De Gaulle i Bardot ili gospodin i gospođa Svatko?
Kada je de Gaulle rekao:
„Najteže nije izaći iz Polytechniquea (prestižne škole), nego izaći iz okvira običnog“,
implicitno je kritizirao ideju prema kojoj bi elitni obrazovni putovi sami po sebi trebali stvarati velike državne lidere. Upozoravao je da je ono što je zaista važno sposobnost razmišljanja i djelovanja izvan zadanih okvira. Pravi izazov, prema njemu, nije biti briljantan unutar sustava, nego se izdvojiti u stvarnom životu: donositi teške odluke, pokazati hrabrost, imati vlastitu viziju, izlaziti iz utabanih puteva.
I upravo to njegovi nasljednici nisu uspjeli ostvariti.
Francuska i „običan okvir”
Zbog toga se, kao i druge europske zemlje, Francuska stopila s tim „običnim“ svijetom o kojem govori de Gaulle — običnim, protiv kojeg se on borio za života, a koji se danas naziva zapadnom civilizacijom, pod dominantnim utjecajem anglosaksonskog svijeta.
Francuski identitet se razvodnio u bruxelleskom birokratskom labirintu – onom koji je velikim dijelom izgradila sama zemlja Gala. Danas se postavlja kao ključni vojni lider te i takve Unije – birokratske tvrđave. Pita se zašto njezinim vodstvom drugi nisu oduševljeni? Ne shvaća zašto njezin legendarni „šarm“ više ne djeluje.
Iako se ključni razlog nameće sam po sebi : kada Francuska želi isto što i anglosaksonske zemlje, druge europske države radije biraju original nego kopiju. Što bi dakle uopće mogla donijeti europska strateška autonomija s francuskim vodstvom bez nove i drugačije vizije Europe i njene uloge u svijetu – kakvu je npr. imao general de Gaulle sa svojom Europom do Urala ?
Politička elita i sudski postupci
Francuski narod i dalje sanja državu afirmiranog „karaktera“ — onu iz nekih prošlih vremena. Sve češće glasa za različite tzv. populističke stranke. Francuske vanjskopolitičke smjernice toliko su određujuće u njihovu izboru da palestinsko pitanje nerijetko presuđuje hoće li se birači odlučiti za lijevu propalestinsku ili desnu proizraelsku populističku opciju.
Političke elite, nesposobne izaći iz utabanih putova i osloboditi se čvrstog „zagrljaja“ svojih financijski moćnih pokrovitelja, preziru politički izbor naroda. Vjeruju da ih narod odbacuje jer je neuk, jer nema diplome velikih škola poput njih — pa je zavidan i jednostavno ne razumije veličinu njihova uma.
Stoga se ponašaju poput neshvaćenih umjetnika: gubitak naklonosti Francuza pogrešno tumače kao posljedicu jaza između onoga što žele izraziti i načina na koji ih okolina doživljava.
Tako im je trenutačno jedina misija „pedagoški“ (propagandno) djelovati protiv „pogrešnih populističkih pobuda“ naroda kojim upravljaju. U tom se okviru, u završnici priprema za predsjedničke izbore 2027., umnožavaju istrage i sudski postupci protiv potencijalnih ili već službeno prijavljenih kandidata.
Riječ je o kandidatima koji uglavnom ne pripadaju Macronovoj stranci niti njemu bliskim strankama tradicionalne desnice i ljevice, zahvaljujući kojima makronisti i dalje vladaju.
Prva je populistica Marine Le Pen (Nacionalno okupljanje), koja je najvjerojatnije već izbačena iz političke utrke — u očekivanju potvrde presude zbog financiranja stranačkih zaposlenika u Francuskoj europskim sredstvima namijenjenima asistentima u Europskom parlamentu.
Nakon nje, i njezin nasljednik Jordan Bardella nalazi se pod povećalom: navodno su određeni europski fondovi korišteni za neprikladne troškove.
Ni vođa populističke ljevice Jean-Luc Mélenchon nije izbjegao istrage u Francuskoj koje su pokrenule europske institucije i akteri zbog navodnih nepravilnosti u zapošljavanju i nenamjenskom trošenju sredstava za asistente u Europskom parlamentu.
Bivši Macronov premijer Édouard Philippe, koji je predsjednikovu stranku napustio 2020. godine, zahvaljujući čemu danas uživa značajnu popularnost, također je pod sudskom istragom zbog navodnih nepravilnosti u javnom upravljanju i trošenju javnog novca.
„Klubu pod istragom“ pridružio se i predstavnik stare škole francuskih gaulista Dominique de Villepin, koji je pod istragom zbog sumnje na nepravilnosti povezane s darovima koje je primio dok je bio ministar (2002. – 2005.), a koje je kasnije navodno zadržao umjesto da ih vrati državi.
Ukratko, težina nepravilnosti za koje se terete ti potencijalni i službeni kandidati proporcionalna je njihovoj „težini“ u predizbornim anketama.
Drugim riječima, novi predsjednik mogao bi ponovno biti netko iz Macronu kompatibilnih redova, ukoliko francusko, formalno neovisno pravosuđe — ali ovisno o izboru meta i tajmingu zviždača — eliminira kandidate koji uživaju najveću potporu birača.
Kraj političke karijere Marine Le Pen? Sud joj zabranio izići na izbore 2027. Reakcije iz svijeta
U međuvremenu?
Nesposobni promijeniti smjer, prihvatiti kritiku i samokritiku, francusko političko vodstvo i državni mediji misaono su se ukrcali na svoj jedini nosač zrakoplova, znakovitog imena Charles de Gaulle. Naravno, na „krstarenje“ su krenuli o trošku francuskih poreznih obveznika.
„De Gaulle“, nuklearni nosač zrakoplova sposoban nositi borbene zrakoplove (Rafale M), helikoptere i izviđačke avione te djelovati kao mobilna baza s oko 1.500–2.000 ljudi na brodu, krstari u vodama u kojima su njihovi angloamerički i izraelski saveznici „zapalili vatru“: od Baltika (NATO misija “Lafayette 26” – Rusija, Grenland) i Sjevernog mora do Mediterana (NATO/EU operacije – Bliski istok), pa kroz Suez u Crveno more i Adenski zaljev (Iran – Houthi zona) do ulazne zone za Indijski ocean – prema Hormuškom tjesnacu, tražeći priliku da bude koristan — ako to dopuste oni koje se danas pita.
Račun tog „krstarenja“ drastično raste, ali tvrde da ništa nije preskupo za projekciju francuske vojne snage i njene volje da sudjeluje u kontroli pomorskih ruta (približno 1 milijun eura dnevno tijekom razmještaja[i]).
Narod?
Narod bi rado zaboravio grubu ratnu stvarnost koja mu se nudi kao jedina perspektiva. Zahvatila ga je nostalgija. Tako koncerti glazbe iz 60-ih, 70-ih i 80-ih godina doživljavaju fenomenalni uspjeh diljem države[ii].
Kao da je narod krenuo u potragu za izgubljenim identitetom, poput Prousta za „izgubljenim vremenom“. Kao da je francuski višestoljetni identitet nepovratno nestao u prošlosti, progutan vremenom koje više ne postoji.
Zato se Francuzi rado projiciraju u svoju relativno nedavnu prošlost. Naprotiv, slabo prate „krstarenje“ koje vlast snažno medijski promovira. Dakle su narod i njegove elite u potragu za izgubljenim identitetom krenuli suprotnim putovima. Iz čega je razvidno da se neće uskoro sresti.
Izgubljena meka moć
Francuska je dugo vjerovala da njezina veličina počiva na generalima, institucijama i državnim simbolima. Onda su legende otišle — Charles de Gaulle u povijest, Brigitte Bardot u mit — a Republika je ostala sama sa sobom, tražeći novu verziju vlastite važnosti u svijetu koji je u međuvremenu naučio funkcionirati i bez francuskih lekcija.
Danas je sve očitije kako Francuska, nakon što je „potrošila” stare mitove, ne živi samo na simboličkom kapitalu nego i na vrlo konkretnom državnom dugu, koji odavno više ne izgleda kao ciklus, nego kao trajno stanje — gotovo nacionalna disciplina.
