Bliskoistočni rat ove godine bio je očekivan skoro koliko i iznenadan. Prijepori i sukobi Irana s jedne strane i Sjedinjenih Američkih Država te Izraela s druge strane traju već više godina. Kao i obično uzroci su višestruki, a povod je u početku bio iranski nuklearni program. No, to se ubrzo poslije Izraelsko-Američkog napada na Iran 28. veljače ove godine, pretvorilo u novu geopolitičko-energetsku krizu s mogućim dalekosežnim posljedicama…
Poskupljenje glavnih energenata i reakcija energetskih tržišta
Energetska tržišta su dakako reagirala poskupljenjem nafte i plina. U današnjem globaliziranom i informatiziranom svijetu reakcija robnih burzi na novi rat na Bliskom istoku bila je vrlo brza, čak se može reći trenutna.
Europska nafta Brent poskupjela je s oko 70-ak dolara po barelu prije početka rata na 100 dolara po barelu i nakon 2 tjedna ustalila iznad 100 dolara za barel. Pod konac ožujka, cijene nafte su premašile 110 dolara po barelu, da bi se nakon najave primirja i početka pregovora o primirju spustile ispod 100 dolara te su oko 10. travnja oscilirale oko 95 dolara za barel i to oba glavna sortimenta sirove nafte, europski Brent i američki WTI. (1)
Cijena prirodnog plin na referentnoj europskoj burzi za plin, TTF u Rotterdamu, porasla je s 30 na iznad 50 eura po MWh, da bi u trećem tjednu poslije početka rata premašila i 60 eura po MWh, da bi se poslije najave primirja i početka pregovora u Pakistanu spustila na ispod 45 eura po MWh. (2)
Poslije propasti prve runde mirovnih pregovora, cijena burzovne cijene nafte je ponovno poskočila na nešto iznad 100 dolara za barel a cijena prirodnog plina na burzi TTF na blizu 50 eura po MWh. (3)
U ovoj krizi reakcija energetskih tržišta kroz poskupljenje nafte i plina bila je trenutna, kako je na početku rečeno, a prezentacija toga se nalazila na svim naslovnicama praktično svih javnih medija te internetskih portala. Međutim, današnja energetska tržišta su drukčije organizirana i zapravo posve drukčije funkcioniraju u odnosu na njihovu organizaciju prije pola stoljeća, pa je i reakcija na ovu najnoviju krizu znatno drukčija negoli je to bilo ranije. Može se čak reći kako je sadašnja reakcija energetski tržišta vrlo brza te bila više medijski izražena negoli su stvarna zbivanja u potrošnji energije i u realnim gospodarskim tijekovima to opravdavala.
Tijekom ranijih energetskih kriza do poskupljenja nafte dolazilo je neko kraće ili dulje vrijeme nakon samog kriznog događaja koji bi bio glavnim uzrokom poremećaja na energetskim tržištima. Cijene nafte tada su se određivale ugovornim odnosima međunarodnih naftnih kompanija i zemalja izvoznica nafte, tj. monopola OPEC-a koji je imao dominantu ulogu u određivanju cijena između 1973. i 1986. godine.
Uz to, tadašnji proizvodno-tehnološki i drugi sustavi u okviru gospodarstva bili su organizirani tako da je tek stvarni ulazak skuplje energije ili druge sirovine prouzročio poskupljenje proizvoda ili usluge u pojedinom gospodarskom sustavu. Zbog toga se puni tržišni odjek poskupljenja energenata tijekom ranijih energetskih kriza realno iskazivao u razdobljima od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci.
Nakon sredine 80-ih godina trgovanje naftom se postepeno preselilo na rubne burze, koje su postale dijelom globalnog sustava robnih burzi i burzi kapitala, na kojima su relativno brzo vladajuće garniture i vlasnici kapitala zemalja izvoznica nafte financijski nadoknadili gubitak moći nakon gubitka dominantne uloge OPEC-a. Tako je i nastao dugogodišnji model trgovanja naftom i drugim strateškim robama, utemeljen na međunarodnom utjecaju kombinacije američke vojno-političke i ekonomske dominacije te tzv. vladavini petro-dolara kao monetarne izvedenice globalističkog uređenja međunarodnih energetskih tržišta.
Za razliku od temeljnih energetsko – financijskih odnosa u posljednjim desetljećima 20. stoljeća, u današnjim suvremenim proizvodnim i uslužnim gospodarskim sustavima svi dijelovi gospodarstva su informatizirani te posluju na globalnom informatiziranom tržištu. Tako se danas cijene na robnim burzama praktično odmah koriste i kao realni cjenovni ulaz u dijelu gospodarstva koje troši energente pa više cijene energenata služe kao trenutna podloga za poslovanje svih ostalih subjekata u gospodarstvu koji trebaju i troše energiju.
