Dugo je Kina bila veliki uvoznik nafte i plina, ovisila je o tom uvozu, ali se s ratom u Iranu situacija preokrenula. Veliki pomak postigla je gomilanjem ogromnih količina nafte, izgradnjom dodatnih kapaciteta za rafiniranje nafte i ulaganjem u ugljen i druge alternative. Tako je došla u poziciju da prekine opskrbu susjednim zemljama, da stane uz bok SAD-u i Saudijskoj Arabiji kao najvećim proizvođačima nafte koji većinu aduta, kada je riječ o nafti, imaju u svojim rukama. Sada adute ima i Kina.
Ona već dominira u proizvodnji solarnih panela, baterija i električnih vozila, a čini se da ima neusporedivu poziciju i na energetskom tržištu. Zato prijetnja da će strana sila ograničiti pristup zemlje nafti možda više neće odvraćati čelnike u Pekingu od agresivnih koraka poput invazije ili blokade Tajvana, smatraju američki dužnosnici. “Ako osjete da su u ovom području manje ranjivi nego što bili, to će biti duboka i važna promjena koja će se odraziti na to kako Kina donosi odluke o svojoj globalnoj strategiji”, tvrdi Julian Gewirtz, bivši dužnosnik Bijele kuće i State Departmenta koji je radio na kineskim pitanjima u Bidenovoj administraciji.
Kineske državne naftne kompanije od 2018. uložile su 343 milijarde dolara u domaću proizvodnju i skladištenje nafte. Domaća proizvodnja porasla je s oko 3,8 na 4,3 milijuna barela dnevno. The Guardian je opisao Kinu kao zemlju koja se godinama pripremala za globalnu energetsku krizu kombinirajući strateške zalihe nafte i plina, domaću proizvodnju, ugljen, nuklearnu energiju, hidroenergiju i goleme kapacitete vjetra i Sunca.
Politički alat
Kina je tijekom energetske krize smanjila uvoz nafte i počela koristiti zalihe, čime je ublažavala pritisak na svjetsko tržište. Kineski uvoz sirove nafte pao je s više od 12 milijuna barela dnevno prije rata na oko 7,1 milijun u lipnju, ali se u kolovozu popeo na 8,9 milijuna barela dnevno. Toliko o brojkama. Ugljen je uz to i kineski sigurnosni ventil, jer ima ogromnu domaću proizvodnju. Ni s plinom ne stoji loše. Sve u svemu, za razliku od mnogih europskih zemalja, ali ne samo europskih, Kina u kriznim vremenima ne samo da može zadovoljiti potrebe tržišta nego i snažno, kao nova energetska sila, može utjecati na tokove u svijetu.
Kada je prije mnogo godina jedan ne tako značajan političar upozoravao da će energija u budućnosti biti ključni politički alat, malo je tko vjerovao. Bilo je dovoljno nafte, plina, ugljena, mehanizmi dogovaranja o cijenama i opskrbi više-manje su funkcionirali. Bilo je i nekoliko ozbiljnih kriza, ali ni jedna se ne može mjeriti sa sadašnjom. Kineska sposobnost da ograniči uvoz nafte iznenadila je gotovo sve u naftnoj industriji. I zahvaljujući tomu, cijene sirove nafte nisu porasle ni približno onoliko koliko je većina energetskih rukovoditelja i analitičara mislila da hoće nakon što Iran ozbiljno ograniči prolaz brodova kroz Hormuški tjesnac. Krajem kolovoza sirova nafta koštala je otprilike 10 dolara po barelu manje nego što bi koštala da je Kina nastavila kupovati na predratnim razinama. “Ovo je moć za koju nitko nije mislio da je Kina ima”, kaže Erica Downs, viša istraživačica u Centru za globalnu energetsku politiku Sveučilišta Columbia. “U budućnosti će biti zaista zanimljivo vidjeti što će Kina učiniti s tom novostečenom moći.”
