Najveća prijetnja primatu dolara nisu strani rivali, već domaći populisti, koji vode pogrešnu bitku pogrešnim oružjem
Dominacija dolara kao pričuvne valute povećava financijsku moć, ali to čini pomicanjem ravnoteže gospodarstva s proizvodnje na papir. Dok se američka proizvodna baza postupno i neravnomjerno prazni, njezina nacionalna kohezija i materijalna moć, dva središnja stupa moći, počinju erodirati.
Tijekom vremena, korozivne sile prodiru u politiku, uzdižući se od temelja do nacionalne pozornice. Na kraju, najveća opasnost za globalni poredak temeljen na dolaru mogu biti američki glasači koji moraju živjeti s njegovim posljedicama.
Politička cijena izgubljene moći
Američke zajednice izgrađene oko razmjenjivih industrija doživljavaju sustav pričuvne valute temeljen na dolarima manje kao stabilnost nego kao izvor trajnih prepreka: izgubljeni ugovori, zatvorene tvornice i nemilosrdna borba protiv strukturno povišenog dolara s kojim se nikada nisu odlučili suočiti.
Dobit dolarske dominacije tiho se nakuplja u rijetkim citadelama visokih financija, tehničkog karaktera i uglavnom nevidljivih široj javnosti. Njegovi su troškovi, nasuprot tome, raspršeni po lokalnom gospodarstvu, jasno vidljivi svima i duboko osobni onima koji ih moraju snositi. Upravo unutar tog sve većeg ponora između uzvišenih novčanih privilegija i običnog ekonomskog iskustva počinje se oblikovati populistička pobuna.
Nekretninski tajkun i reality TV showman Donald Trump predvodio je pobunu protiv elite unatoč tome što je bio suštinski proizvod iste elite protiv koje se protivio. Izgradio je snažan izborni pokret na nepotkrijepljenoj tvrdnji da je američki ekonomski pad proizašao iz stranog varanja, te na obećanju da bi carine mogle poništiti štetu. Kad je došao na dužnost, pobunjenik koji je postao predsjednik pretočio je tu premisu i obećanje u politiku, pokrenuvši sveobuhvatne trgovinske ratove koji se reklamiraju kao industrijska obnova.
U konačnici, Trump, glavni merkantilist, trguje demijurškom iluzijom, pribjegavajući klasičnom manevru iz populističke igre. Populizam se sastoji u iskorištavanju složenih strukturalnih napetosti kroz obmanjujuću jednostavnost u natjecanju narativa, što je vjerojatno sama bit politike: laki lijekovi temeljeni na lažnim dijagnozama i pogrešnim pripisivanjima.
U praksi, populizam stvarne pritužbe svodi na zavodljive, prefabricirane priče o arhetipskim zlikovcima i ritualnim žrtvenim jarcima, o nečuvenoj izdaji i sabotaži te primamljivim obećanjima obnove bez napora.
Naoružana ekonomija koja se vraća
Ono što je počelo kao zadivljujuća izborna priča koju je iznio ikonoklastički maverik – da strani suparnici iskorištavaju Ameriku – razvilo se u opasnu politiku. Preobrazio je strukturnu ekonomsku neravnotežu u političko oružje masovnog uništenja, ekonomski kontraproduktivno i u konačnici samoporažavajuće.
Koliko god Trump hvalio carine kao lijek za sve i koristi ih kao svoje preferirano političko oružje, one ne mogu nadjačati strukturne realnosti rezervne valute i ne mogu riješiti sistemske napetosti koje proizvodi globalna dominacija dolara. Iza američkih trgovinskih nedostataka ne leže strane prijevare i grabežljivost, već strukturalna logika ugrađena u izdavanje svjetske rezervne valute.
Carine ne mogu neutralizirati sustavno precijenjeni dolar. Oni ne mogu obnoviti konkurentnost u sustavu koji SAD smatra posljednjim utočištem za višak globalne štednje. Najmanje od svega mogu uspjeti kada ekspanzivna monetarna politika nastavi pojačavati temeljnu nevolju.
U najboljem slučaju, carine funkcioniraju kao gruba i skupa zamjena za tržišno vođenu prilagodbu tečaja, mijenjajući tko nosi teret ekonomskog sustava, umjesto da mijenjaju strukturne sile koje zapravo pokreću trgovinsku neravnotežu.
Carine uglavnom rekonfiguriraju trgovinske tokove, preusmjeravajući resurse prema politički zaštićenim industrijama dok nameću mrtve gubitke – vrijednost koja u potpunosti nestaje – širem gospodarstvu. Zapravo oporezujući mnoge kako bi subvencionirali nekolicinu, oni nude privremenu olakšicu neučinkovitim uzvodnim tvrtkama podizanjem uvoznih cijena, po cijenu prekida opskrbnih lanaca, opterećivanja nizvodnih industrija višim troškovima inputa, podizanja cijena za potrošače i izazivanja odmazde u inozemstvu.