S obzirom na ranija iskustva energetskih tržišta u suočavanju s krizama kao i postojanje sustava za osiguranje nesmetane opskrbe energije koji je izgrađen u zemljama uvoznicama nafte od naftnih pričuva mjera za diversificiranu opskrbu i na temelju više od pola stoljeća povremenih naftnih i energetskih kriza, možda se mogla očekivati manje nervozna reakcija.
Međutim, tržišta te osobito tržišta globaliziranog i rekao bih, hiper – informatiziranog gospodarstva uvijek na poremećaj reagiraju kao da se to odvija prvi put i kao da nikad nije ni bilo povijesnog iskustva iz sličnih situacija, te kao da zemlje uvoznice energije nemaju sustave podrške stabilnosti energetskih tržišta od pričuva energije do fleksibilnosti suvremenog gospodarstva.
No, s druge strane svaki rat na Bliskom istoku uvijek izazove veći ili manji globalni poremećaj na energetskim tržištima. I sad je bilo tako, premda su u sadašnjim tijekovima opskrbe energentima glavni kupci nafte i prirodnog plina ne više europske zemlje, nego brzo rastuće industrijske velesile u Aziji.
Energetska sigurnost te sustav strateških pričuva kao mehanizam osiguravanja od energetskih kriza
Ozbiljna briga za energetsku sigurnost počela se posvećivati u industrijski razvijenim zemljama poslije naftnih šokova i energetskih kriza 70-ih godina 20. stoljeća, jer je osim poskupljenja uvozne nafte, u jednom od bliskoistočnih ratova upotrijebljen izvozni embargo koji je tada znatno pogodio uvoznike nafte.
Međunarodna agencija za energiju (engl.: International Energy Agency – IEA) je organizacija koja je osnovana kao reakcija međunarodne zajednice na energetske krize iz 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća. Ona je osnovana 1974. godine kao odgovor na naftnu krizu 1973.-1974. godine i bojkot zemalja OPEC-a prema zemljama zapadne Europe i SAD-u. Ova kriza je pokazale ranjivost industrijaliziranih zemalja prema zavisnosti od uvoza nafte. Novoosnovana međunarodna agencija u početku je djelovala u sklopu Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (eng.: Organisation for Economic Co-operation and Development (OECD)), s inicijalnom svrhom da osigurava suradnju uključujući uspostavu zajedničke politike i mehanizama za suočavanje s mogućim poremećajima opskrbe naftom. (4)
Osim uspostave strateških naftnih pričuva, uspostavljen je sustav tzv. strateških pričuva nafte u zemljama s većinskim uvozom nafte u odnosu na potrebe.
Sjedinjene Američke Države prve su, poslije naftnih šokova iz 70-ih i 80-ih formirale Strateške pričuve nafte (engl.: Strategic Petroleum Reserve – SPR) kao posebno tijelo federalne administracije. Strateške pričuve nafte tehnički su organizirane kao utisno – proizvodna postrojenja na iscrpljenim ležištima nafte u Texasu i Louisianni. Bušotine na takvim naftnim poljima opremljene za dvostruku funkciju, utiskivanje ili punjenje odnosno proizvodnju ili angažiranje pričuva u slučaju tržišnih poremećaja. One su organizacijski smještene u Ministarstvo za energetiku, ali operativno, osobito u kriznim situacijama, njime upravlja Predsjednik izvršnim uredbama odnosno nalozima za prodaju. (5)
Nekoliko godina poslije osnutka, oko sredine 80-ih godina količina pričuva u SPR-u bila je 515 milijuna barela ili nešto preko 70 milijuna tona. (6) Sada je njihova razina popunjenosti na oko 717 milijuna barela ili malo ispod 100 milijuna tona. Zanimljivo je da tijekom novog rata na Bliskom istoku one nisu još puštene u funkciju. (7)
Inicijativom Međunarodne agencije za energiju uspostavljena je i suradnja industrijski razvijenih zemalja u izgradnji takve energetske politike kojom se kroz desetak godina uspjelo smanjiti neracionalno trošenje energije, posebno nafte, kroz razvitak trošila s učinkovitijim pogonskim strojevima. Uz to, novim istraživanjima i razvitkom tehnologije za podmorsko istraživanje i proizvodnju nafte, razvijena je domaća proizvodnja nafte u podmorju u Europi i Aljasci, kao i u drugim zemljama uvoznicama nafte koje su raspolagale tehnološkim znanjima te investicijskim sredstvima za takva ulaganja.