Već se vidi da Kina koristi energente kao politički alat, jer je u trenucima velike krize dopustila izvoz nafte samo prijateljskim državama, prije svega Vijetnamu. Australiji i Filipinima, s kojima je u sukobu zbog pretenzija u Južnome moru, nije.
Strateške zalihe
“Kina je početkom srpnja nastavila širi izvoz mlaznog goriva, benzina i dizela. No čini se da su posljednje pošiljke iranske nafte, poslane prije nego što su Sjedinjene Države uvele blokadu, sada stigle u male rafinerije u Kini koje posluju odvojeno od državnih divova”, kaže Tom Reed, dugogodišnji stručnjak za kinesku naftnu industriju u Argus Media, tvrtki za određivanje cijena roba u Londonu.
Kina, međutim, i dalje ostaje najveći svjetski uvoznik nafte, ali ako je riječ o zalihama, onda je puno bolje pripremljena za sve sadašnje i buduće krize. Zahvaljujući kombinaciji strateških rezervi, domaće proizvodnje i različitih pravaca nabave, Kina nije imala veće nestašice goriva. Kinezi su i u slučaju nafte i plina dokazali da probleme rješavaju puno prije nego što oni iskrsnu. Najkraće, kao vješti šahisti mogu predvidjeti koji potezi slijede i dobro se za njih pripremiti. Radili su na zalihama i to se sada pokazalo ključnim.
Amerikanci procjenjuju da je Kina u drugom tromjesečju 2026. imala 1,49 milijardi barela nafte u strateškim i komercijalnim zalihama. To je mnogo više od američkih strateških zaliha od oko 321 milijun barela. To znači da ima najmanje tri mjeseca uvoza kao sigurnosnu zalihu. To je i jedan od razloga što Kina nije doživjela nestašicu goriva unatoč velikom poremećaju prometa kroz Hormuški tjesnac. Carnegie Endowment smatra da su prava kineska energetska sigurnost zapravo ugljen i elektrifikacija, a ne naftne rezerve. Kina gotovo svu svoju ogromnu potrošnju ugljena može zadovoljiti domaćom proizvodnjom. Tu su i solarni paneli, vjetroelektrane, pa se sve češće govori o svojevrsnom fenomenu koji se svodi pod pojam “electrostate”, države čija se geopolitička moć sve više temelji na kontroli tehnologije, proizvodnih lanaca, baterija, solarne energije i elektrifikacije, a manje na samoj kontroli nafte.
Širenje suradnje
Tako se i mijenjala kineska geopolitika. Kina i dalje treba ogromne količine nafte s Bliskog istoka. Međutim, Peking je posljednjih godina pokušao smanjiti svoju ranjivost na američku mornaricu i Hormuz s nekoliko paralelnih strategija: suradnjom s Rusijom, Iranom, Irakom, Brazilom i afričkim državama. Stručnjaci smatraju da je Kina svjesno plaćala više za domaću proizvodnju jer je energetska sigurnost postala strateško pitanje, a ne pitanje tržišne profitabilnosti.
Tako je unaprijed planirala i osigurala da joj Amerika ne može zatvoriti pravce nabave energenata, bez obzira na to što će se događati ondje odakle nafta ide prema ostatku svijeta. Zato Peking razvija s Moskvom poslove vezane uz naftu i plin, sa zemljama Bliskog istoka širi suradnju oko nafte, domaći ugljen služi joj za proizvodnju električne energije, solari i vjetar potiču novu proizvodnju, a baterije smanjuju potrebu za naftom.
Sve je razrađeno studiozno, ali Peking ipak ima jedan, ne tako mali, problem. Kina još ne može bez uvozne nafte. Prema analizama, kada je počeo poremećaj, kineski je uvoz sirove nafte padao, oko 60 posto nadoknađeno je iz zaliha, dok je ostatak jednostavno smanjen ograničenjem prerade i potrošnje. Zato je Kina mogla izdržati šok, ali ne može beskonačno. A kako se sve munjevito mijenja, tako se mijenjaju i odnosi kada je riječ o energentima. Stručnjaci sada sve više govore da se geopolitička moć premješta s nafte prema tehnologiji. Primjerice, Chatham House navodi da je Kina 2024. proizvodila više od 90 posto svjetskog polisilicija, silicijskih wafera i solarnih ćelija, odnosno 86 posto solarnih modula. Kina također dominira velikim dijelovima proizvodnog lanca baterija. I u tome je ponovno na vrhu.
Spas u ugljenu
“Kineske naftne kompanije ne ponašaju se samo kao kompanije koje traže profit. Država ih koristi kao instrument energetske sigurnosti”, smatra Philip Andrews-Speed s Oksfordskog instituta, a svi stručnjaci naglašavaju koliko je važna rezerva ugljena. Kina troši više od polovice sveg ugljena u svijetu. Gotovo svu potrebu može zadovoljiti iz domaće proizvodnje, pa bi u slučaju ozbiljnog poremećaja nafte i plina mogla povećati korištenje ugljena i električne energije iz domaćih izvora. Peking još smatra ugljen krajnjim sigurnosnim osloncem. “Ali tu postoji zanimljiv paradoks: Kina istodobno želi smanjivati dugoročnu ovisnost o ugljenu. Zato se ugljen u njezinoj strategiji sve više promatra kao rezervni sigurnosni oslonac, a ne nužno kao gorivo koje će stalno povećavati potrošnju”, kaže Li Shuo iz Asia Society Policy Institute.
Buduća energetska sila neće nužno biti država koja ima najviše nafte i plina, nego ona koja kontrolira solarne panele, baterije, mreže, električna vozila, kritične minerale i tehnologiju. I na to Kina računa. Ako svijet postupno prijeđe s “petrostate” modela na “electrostate” model, Kina već sada kontrolira velik dio industrijske baze potrebne za taj prijelaz. Istodobno ima domaći ugljen kao sigurnosnu rezervu i velike zalihe nafte.
Nafta, plin i ugljen posljednjih su desetljeća mnogo više od energenata. Oni su instrumenti gospodarske moći, sigurnosti, trgovine i međunarodne politike. Država koja kontrolira proizvodnju, transport ili velike zalihe energije može utjecati na cijene, industriju, savezništva i ponašanje drugih država. U tom se smislu odnos Kine i Sjedinjenih Država sve više može promatrati i kao natjecanje za kontrolu nad energetskim lancima. U tome je posebno važna Rusija.
Mogući sukob
Nakon ruskog sukoba sa Zapadom i gubitka velikog dijela europskog tržišta Moskva je još snažnije okrenula energente prema Aziji. Plinovod Snaga Sibira 1 postao je ključna veza između Rusije i Kine. Ruski plin tim pravcem dosegnuo je projektirani kapacitet od 3,7 milijardi kubičnih stopa dnevno nakon završetka kineskog dijela projekta krajem 2024. godine. Za Moskvu je Kina golemo tržište. A promijenilo se mnogo toga i u Americi. Američka revolucija proizvodnje nafte iz škriljevca pretvorila je SAD u jednog od ključnih svjetskih proizvođača nafte i plina. Navodi se da je između 2015. i 2024. SAD činio oko 90 posto povećanja svjetske proizvodnje nafte, dok je istodobno kineska potražnja činila oko 60 posto povećanja svjetske potrošnje nafte.
Prije dvadesetak godina Washington je bio puno osjetljiviji na bliskoistočnu naftu. Danas SAD ima mnogo veću vlastitu proizvodnju. U odnosu na Kinu, to je izgledalo tako: Amerika je veliki proizvođač i izvoznik energije, a Kina je ogromni potrošač i uvoznik energije. Znači, u prednosti je Washington. Je li zbilja tako? Teško je tvrditi, što pokazuje i trenutačna situacija. Dvije države, velike i moćne, Kina i Amerika, konfrontirane su, govori se i o mogućem sukobu, ali zasad one blisko surađuju i ne mogu ni na energetskom području jedna bez druge.