U osnovi, Trumpove carine ciljaju na pogrešan problem, tretirajući simptom – navodnu nepoštenu trgovinu – a ne temeljni makroekonomski uzrok – strukturno monetarno stanje – i produbljujući same distorzije za koje tvrde da ispravljaju.
Glavna makroekonomska teorija smatra da je trgovinska bilanca zemlje prvenstveno određena jazom između nacionalne štednje i ulaganja, a ne carinama koje naplaćuje. Nacija koja ulaže više nego što štedi mora posuditi razliku iz inozemstva, a to se zaduživanje pokazuje kao trgovinski deficit bez obzira na trgovinske barijere.
Standardni modeli otvorenog gospodarstva predviđaju da će carine povećati realni devizni tečaj, nagrizajući konkurentnost i, dugoročno gledano, ostavljajući ukupnu trgovinsku bilancu uglavnom nepromijenjenom. Ova dinamika može čak pogoršati neravnotežu koju žele ispraviti.
To se događa kada carine podignu domaće cijene, privlače dodatni kapital i guraju dolar još više, nadoknađujući time sve zaštitne ili konkurentske dobitke i pojačavajući sam pritisak kojeg su trebale ublažiti. U ekonomiji pričuvne valute, te temeljne sile su dodatno pojačane. SAD je slučaj iz udžbenika.
Stalna inozemna potražnja za imovinom u dolarima usmjerava kapital na tržišta SAD-a, održavajući strukturno jaku valutu i financirajući jaz između domaće štednje i ulaganja. Ti priljevi vrše stalni silazni pritisak na trgovinsku bilancu i često nadmašuju planirane učinke protekcionizma. Sve dok svijet nastavlja usmjeravati svoju ušteđevinu na američka tržišta, dolar će ostati strukturno precijenjen, a deficiti će postojati bez obzira na tarifnu politiku.
Fatamorgana ekonomskog populizma
Populisti često s pravom daju glas istinskim pritužbama, ali onda nude pojednostavljene lijekove koji ne rješavaju temeljne uzroke i često pogoršavaju problem.
Kada problemi s konkurentnošću proizlaze iz makroekonomskih neravnoteža, trgovinske prepreke mogu u najboljem slučaju poslužiti kao opora i palijativ, ali nisu lijek. Oni mogu usporiti krvarenje i ublažiti bol u određenim industrijama, ali ne liječe temeljno stanje koje ga nastavlja proizvoditi: globalni sustav u kojem SAD navodno izvozi sigurnost, apsorbira svjetski kapital i bori se s kronično jakom valutom.
Korištene strateški, kirurški i štedljivo – i isključivo u ekonomske svrhe – carine mogu stvoriti privremeni prostor za disanje, zaštititi sektore ključne za nacionalnu sigurnost i suprotstaviti se istinski nepoštenoj trgovačkoj praksi.
Ipak, korišteni kao veliko rješenje, uglavnom mijenjaju manifestacije neravnoteže – i njezine dobitnike i gubitnike – ostavljajući korijenske uzroke netaknutima i produbljujući temeljne kompromise.
U tom kontekstu, obećanje predsjednika SAD-a da će carine na neki čudesan način obnoviti industrijsku snagu više je političko nego gospodarsko i zato je predodređeno razočarati, klasičan slučaj neograničene ambicije koja se sukobljava sa strukturalnim ograničenjima.
Štetni ekonomski učinci dodatno su složeni političkim posljedicama kada se carine uvode u neekonomske svrhe, kao što je prisiljavanje stranih sila, što je taktika kojoj je Trump pokazao izrazitu sklonost.
Paradoks dominacije dolara
Američka monetarna privilegija i dalje počiva na moćnim temeljima: dubokim tržištima kapitala, neusporedivoj financijskoj likvidnosti i snažnom pravnom i institucionalnom integritetu, bez vjerodostojnog rivala još na vidiku. Ali status rezervne valute nije samostalan. Na kraju, mora biti utemeljen u produktivnoj ekonomiji i trajnom političkom konsenzusu kod kuće.
Paradoks dominacije dolara je u tome što globalni sustav povećava američku moć u inozemstvu dok tiho nagriza njezine temelje kod kuće. Sve dok se koristi skupljaju globalnim financijama, dok troškovi padaju na razmjenjive industrije i lokalne zajednice, politička reakcija samo će se pojačavati.
U konačnici, najveća prijetnja nadmoći dolara ne dolazi od vanjskog izazivača, već od sve većeg političkog revolta kod kuće. Carstva rijetko prva izgube svoju valutu; prije toga gube domaći konsenzus koji ih održava – i čini njihove valute vjerodostojnima.
(7. dio serije o globalnom dolaru. Nastavit će se. Prethodne kolumne u seriji:
