Donald Trump ima novu ‘ljubavnicu’: ‘Zavela’ ga je jedna od najmoćnijih žena Europe

Nije uvijek gazda onaj kojem to piše na posjetnici, nego onaj tko ima stvarnu moć, a to je više nego vidljivo na primjeru Europske unije, gdje je sve očitije da talijanska premijerka Giorgia Meloni uživa sve veći utjecaj, dok se predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen svako malo mora obračunavati s neistomišljenicima u vlastitoj kući. I ovih je dana branila svoju funkciju od opoziva oporbenjaka, jer sve teže odgovara na pritiske europskih konzervativaca koji je optužuju da širom otvara vrata migrantima te da u tom smjeru, gurajući Tursku prema eurointegraciji, skrivećki otvara vrata milijunima izbjeglica iz Sirije i drugih, Turcima susjednih zemalja. U toj otvorenoj paljbi koju zasad donekle uspješno izbjegava, predsjednica Europske komisije nema dovoljno vremena ni snage pozicionirati se kao prava liderica EU-a, a to je posebno vidljivo na međunarodnoj sceni, posebice u odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Nije tajna da von der Leyen nije Trumpova ljubimica, autokratski predsjednik demokratskog SAD-a u njoj ne prepoznaje snagu kakvu smatra potrebnom za vođenje procesa koji bi EU-u omogućio utjecaj na globalnoj sceni. Koga onda Trump može gledati kao saveznika? Francuska, u kojoj se trajanje vlada proteklih tjedana mjeri satima, više ne ni danima, potpuno je kolabirala pred unutarnjim problemima pa također nema snage preuzeti liderstvo na Starom kontinentu, a ni Njemačka Trumpu nije po volji. Jedina državnica koja je dosad uspjela “zavesti” Donalda Trumpa, a time u njegovim očima postati i liderica Europe, jest desničarska talijanska premijerka Giorgia Meloni, koja njegovo povjerenje itekako opravdava. Vidjelo se to proteklih dana, kada je bila među najvećim zagovarateljima njegova mirovnog plana za Izrael i Palestinu.

“Mirovni plan za Bliski istok koji je predložio predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump napokon je pobudio nadu u sporazum kojim bi se okončao rat i patnja palestinskog civilnog stanovništva te stabilizirala regija. Ta nada počiva na krhkoj ravnoteži koju bi mnogi rado uništili. Bojim se da bi pokušaj flotile da probije izraelsku pomorsku blokadu mogao poslužiti kao izgovor. Zato također vjerujem da bi flotila trebala sada stati i prihvatiti jedan od nekoliko prijedloga koji su izneseni za sigurnu dostavu pomoći. Svaki drugi izbor riskira da se pretvori u izgovor za sprečavanje mira, rasplamsavanje sukoba i time prije svega nanese štetu upravo stanovništvu Gaze, kojemu je, kako tvrde, pomoć namijenjena. Vrijeme je da budemo ozbiljni i odgovorni”, promptno je napisala u svojoj izjavi Meloni, pozivajući “flotilu”, odnosno flotu aktivista za ljudska prava koji već tjednima pokušavaju dostaviti humanitarnu pomoć u Gazu, da se zaustave i poštuju planove koje kuje Trump sa saveznikom, svojim “Bibijem”, izraelskim liderom Benjaminom Netanyahuom.

Jedinstveni saveznik

America First Policy Institute (AFPI), think tank koji oblikuje političku i operativnu viziju predsjednika Donalda Trumpa, vidi Italiju Giorgie Meloni kao jedinstvenog saveznika za stratešku agendu Bijele kuće – onog sposobnog kombinirati politički pragmatizam sa snažnom vizijom temeljenom na identitetu. “Talijanski saveznik u obrani Zapada”, naslov je analize koju je za AFPI napisala Kristen Ziccarelli. Ona također obuhvaća bit cijelog mandata Giorgie Meloni: djelovanje kao most između Europe i Sjedinjenih Država, a šire između Zapada i ostatka svijeta, počevši od Mediterana i Afrike pa sve do Indije, kako je istaknuto u nedavnom govoru talijanske premijerke u Ujedinjenim narodima. U kolovozu 2025. Ziccarelli je otputovala u Rim kako bi se sastala s vladinim dužnosnicima, zastupnicima u parlamentu i analitičarima. Cilj je bio procijeniti politike Giorgie Meloni o imigraciji, demografiji, kulturi i vanjskim poslovima. Ziccarelli je podnijela “zicer” izvještaj, da se poigramo njezinim prezimenom: Italija je pouzdan partner, iako ograničen pravilima EU-a, regionalnom fragmentacijom i politiziranim pravosuđem. Meloni je opisana kao najprepoznatljiviji europski glas protiv ilegalne imigracije.

“Ograničila je protoke putem sporazuma s Tunisom i Libijom, smanjujući i dolaske i smrtne slučajeve na moru. Istovremeno, ona zadržava pragmatičan stav o legalnoj imigraciji: strani su radnici potrebni ‘kako bi obavljali poslove koje Talijani više ne žele raditi’”, stoji u izvještaju analitičarke tog think tanka u kojem se navodi i kako je “Meloni rijetka europska liderica u obrani kršćanskog identiteta”. Prevedeno s diplomatskog jezika, Trumpu i Bijeloj kući Meloni se jako sviđa, a kada se netko sviđa Trumpu, logično je da taj ima i velik utjecaj na oblikovanje europskih politika. Proobiteljske i pro-life politike, zabrana surogatstva (uključujući i inozemstvo) i oživljavanje građanskog odgoja utemeljenog na biblijskim, povijesnim i kulturnim tradicijama dio su stava talijanske premijerke. Za AFPI, to je čini iznimnom, jer ona postaje Trumpova saveznica koja otvoreno dovodi u pitanje dominaciju europskog sekularizma. Doduše, Italija ima trgovinski suficit od gotovo 40 milijardi dolara sa SAD-om, što bi moglo postati meta budućih carina, posebice na tjesteninu, zbog čega se nedavno pobunio dio Talijana. No Meloni u svemu slijedi upute Washingtona, pa se obvezala nakon naputaka SAD-a i izdvajati do pet posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) u idućih deset godina.

Meloni je i dalje poštovana u Trumpovu svijetu zbog svoje sposobnosti da “bilateralistički” jezik pretvori u talijansku verziju, pod nazivom “Italija na prvome mjestu”. Prema AFPI-ju, Meloni služi i kao strateški most SAD-a prema Svetoj Stolici i novom papi, Lavu XIV. Za AFPI, Meloni je više od nacionalnog vođe: ona je dokaz da agenda koja kombinira “granice, kulturu i vjeru” može ostati popularna, vladati stabilno i pružiti Sjedinjenim Državama vjerodostojnog saveznika u srcu Europe. Giorgia Meloni bila je relativno marginalna figura u ranim fazama svoje političke karijere, ali strategijom kombiniranja identitetskog desnog populizma, kulturnog konzervativizma i pragmatične retorike uspjela je preuzeti ključne pozicije i postati prvi premijer Italije iz svoje stranke, Fratelli d’Italia (FdI), nakon izbora 2022. U mladosti, politički se angažirala u radikalnijim desnim frakcijama (Youth Front, talijanski MSI, talijanski Socijalni pokret, postfašističke ideološke pozadine), no s vremenom se transformirala u lidericu čija stranka, premda zadržava desničarske i nacionalističke elemente, nastoji ostvariti veći legitimitet s fokusom na pitanja identiteta, migracije, suvereniteta i ekonomskog nacionalizma.

Veliko povjerenje

Ključna točka u njezinu usponu bilo je formiranje koalicija s drugim desnim i desnocentrističkim skupinama, sposobnost da iskoristi nezadovoljstvo globalizacijom, migracijama i institucijama EU-a koje mnogi smatraju previše birokratskima, centraliziranima, ili nedovoljno osjetljivima prema nacionalnim interesima. Te je teme Meloni iskoristila kao most između tradicionalnog nacionalkonzervativnog biračkog tijela i šire mase koja je frustrirana ekonomskim nejednakostima, stagnacijom, gubitkom povjerenja u elite.

Međutim, kako je preuzimala vlast, morala je balansirati između retorike koja mobilizira hardline birače i pritiska EU-a te realnosti da Italija treba financijsku stabilnost, investicije, fondove EU-a, podršku u međunarodnim pitanjima (izbjeglice, rat u Ukrajini). To je značilo da često njezina praksa nije u potpunosti odgovarala najradikalnijim stavovima koje je zastupala prije. Na primjer, iako je često kritizirala “briselsku birokraciju”, u vladi se i dalje oslanja na fondove EU-a (Recovery and Resilience Facility) te se pridružila ili podržala inicijative koje jačaju suradnju s EU-om u pitanjima sigurnosti i migracija. Ono što karakterizira njezin politički put jest taj osjećaj “marginaliziranog desnog prostora”. Meloni ga je koristila kako bi stvorila identitet koji privlači glasove izvan tradicionalnih desničarskih krugova; da bude liderica koja “ne posustaje” u borbi protiv onoga što naziva elitama, institucijama, medijima, Bruxellesom, idejama globalizma.

To joj je pomoglo da stvori sliku sna, odlučnosti, nekoga tko će “braniti talijanske interese”, ali bez potpunog otklona od međunarodnih obveza — što joj daje fleksibilnost. Kritičari, naravno, upozoravaju na rizik populizma, nepotpunog poštovanja građanskih sloboda i medijske pluralnosti, te na kontinuitet s nekim nasljeđima talijanske desnice. Otkako je Meloni preuzela premijersku funkciju 2022., njezina stranka Fratelli d’Italia konsolidirala je desni spektar u Italiji, što joj daje veliku unutarnju moć: sa stabilnom koalicijom desnice i desnog centra, sposobna je provoditi značajne promjene na nacionalnoj razini u politici migracija, obitelji, kulture i suvereniteta.

Glas prava

Unutar EU-a njezina moć nije apsolutna, ali je znatno veća nego prije. Razloga je više. Ponajprije je to politička realnost EU-a, jer s rastom desničarskih i nacionalističkih pokreta u više članica EU-a (Mađarska, Poljska itd.), Meloni se pozicionira kao “glas prava” koji može biti most između tih država i bolje strukturiranih desnih ili konzervativnih blokova. To joj daje, piše MondeDiplo, pregovaračku snagu u raspravama unutar Vijeća EU–a, u pitanjima migracija, proračuna, sigurnosti. Italija je jedan od najvećih korisnika fondova EU-a, što znači da Meloni ne može ignorirati Bruxelles ili se potpuno odvojiti od politike EU-a, financijski i institucionalno je upletena.

To stvara ambivalentnost: retorički euroskepticizam i promocija suvereniteta, ali praktične potrebe – investicije, sufinanciranja, suradnja – vežu je za EU. Na vanjskopolitičkoj sceni Meloni često pokušava igrati diplomatsku igru u kojoj pokazuje sposobnost djelovanja kao relevantan akter u zapadnom poretku. Primjeri su suradnja s NATO-om, podrška Ukrajini nakon invazije Rusije, inicijative u trgovini sa SAD-om, osvrt na američke politike kako bi zaštitila interese Italije… To joj daje veći autoritet u EU-u jer pokazuje da Italija ne želi biti pasivan sudionik, nego vođa u nekim pitanjima. Međutim, postoje i značajna ograničenja. EU je kompleksna institucija s 27 članica koje imaju vlastite interese; čak i za najmoćnije izvore moći, tvrdnje o “dominaciji” proporcionalno su preuveličane.

Meloni ne može sama provoditi politiku EU-a, mora pregovarati i pristajati na kompromise. Njezini ekstremniji stavovi ponekad izazivaju zabrinutost unutar EU-a, čak i među desnim savezima, zbog potencijala narušavanja vladavine prava, medijskih sloboda, prava manjina. To znači da postoji stalna granica između onoga što može raditi i onoga što EU tolerira. S druge strane, to je upravo onaj stil vladanja koji apsolutno podržava Trump. Ekonomski i geopolitički pritisci nisu na njezinoj strani. Visoki javni dug Italije, zahtjevi za reformama EU-a, kad je riječ o migracijama, klimatskim ciljevima, energetskoj tranziciji itd., vanjska su ograničenja.

Fantastična žena

Kako bi održala stabilnost, Meloni često mora kompromitirati svoje nacionalističke ili desničarske ambicije u korist realnosti i međunarodnih dogovora. Postoji jasan odnos uzajamnog priznanja i pozitivnih izjava između Trumpa i Meloni. Na primjer, Reuters je izvijestio da je Trump prilikom susreta u Mar-a-Lago rekao kako je Meloni “fantastična žena … uistinu je poput oluje preuzela Europu“. Ona je pak u svojim izjavama pokazala spremnost da surađuje s Trumpom, izražava podršku nekim njegovim inicijativama, kao u slučaju poziva na mir u Ukrajini, ali i u trgovinskim pregovorima.

U izjavama u kojima kritizira europske birokracije, zagovara suverenitet, nacionalne interese, ali i u zahtjevima da EU bude pragmatičan u odnosu na SAD, podsjeća na Trumpove pozicije, što joj omogućuje da pozicionira Italiju kao ključnog saveznika SAD-a unutar EU-a, s potencijalom za utjecaj. Meloni je prva europska liderica koja je posjetila Washington otkako je Trump ponovno na poziciji i aktivno je lobirala da SAD i EU izbjegnu trgovinski rat, pozivajući na pragmatičan pristup. To joj daje i diplomatski kapital. “Miljenica” implicira ne samo da je Trumpovu naklonost stekla nego i da taj odnos prevodi u stvarnu moć u EU-u: da može utjecati na politike EU-a značajnije nego drugi članovi.

