Dubrovnik je oduvijek mamio uzdahe svojih posjetitelja. Neki su odlazili dalje i širili dobru riječ i hvalu o gradu, drugi su odlučili provesti život u gradu, a neki su odlučili ostati ovdje zauvijek, i nakon što se okonča njihov ovozemaljki život.
Jedan od potonjih bio je i Ernst Honrodt, liječnik iz Njemačke, koji je rado posjećivao Dubrovnik i koji je odlučio da mu upravo ovdje bude posljednji počinak.
Soba 205
Kad je 1955. godine Ernst Honrodt sa suprugom Giselom prvi put došao u Dubrovnik i odsjeo u hotelu Zagreb, rekao je: “Ovo je grad u kojemu ću ostati zauvijek”. Sljedeće godine pronašao je hotel Excelsior na Pločama, i od tada je redovito soba s brojem 205 bila rezervirana za simpatičnog “doktora Živaga”, kako ga je nazivalo osoblje tog dubrovačkog prvokategornika.
Dolaske dr. Živaga u Dubrovnik, nažalost, prekinula je bolest. Međutim, to ga nije sprječavalo da telefonom pozove svoje prijatelje u Excelsioru, da upita kako je Rafo, što radi gospođa Mila na recepciji, jesu li Lukša i gospar Pihner uredili sve kako su zamislili, kako je u Taverni? A onda je, krajem 1986. godine, za Božić, u hotel došla poruka da je ‘dr. Živago’ preminuo u Stuttgartu. “Želio bih da se moje tijelo kremira, a pepeo prospe između hotela Excelsior i otoka Lokruma gdje sam proveo najljepše dane svog života”, stajalo je u njegovoj oporuci.
Najneobičniji funero
Uslijedili su razgovori između Uprave pogrebnog poduzeća u Stuttgartu, jugoslavenskog konzulata u tom gradu SR Njemačke i hotela Excelsior. Urna s pepelom Ernsta Honrodta je konačno u pratnji supruge Gisele stigla u Dubrovnik i tada je, na ljeto 1987. godine, obavljen dotad najneobičniji pogreb u Dubrovniku. U motornom brodiću Villa Dubrovnik bili su Gisela Honrodt, prijatelji gospara Ernsta: obitelj Mitić, osoblje iz hotela Excelsior i muzičari klape Ragusa. Iz dubrovačkog porta učinjen je đir oko Lokruma i brodić je došao na sredinu kanala između Excelsiora i Lokruma. Na krmi su bili cvijeće i urna s pepelom dragog čovjeka. “Živio je s nama ne kao gost, nego kao dragi prijatelj. Svojom posljednjom željom htio nam je još jedanput dokazati svoju ljubav i privrženost. Zato smo vrlo dirnuti ovim neobičnim činom i s velikim poštovanjem odajemo posljednju počast dragom prijatelju”, izjavio je, među ostalim, tadašnji direktor hotela Excelsior, Lukša Lucianović. Uz zvuke “Larine pjesme”, koju je ovaj “dr. Živago” toliko volio, prah iz urne Ernsta Honrodta otišao je u dubrovačko more… Dragi čovjek Ernst ostao je tu gdje je i želio.
*Ovaj tekst je rezultat dugogodišnje suradnje između mene i gospara Lukše Lucijanovića s kojim sam usko surađivao na izdavanju njegovih knjiga. Sudjelovao sam s fotografijama i tekstovima na temama: svratišta, pansiona, hotela, kafana, restorana, hotelijerstva, dubrovačkih kupališta, otoka Lokruma itd. Ovaj zaista interesantan tekst koji je izašao 2007. u knjizi “Iz povijesti dubrovačkog turizma” u kolumni broj 23 ne smije otići u zaborav pa ga stoga ponavljam.