Amerika Kini prodaje energiju, Kina Americi industrijske proizvode i komponente. Tu se ponovno spajaju energija i geopolitika. Kina je svjesna da je njezina ovisnost o uvozu nafte dugoročno strateški problem. Ako milijuni automobila prijeđu s benzina i dizela na električnu energiju, Kina smanjuje potrebu za uvozom nafte. Upravo je snažan rast prodaje električnih vozila jedan od razloga zbog kojih se očekuje da će kineska potražnja za naftom dosegnuti vrhunac tijekom ovog desetljeća.
Svjesni situacije
Zato kineska proizvodnja električnih automobila nije samo industrijska politika. Iza nje postoji i energetska sigurnost. Umjesto da uvozi milijune barela nafte dnevno, Kina može koristiti domaću električnu energiju. Ni s cijenom nafte, koje sada divljaju, nije sve jednostavno. Nafta ima još jednu karakteristiku, njezina je cijena globalna. Ako Kina kupuje manje nafte, cijena može pasti. Ako počne masovno kupovati, cijena može rasti.
To znači da Kina kao najveći svjetski uvoznik može utjecati na globalno tržište čak i kada ne proizvodi naftu. I sada se sve još više zakompliciralo. Ovdje se događa nešto vrlo važno. Kada Kina kupuje naftu dok je cijena niska, ona ne povećava samo sigurnost opskrbe, ona istodobno može povećavati vlastitu pregovaračku moć. Kineske rezerve izmijenile su i kompliciranu energetsku sliku svijeta ove godine. Ali tako ne može unedogled. Kina može imati ogromne zalihe nafte, ali ako je nafta negdje drugdje, ona mora doći do Kine. Vidjelo se to i kada su kineski tankeri bili zarobljeni u Perzijskom zaljevu. To pokazuje da kineska energetska strategija ima granice. Peking može kupiti naftu iz Saudijske Arabije, Irana, Iraka ili Katra, ali ne može jednostavno narediti da joj tankeri moraju sigurno proći kroz ratnu zonu. Kada se pogleda kineska diplomacija posljednjih godina, jasno je zašto je Peking posredovao u sukobima na Bliskom istoku. Pogotovo kada je riječ o Iranu i Saudijskoj Arabiji, jer se danas trudi imati dobre odnose i s jednom i drugom zemljom. Reuters je upravo ovih dana izvijestio da je Peking pritiskao Iran da pomogne zaustaviti napade hutista na saudijsku energetsku infrastrukturu nakon što je Rijad zatražio kinesku intervenciju.
Energetska ranjivost
To je vrlo zanimljiv primjer kako energetska potreba pretvara Kinu u diplomatskog aktera. Amerika ima drugi pristup jer je manje ovisna o uvozu energije nego prije. Ali SAD ipak želi stabilnost svjetskog energetskog tržišta jer je nafta globalna roba. Ako cijena nafte naraste sa 70 na 120 dolara, to ne pogađa samo Kinu ili Europu, nego i američke potrošače. Zato je Washington u interesu održavati slobodu plovidbe kroz ključne pomorske pravce.
Tu se ponovno susreću američka vojna moć i kineska energetska sigurnost. Nafta je i dalje presudna za promet i vojsku. Plin je presudan za grijanje, industriju i elektroenergetiku. Ugljen ostaje temelj velikog dijela kineske i indijske proizvodnje električne energije. A sve važniji postaju litij, bakar, rijetki metali, nuklearna tehnologija, LNG terminali, rafinerije. U tom smislu Kina pokušava prijeći iz položaja velikog kupca energije u položaj države koja kontrolira sve veći dio infrastrukture koja omogućuje korištenje energije. SAD, s druge strane, pokušava zadržati prednost u proizvodnji energije, tehnologiji, financiranju i pomorskoj sigurnosti. Zato je energetsko natjecanje SAD-a i Kine zapravo dio šireg pitanja: hoće li budući globalni sustav biti organiziran oko američke kontrole pomorskih, financijskih i tehnoloških mreža ili će Kina uspjeti izgraditi dovoljno autonomnu kopnenu i industrijsku energetsku mrežu da smanji tu ovisnost.