Sve to, kao i razvitak tehnologija za dobivanje električne energije iz obnovljivih izvora energije, poput vjetra, sunca i geotermalne energije smanjilo je ovisnost razvijenih industrijskih zemalja o uvozu nafte s Bliskog istoka.
U okviru djelovanja elemenata međunarodnih mehanizama za očuvanje sigurnosti opskrbe reakcija je je također bila promptna. Već 11. ožujka IEA je izdala priopćenje o jednoglasnoj odluci svih 32 zemalja članica o pokretanju postupka za otpuštanje 400 milijuna barela ili oko 55 milijuna tona nafte iz sigurnosnih odnosno obvezatnih strateških pričuva za stabiliziranje eventualnog poremećaja na tržištu kojeg bi moglo izazvati zatvaranje Hormuškog prolaza. Zemlje članice IEA drže obvezne strateške zalihe od ukupno 1,2 milijarde barela (165 milijuna tona) strateških te dodatno oko 600 milijuna barela (oko 82 milijuna tona) industrijskih pričuva pod nadležnošću vlada članica i vladinih tijela. Ovo je bilo šesto zajedničko otpuštanje pričuva, jer su pričuve na temelju jednoglasne i zajedničke inicijative IEA korištene i 1991., 2005., 2011. godine te dvaput u 2022. godini. (8)
Međunarodna agencija za energiju izdala je analizu: „Srednji istok i globalna energetska tržišta“ (engl.: „The Middle East and Global Energy Markets“) u kojoj su navedeni ključni objekti energetske infrastrukture za izvoz sirove nafte u zemljama oko Perzijskog zaljeva, količine sirove nafte i naftnih derivata koje idu kroz Hormuški prolaz i njihova odredišta. Kroz Hormuški prolaz u 2025. godini prošlo je 14,2 milijuna barela dnevno ili oko 285 milijuna tona sirove nafte. Od toga je 4,6 milijuna barela dnevno ili oko 92,5 milijuna tona išlo za Kinu, 2,1 milijuna barela dnevno ili 42 milijuna tona za Indiju i 6,2 milijuna barela dnevno ili 124,5 milijuna tona za ostale zemlje u Aziji. (9)
To znači kako je 90% od ukupnog izvoza sirove nafte, te oko 75% od ukupne količine naftnih derivata koji su prošle godine izvezeni kroz Hormuz odlazi u Aziju, od čega pojedinačno najviše u Kinu.
Unatoč razvijenom sustavu za osiguranje od stvarnih tržišnih poremećaja na tržištima energije i u ovoj krizi pokazalo se kako svaki rat na Bliskom istoku odmah izaziva porast cijena energenata ali i kako sadašnji skokovi cijena ipak nisu takvog intenziteta kao u energetskim krizama u 20. stoljeću.
Isto tako, ovaj rat na Bliskom istoku i posljedična kriza energetskih tržišta pokazali su kako se tu ne radi o krizi i pravoj ugrozi najvećeg dijela opskrbe, nego o trenutnoj reakciji globaliziranog i informatiziranog tržišta uz skok cijena energenata koji se u takvim uvjetima momentalno reflektira u većem dijelu globaliziranog te informatiziranog gospodarstva.
Uz to, može se ocijeniti kako se u ovom slučaju radi o kombinaciji ratnih djelovanja te taktiziranju sudionika sukoba i sa samim borbenim djelovanjima ali i s pozadinskim utjecajima na energetiku i globalno gospodarstvo.
Daljnje opcije zaraćenih strana te stvarno ugroženih energetskih tržišta u Aziji
Poslije mjesec dana napadaja na Iran i iranskih uzvrata po Izraelu te američkim ciljevima u zemljama oko Perzijskog zaljeva ili ciljevima američkih savezničkih zemalja, postalo je jasno kako SAD i Izrael za sada nisu uspjeli uzdrmati temelje iranskog režima niti pokrenuti značajnije unutarnje snage sposobne za brzu promjenu režima u Iranu te dovođenja na vlast svojevrsnog „kvislinškog“ režima.
Uz to, postaje sve jasnije kako Iran još uvijek ima dovoljno borbenih sredstava za uzvraćanje te kako izgleda da neće moći biti poražen bez iskrcavanja kopnenih snaga SAD-a ili nekog oblika savezničke koalicije predvođene Amerikancima.
