Kako su dokazali na istraživanju koje je uključilo 15 tisuća osoba, za to nije krv sam virus jer se negativne posljedice na mozgu uočavaju i kod ljudi koji nisu bili zaraženi. Za to je krivo sve pa i društvena klima poput zatvaranja, straha, neizvjesnosti i brige. Sve je to postaralo mozgove ljudi. I bez rezultata istraživanja britanskih znanstvenika, taj se zaključak nameće svakome tko s onim što mu je od mozga još ostalo, krene promatrati svijet i okolinu oko sebe. Hrvati su ovo ljeto nadmašili sami sebe u demonstraciji tih posljedica. Teme o kojima se raspravlja u javnosti naprosto šokiraju, baš kao i količina gluposti i besmisla koja izlazi iz usta, a čime se mnogi mogu pohvaliti.
Eto, nakon veličanstvenog Thompsonovog koncerta na zagrebačkom hipodromu prošla su gotovo dva mjeseca, a strani mediji poput Reutersa, Bloomberga, BBC-a i ovoga tjedna New York Timesa, ne prestaju pisati o nama kao narodu koji veliča fašizam. Nisu pomogli ni demantiji koje pišu njegovi odvjetnici, da nije on fašist. Nisu pomogli mi vatromet, ni dronovi, ni Gospa, ni Isus na križu, ni pozornica kao oltar. Ništa. Svi su ti ljudi diljem svijeta, koji se nad nama zgražaju, glupi. Imaju posljedice na mozgu. Da bi stvar bila još gora, naši prijatelji Austrijanci pažljivo su pregledali snimke s koncerta i svim svojim građanima koji tamo rade, a koji su uzvikivali pozdrav na koncertu, napisali su prekršajne prijave. U Austriji je skandiranja svih pozdrava uz koje su nedužni ljudi ubijani u logorima, zakonom strogo zabranjeno. Ludi Austrijanci toliko se toga i danas srame da još uvijek nisu za javnost otvorili takozvani ”Hitlerov balkon” u dvorcu Schönbrunn u Beču s kojega se on obratio davne 1938. godine. Neka se ugledaju na nas kako je lako zaboraviti najsramotnije dane vlastite povijesti i živjeti ponosno s tim.
Ljeto su obilježile sve te besmislene rasprave kad se smije što uzvikivati, a kad ne smije. Kad to uzvikivanje ima sramotne i zločinačke konotacije, a kad se odnosi na pijetet prema braniteljima iz redova HOS-a, jedne od mnogobrojnih postrojbi koje su okupile naše golobrade mladiće, hrabre ljude i profesionalce koji su stali na branik Domovine i ponudili ono najvrjednije, svoje živote za slobodu koju danas živimo. U toj slobodi koju živimo, trebali bismo imati i golemu odgovornost da od ove prekrasne, krvlju izborene Domovine, napravimo perspektivnu zemlju dobrih, poštenih, vrijednih, obrazovanih i pametnih ljudi, zemlju u kojoj svi žele živjeti i u koju se svi oni hipodromi ljudi koji su je napustili, žele i mogu vratiti.
O tome kako vratiti sve te ljude u Hrvatsku i kako zaustaviti veliku demografsku katastrofu i iseljavanje i izumiranje Hrvata, od velikih Hrvata ovoga ljeta nismo čuli niti slova. Čuli smo zato ovih dana kako je u slobodnoj zemlji, u Benkovcu, zbog prosvjeda nekih bivših branitelja i navijača, koji su urlali ”Za dom spremni” i napali organizatore, otkazan jedan festival iz područja kulture i umjetnosti. Na otkazanom programu festivala bile su brojne nagrađivane predstave, koje su već igrale u drugim gradovima, bez ikakvih prosvjeda, a među njima, između ostaloga na programu je bila projekcija nagrađivanog kratkometražnog dokumentarnog filma ”Divlje cvijeće” redateljice Karle Crnčević iz Dubrovnika. Ona je svoj rad bazirala na staroj VHS snimci iz poslijeratnih Konavala koju je snimio njezin otac tijekom obilaska ratom uništenih ostataka njihove kuće.
Baš takvu sličnu VHS snimku i sama sam kao dijete pogledala stotine puta. Moj tata i njegov prijatelj, pokojni snimatelj Dragan Banović, s kamerom su obišli tek oslobođene Konavle. Ti prizori devastiranih i spaljenih kuća u sukobu s još uvijek svježim dječjim sjećanjem na najsretnije dane igre u tim istim, toplim, konavoskim domovima, ne mogu se nikada zaboraviti. Teško da išta može tako naglo prekinuti djetinjstvo kao rat i suočavanje s tom najgorom pogubom ljudske naravi. Rat je jedan golemi gubitak. Netko je izgubio člana obitelji, prijatelja, poznanika, netko kuću, netko djetinjstvo. Sela, gradovi i države izgube desetljeća kako bi bili opet oni isti. I da danas prestanu svi ratovi oko nas, neka tamo djeca, sada gladna, živjet će desetljećima taj gubitak.
E, ali to nisu teme. Tema je Benkovac i festival o miru. Neki tamo mladi, obrazovani ljudi koji igraju u predstavama, puštaju dokumentarce, pjevaju. Oni su problem! Prilika je to bila za okupiti sve sokolove, za dom spremne, skupa s huliganima s utakmicama, da se to zabrani, jer kažu, to ih vrijeđa. Kad pametan zašuti, budala progovori i to je ono što se dogodilo u Benkovcu. Svog tatu, predvodnika ekipe koja bi branila ljudima predstave i filmove o miru i ljubavi, krenula je braniti njegova kćerka. Vrlo brzo je postalo poznato kako se radi o pjevačici srpskih cajki koja pjevanjem tih pjesama zarađuje za život. Srpske cajke su prihvatljive. Prikazivati dokumentarne filmove s motivom iz poslijeratnih Konavala, nije?! Kako?! Nema druge nego vjerovati britanskim znanstvenicima, ali i dobrom, starom Albertu Einsteinu. Samo su svemir i ljudska glupost beskonačni, iako za svemir nismo sto posto sigurni.
Radi kakve, takve budućnosti ove prekrasne nam Domovine, ovu moralnu, intelektualnu i društvenu katastrofu u koju smo upali ovoga ljeta, treba hitno zaustaviti. Može li se postići neki kompromis između ljudi koji slušaju nekakvu glazbu koju ovi drugi ne mogu smisliti ni razumjeti? Za početak, neka sluša i pjeva tko što hoće i gdje hoće. Neka zbog toga ne dobiva etikete. Niti je na hipodromu bilo pola milijuna ustaša, niti su ljudi koji nisu bili na koncertu Jugoslaveni, četnici, mrzitelji svega hrvatskog i glasna manjina koja Hrvatsku nikad nije ni željela. Kad čujete raznorazne bijednike s ovom retorikom, bježite od njih, ne slušajte ih. Nisu to loši ljudi. Možda su dobri u nogometnoj strategiji ili pjevanju domoljubnih pjesama, u nečemu čime se bave, ali za društvene teme i politiku su jednostavno glupi. Možda nisu samo ni glupi, nego jednostavno imaju interes, ali to je druga tema.
Interesi i stoje uvijek iznad svih prijepora, iznad svih sukoba i ratova. Lako je mrziti, huškati, ratovati, braniti, prezirati drugačije od sebe i konstantno dijeliti. To može svaki glupan s mikrofonom ili razglasom. Za ljubav, uvažavanje, dobrotu i mir, kao i za poruke istinske vjere i ljubavi, prema ljudima i Domovini, potrebno je ipak malo više mudrosti i malo manje interesa.