No iako Meloni ima određeni utjecaj, dosad nema dokaza da je ona faktor koji samostalno može promijeniti ključne odluke EU-a u smjeru Trumpovih interesa bez podrške drugih velikih zemalja ili institucija. Mehanizmi EU-a, institucije, proračuni, procedure, nisu u njezinim rukama. Čak i kada zagovara stavove bliže Trumpu, EU se sastoji od kolektivnih odluka po piramidalnoj hijerarhiji, gdje su članice, Parlament, Komisija, Vijeće… Ako Meloni želi utjecati, treba ići putem koalicija, pregovora, kompromisa. Nije isto inzistirati na retorici i simbolici i imati de facto odlučujući glas.

Javni dug

Meloni se često s Trumpom slaže u temama kao što su trgovina, imigracija, vanjska politika, gdje postoji preklapanje interesa, ali kad su posrijedi prava manjina, klimatske politike, Zeleni plan EU-a, vladavina prava, čini se da je pragmatična ili da se čak vodi kompromisima koje nisu njezin izbor. To znači da se njezin utjecaj prostire više kroz slične interese i zajedničke izazove nego kroz instrumentalnu, dominantnu kontrolu nad smjerom EU-a. Trumpova je vlast nestabilna i varijabilna, s često promjenjivom politikom, što znači da “bliskost” s Meloni može imati visoku cijenu ili rizik. Ako bi Trump poduzeo nešto protiv interesa EU-a ili Italije, Meloni bi se mogla naći u dvojbi. Dakle, pozicija “miljenice” nije monolitna i zahtijeva stalno manevriranje.

Zaključno, teza da je Meloni miljenica Donalda Trumpa ima solidne temelje: postoje izjave, vidljivi susreti, međusobno priznanje i dijeljenje nekih ideoloških i političkih ciljeva. Tko god želi promatrati globalne desne populističke pokrete i međunarodnu konzervativnu koaliciju, vidi Meloni kao jedno od važnih imena i u tom smislu ona doista ima veću vidljivost i potencijal nego mnogi drugi lideri EU-a. Međutim, tvrdnja da ima “golem utjecaj” unutar EU-a, u smislu dominacije, sposobnosti da preusmjeri politiku Unije prema Trumpovim prioritetima, ipak je pretjerana.

Utjecaj je značajan, ali i ograničen te ovisi o kontekstima, o podršci u EU-u, o institucionalnim ograničenjima, te o kompromisu s realnostima kao što su ekonomija, javni dug, obveze prema klimatskim i drugim regulativama. U području trgovine, Meloni je bila aktivna i prepoznata u nekoliko prijelomnih trenutaka, često nastojeći biti glas koji upozorava na rizike konflikta između EU-a i SAD-a, te pokušava pozicionirati Italiju kao most između Bruxellesa i Washingtona.

Tarifni problemi

Primjerice, izrazila je podršku za europsko-američki okvirni dogovor o tarifama, koji predviđa, među ostalim, 15% carine na većinu dobara EU-a za američko tržište, i ocijenila ga kao “pozitivan razvoj”, s napomenom da je važno proučiti detalje. Bila je otišla tako daleko da je upozoravala EU da ne uđe u “začarani krug” tarifnog rata s Amerikom jer bi to, po njezinu mišljenju, imalo štetne ekonomijske posljedice. U susretu s Trumpom u Washingtonu, Meloni je i u javnosti i u diplomatskim izjavama poticala optimizam da se može postići trgovinski dogovor, što je pokrenulo rasprave u EU-u o tome koliki je kompromis prihvatljiv te koliko Italija može utjecati na to da EU zauzme mekši stav prema američkim tarifama.

Međutim, i tu su ograničenja vrlo vidljiva: EU kao blok ima svoje mehanizme i institucije koje uređuju trgovinsku politiku (Komisija i Vijeće, uz zastupnike svih zemalja), tako da Meloni može sugerirati smjer, lobirati i vršiti pritisak, ali ne može sama nametnuti uvjete. Njezina vlada mora uzeti u obzir svoje industrijske sektore, gospodarstvo, izvoznike koji traže stabilnost, i češće nego što bi željela, prilagođavati se politici EU-a kako bi se sačuvao jedinstven front. Također, opozicija u Italiji kritizirala ju je zbog “prevelikog kompromisa” u trgovinskom dogovoru sa SAD-om, tvrdeći da je “europska predaja trampizmu” bila posljedica politike njezine vlade.

