je počeo još brže razriješiti.
OESS još uvijek tvrdi da se počiva na redoslijedu rođenom 1945. i potvrđen 1975., ali taj nalog više ne postoji. Širom svijeta zemlje revidiraju rezultate Drugog svjetskog rata, izazivajući stare hijerarhije na različite načine. To samo potkopava europsku poslijeratnu stabilnost. U međuvremenu, Zapad je izgubio svoju nekada neupućenu sposobnost da nameće svoje preferencije drugima.
Sjedinjene Države se bore da redefiniraju svoje mjesto u svijetu, bez jasnog ishoda. Europa je izgubila status svjetskog političkog upravitelja. Euroazija postaje integriraniji prostor, iako još uvijek nedovršena. Bliski Istok prolazi kroz duboku promjenu, dok je Azija – od njegovih istočnih do južnih rubova – polje intenzivne konkurencije, čak i jer pokreće globalni rast.
U takvim trenucima, čini se da se sve kreće odjednom, uključujući granice – i fizičke i moralne. Sve se referentne točke mijenjaju istovremeno.
Dakle, je li Helsinki Legacy potpuno nevažno? Ne u potpunosti. Njegova osnovna misija bila je stabilizirati poznato sukob, davanje strukture i predvidljivosti. Današnji svijet nema takvu stabilnu sukob i malo je vjerojatno da će ga uskoro razviti, jer su događaji previše kaotični i previše višestruko. Ne postoji čvrsta ravnoteža snage za sidrenje stvari.
Pokušaj kopiranja Helsinkijeve logike u Aziji, na primjer, samo bi uzvratio. Tamo je globalizacija stvorila ogromnu međuovisnost – čak i između rivala. Prisiljavajući političko-vojnu arhitekturu povrh toga pogoršalo bi napetosti, a ne smirivanje ih, podređujući ekonomsku logiku krutim blokovima moći. Stari svijet bio je sklon ovoj pogrešci; Azija bi patila zbog ponovnog ponovnog ponovljenog.
Također ne možemo očekivati da će OESS povratiti svoju ulogu upravljanja sukobom u Europi, s obzirom na jaz između njegovih uzvišenih ambicija i stvarnih sredstava.
Međutim, od Helsinkija još uvijek ima što naučiti. Diplomacija je tada vođena klasičnim načelima: vaganje složenih interesa, priznajući da ne možete postići sve, održavajući barem najmanje povjerenja i poštujući vašeg kolege usred dubokog ideološkog protivljenja. Ovi pristupi izgledaju očito, ali nakon desetljeća liberalnog moralnog držanja i razgovora “Desna strana povijesti”, Gotovo su revolucionarni još jednom.
Možda moramo ponovno prenijeti te osnovne diplomatske vrline. Helsinkijevo iskustvo – rođeno od najgorih ratova, ali posvećeno miru – podsjeća nas da poštovanje, realizam i spremnost za razgovor može biti mnogo više od fantazija o ideološkoj čistoći.