Tako je stvorena svojevrsna globalna „pat pozicija“ u kojoj se SAD ne može elegantno izvući iz rata proglašavajući pobjedu, Izrael ne može dalje graditi svojevrsni sanitarni kordon uništene i spaljene zemlje u svojem susjedstvu, a Iran, ukoliko sadašnja vladajuća struktura želi sačuvati vjerodostojnost, mora ostvariti neku vrstu ekonomske ili političke međunarodno priznate kompenzacije.
S druge strane glavni kupci nafte koja prolazi kroz Hormuz, Kina, Indija i ostale azijske zemlje koje zapravo uvoze najveće količine nafte kroz Hormuški prolaz, pokazuju svojevrsnu rezerviranost u ovoj fazi krize. Kao da upotrebom vlastitih strateških pričuva za sada još kompenziraju uvozne manjkove čekajući da glavni sudionici rata započnu mirovne pregovore.
Uz to, povremeno cure vijesti kako Kina kupuje znatne količine nafte u Brazilu i u drugim zemljama izvan Bliskog istoka, čime kompenzira ugrozu uvoza nafte s Bliskog istoka dok rat traje. Možda je uspješnost ili za sada nedovoljna uspješnosti tih kupovina po svijetu i uzrokom znakovite diskrecije Kine u otvorenom i neposrednom javnom izjašnjavanju Kine o samom tijeku rata na Bliskom istoku. A možda se i sve to uklapa u dugoročnu strategiju gospodarskog te kasnije sve više geopolitičkog jačanja Kine u smislu Sun Tzu-ovskog spoznavanja vlastitog te protivničkog neba i zemlje u vječnom nadmetanju za dominaciju i borbi za pobjedu. (10)
U međuvremenu energetska tržišta, odnosno cijene nafte i plina momentalno reagiraju na svaku promjenu na bojištu ili u političkom okružju sudionika sukoba. Ukoliko se najave ili započnu pregovori cijene nafte i prirodnog plina se spuste, a kad ti pregovori propadnu nafta i plin odmah poskupljuju.
Nakon 5 tjedana objavljeno je dvotjedno primirje uz najavu početka razgovora o sklapanju mira u Islamabadu, glavnom gradu Pakistana i uz posredničku ulogu domaćina. Međutim, mirovni pregovori su ubrzo prekinuti uz različite interpretacije sukobljenih strana o razlozima prekida.
Zaključno – energetske i vjerojatne gospodarske posljedice te moguće globalne promjene
Tako su se Bliski istok a i svijet, poslije mjesec i pol ratovanja i približno 50-ak postotnog poskupljenja odmah na početku rata, pa 20-ak postotnog pojeftinjenja nafte i prirodnog plina nakon najave mirovnih pregovora, te ponovnog poskupljenja poslije propasti prve runde pregovora, našli na ulasku u trajniju energetsku krizu te kraće ili dulje razdoblje neizvjesnosti s mogućim dalekosežnim energetskim, gospodarskim i geopolitičkim učincima te posljedicama.
Sigurne energetske posljedice ove krize pokazale su važnost nafte i plina u globalnoj energetici unatoč svim znanstvenim dokazima o pogubnim klimatskim promjenama te nepovoljnom utjecaju fosilne energetike na ljudski okoliš. Sadašnja kriza pokazuje kako su jeftina nafte i plin važne pretpostavke za globalno gospodarstvo, unatoč svim znanstvenim dokazima o pogubnim utjecajima suvremene industrijske civilizacije te nužnosti održivog gospodarstva i energetske tranzicije.
Vjerojatne gospodarske posljedice ove krize bit će postupno odgađanje globalne energetske tranzicije u pravcu održive energetike utemeljene na obnovljivim izvorima energije, jer su sve ekonomske posljedice krize usmjerene na što jeftiniji, a ne održiv energetski ulaz u ekonomsku reprodukciju globalnog gospodarstva. Uz to, povoljnija konkurentska pozicija jest nedvojbena podloga gospodarskog utjecaja u sadašnjosti te time i političke moći u budućnosti.
Moguće globalne promjene nagovještene su kroz malo poznate financijske detalje prolaska kroz Hormuški tjesnac, od čega činjenice kako plaćanje prolaska kineskom valutom Juan te kripto-valutama upućuju ne samo na to kako će Juan postati jedna od ključnih globalnih budućih valuta, nego i kako Kina već sad možda ima pozadinski nadzor nad logistikom i vrijednostima u trgovanju kripto-valutama.
Poslije mjesec i pol ratovanja te prve runde propalih mirovnih pregovora ova kriza izgleda kao da tek ulazi u razdoblje prave i dalekosežne neizvjesnosti.
Izvori:
Dr. sc. Igor Dekanić: Novi rat na Bliskom istoku i poskupljenje energije ove godine