Kad se sagledaju ti primjeri, vidi se da Meloni igra značajnu ulogu u iniciranju i oblikovanju rasprava u Uniji, posebice kad pitanja migracija, trgovinskih odnosa i vanjske politike postanu žarišna točka interesa i pritiska. Njezin stil, kombinacija retoričke čvrstine, ideoloških elemenata desnog nacionalizma/suvereniteta i pragmatičnog pregovaračkog stava, daje joj određeni visoki profil utjecaja; ona može razrađivati teme, skrenuti pozornost i djelovati kao katalizator kada druge članice EU-a ili institucije doista vide da je promjena nužna ili da postoji politički prostor za to. U tom smislu, Giorgia Meloni ima veći utjecaj od mnogih kolega koji ostaju više “unutar establišmenta” bez takvog profila ili vanjske orijentacije.

Praktične prepreke

U svakom analiziranom području Meloni ipak nailazi na institucionalne, pravne, političke i praktične prepreke: sudove, procedure EU-a, neslaganja među članicama, vlastite ekonomske i socijalne obaveze u Italiji. Utjecaj je realan i ponekad vrlo vidljiv, ali je limitiran. On je u mnogim slučajevima proporcionalan vremenu, konstelacijama savezničke podrške, i ovisi o tome koliko drugi lideri i institucije smatraju korisnima njezine prijedloge.

Međutim, ta potpora nije homogena i postoji značajan broj područja i društvenih skupina koje joj zamjeraju, često s pravom. Priče koje su se počele intenzivnije širiti uključuju ekonomske nevolje. Iako je deficit Italije smanjen s vrlo visokih razina na približno 3 – 4 posto, analitičari upozoravaju da je to djelomično posljedica jednokratnih fondova EU-a, oporavka nakon covida, i povoljnih uvjeta vanjskih faktora, a ne toliko dubinske, strukturne reforme rastuće produktivnosti, inovacija ili smanjenja javnog duga. U isto vrijeme, rast gospodarstva je slab: projekcije rasta za 2025. su oko 0,6% BDP-a, što nije dovoljno da bi se odgovorilo na dugoročne probleme poput visoke nezaposlenosti mladih, migracijskih pritisaka i stagnacije plaća. Protivnici joj zamjeraju i političku i demokratsku dimenziju.

Postoje prigovori da su neke njezine mjere pretjerano restriktivne, da se ograničava sloboda protesta, da su izmjene u medijima, recimo promjena vodstva državnog televizijskog servisa RAI, znak pritiska na nezavisne institucije. Kritičari također ističu da pokušaji centralizacije ovlasti te ideja da se premijer bira izravno, umjesto parlamentarnom većinom, mogu smanjiti razinu demokracije. Štoviše, stavovi prema vanjskoj politici, osobito prema ratu u Gazi, Izraelu i Palestini izazvali su masovne prosvjede i oporbu koja tvrdi da vlada kasni, da retorika ne prati akciju, da se zanemaruju humanitarne obaveze.

Kritike i slabosti

Unutarnja dinamika koalicije također je izvor kritika i slabosti. Iako FdI vodi, njezina vlada ovisi o suradnji sa strankama kao što su Liga Matteo Salvinija i Forza Italia. Ti partneri postavljaju uvjete, imaju vlastite baze i populistička očekivanja, ponekad zahtijevaju hitne, spektakularne mjere (posebno u vezi s imigracijom ili sigurnošću) koje nisu uvijek održive ili joj nisu po volji, ali ih mora podržavati radi koalicijskog jedinstva.

To stvara kompromisne politike, ponekad nejasne ili nedosljedne, što protivnici koriste za kritiziranje da je retorika tvrdoglava, ali da sadržaj ponegdje popušta. U javnoj percepciji, Meloni kao osobu hvale zbog odlučnosti, držanja “jasnog kursa”, konzistentnosti u pitanjima nacionalnog suvereniteta i sigurnosti, što joj donosi kredibilitet među biračima koji su nezadovoljni elitama, osjećajem da institucije ne rade dovoljno, problemom migracija, osjećajem da globalizam zanemaruje običan život.

No protivnici je optužuju da koristi polarizaciju kako bi konsolidirala moć, da ponekad prelazi granicu retorike koja napada civilne slobode, koristi populističke taktike, nastoji marginalizirati medije ili kritičare pod izlikom borbe protiv “lažnih vijesti” ili neprijatelja države.