A odgovor će vjerojatno ovisiti manje o tome hoće li Kina jednog dana trošiti manje ugljena ili nafte, a više o tome koliko brzo može smanjiti svoju potrebu da energiju dobiva pomorskim pravcima koje u kriznom scenariju ne može potpuno kontrolirati. Trenutačni pregovori Washingtona i Pekinga o američkom LNG-u posebno su zanimljivi upravo zato što pokazuju da se konkurencija i međusobna ovisnost mogu odvijati istodobno: Kina pokušava smanjiti energetsku ranjivost, ali istodobno sklapa dugoročne ugovore s američkim proizvođačima plina.
Energija više nije samo roba kojom se trguje, ona je jedan od glavnih instrumenata pomoću kojih velike sile grade ekonomsku otpornost, savezništva i geopolitički utjecaj.
Peking je na vrijeme uočio problem energenata
Dok je Amerika bila u velikoj prednosti pred Kinom kada je riječ o energentima, politika Pekinga bila je pronaći “formulu” kojom bi se smanjio jaz, posebno kada je posrijedi nafta, koju je Kina uvozila u ogromnim količinama. I to najčešće pravcima koji su sada i najugroženiji. Ali ti pravci nisu zanimljivi samo zbog transporta nafte, to nisu samo trgovačke rute. U Pekingu se već godinama govori o tzv. Malacca dilemma – problemu činjenice da Kina velik dio energije mora dopremati kroz relativno uzak morski prolaz. Još je 2003. kineski predsjednik Hu Jintao upozorio na mogućnost da strane sile pokušaju kontrolirati najvažnije prolaz. Upravo je taj strah postao jedan od elemenata kineskog razmišljanja o energetskoj sigurnosti.
I opet se pokazalo to šahovsko umijeće kineskog vodstva. Na vrijeme je prepoznalo opasnost i izazove i na vrijeme pripremilo poteze koje je nužno povući da ne dožive mat. Kinezi su uspjeli povećati i proizvodnju nafte i plina, s Rusima su ostvarili povoljne ugovore za kupnju njihove nafte, razvijali su plinovode iz Rusije i središnje Azije, gradili plinove kroz Mjanmar, ulagali u nuklearnu energije i masovno gradili vjetroelektrane. Uglavnom, uspjeli su postići da kinesko gospodarstvo ne bude pokopano s prekidom pomorskih energetskih ruta.
Ako Peking napadne Tajvan ostaje bez svih energenata
Mnogi stručnjaci koji se bave pitanjem sigurnosti vide sve ove dileme oko nafte, plina, ugljena i u sjeni moguće kineske okupacije Tajvana. To ne bi bio samo vojni sukob nego i pitanje kako bi Kinezi tada dovozili naftu koja im je nužna. Ako bi se pomorski promet značajno poremetio, kinesko gospodarstvo moglo bi biti pogođeno mnogo prije nego što bi nestalo ugljena.
Zbog toga kineske zalihe, domaći ugljen, ruski plin, električna vozila, nuklearne elektrane, solarni paneli i željeznički promet nisu međusobno nepovezane politike. One su dio jedne velike strategije: smanjiti ranjivost Kine na pomorsku blokadu i vanjski energetski pritisak.
I tko onda ima veću energetsku moć? Odgovor nije jednostavan. SAD ima ogromnu prednost u proizvodnji nafte i plina, LNG-u, financijskom sustavu, pomorskoj sili i savezništvima. Kina ima ogromnu prednost u industrijskoj potrošnji energije, ugljenu, rafinerijskim kapacitetima, proizvodnji solarne opreme, baterija i električnih automobila, kao i sve većim strateškim zalihama.
I upravo se zato odnos SAD-a i Kine ne može svesti na pitanje “tko ima više nafte”. Dok je u prošlom stoljeću bilo važno tko kontrolira naftu, sada je mnogo važnije tko kontrolira cijeli energetski lanac.