U pozadini starih mitova, manje elegantno ali itekako profitabilno, stajala je i stari francuski žuti tisak: lukrativan izvozni proizvod koji je skandalima, zvijezdama i opsesijama gradio globalnu vidljivost Francuske često učinkovitije od službene diplomacije.
Tu se nazire ono što bismo mogli nazvati „geopolitika à la Brigitte Bardot”: sustav u kojem se utjecaj više ne proizvodi samo kroz državu, nego kroz spektakl — kroz medije, mitove i figure koje žive između privatnog skandala i javne fascinacije. Dok diplomacija objašnjava Francusku, žuta štampa je, uz diskretan profit, zapravo prodaje.
Drugim riječima, dok Francuska danas – zasad bezuspješno – traži novu Marianne i novu strategiju utjecaja, možda bi joj trebalo savjetovati da prizna institucijama neugodan kontinuitet: ponekad su upravo kulturalni i medijski spektakli stare Francuske bili njezina najozbiljnija geopolitička valuta.
Geopolitika à la Brigitte Bardot
- – Charles de Gaulle poziva Brigitte Bardot u Élyséejsku palaču na godišnji domjenak za umjetnost i književnost. San francuskog predsjednika je napokon upoznati glumicu o kojoj svi govore, koja je postala legenda utjelovivši Juliette Hardy u filmu svog bivšeg supruga Rogera Vadima.. créa la femme.
Iako mu supruga Yvonne de Gaulle — koja nije bila sklona „toj ženi sumnjive reputacije, dvaput razvedenoj i koja hoda gola okolo” — uporno ponavlja: “Charles, nemojte ni pomisliti.”
BB je oduševljena pozivnicom. Oduvijek je bila gaullistkinja, duboko gaullistkinja, oduvijek se divila generalu.
Na generalov poziv u Élyséejskoj palači okuplja se službena verzija francuske kulture: književnici, kazalištarci, glazbenici i, naravno, filmske zvijezde. U prvom planu — jer kamera uvijek bira svoje miljenike — pojavljuju se Raymond Devos, Louis de Funès, Bourvil, Fernandel, Jean-Paul Belmondo, Annie Girardot…
- – godinu dana prije Svibnja 1968. u Francuskoj, odnosno pobune protiv gaullističkog poretka, država još uvijek pokušava kurirati kulturu, iako joj ona već izmiče. Prava intelektualna gravitacija tog vremena ne stanuje nužno pod kristalnim lusterima Republike. Izvan protokola — i često protiv njega — Francusku oblikuju Jean-Paul Sartre i Simone de Beauvoir, koji definiraju misao epohe; Françoise Sagan, koja banalizira skandal i normalizira slobodu; te Jean Cocteau, koji je granice umjetnosti već odavno učinio suvišnima.
A onda, bez najave, pojavljuje se BB kao oličenje te kontroverze. Kao i obično, preuzima svu pozornost. Plava kosa namjerno neuredna, prepoznatljiv tamni pogled i naglašene usne. Dolazi pod ruku sa suprugom, milijarderom Gunterom Sachsom, odjevena u vojnički, gotovo provokativan styling koji Élysée neće tako brzo zaboraviti.
Zaboravlja se etiketa: mala crna haljina i uredna protokolarna punđa. Te večeri „najljepša žena na svijetu” nosi mušku uniformu inspiriranu husarima, s crnim časničkim sakoom i ukrasima.
Prema svjedocima, Yvonne de Gaulle je toliko zatečena njezinim pojavljivanjem da joj je gotovo pozlilo. Naprotiv, francuski predsjednik je zabavljen, čak fasciniran. Dočekuje mit koji remeti društvene norme.
“Chic! Vojnik,” navodno je dobacio kad ju je ugledao, prije nego što joj je prišao. A zatim dodao: “Ah, to ste vi! Izdaleka sam vas zamijenio za vojnika.”
Ubrzo nakon susreta s „BB-om u vojničkom izdanju”, na de Gaulleov osobni zahtjev, Bardot je izabrana za novo službeno lice republikanskog simbola – Marianne. Prvi put taj će simbol utjeloviti jedna filmska zvijezda. Time je njezin status legende dodatno učvršćen, ovaj put i uz službeni pečat države koju je istodobno fascinirala i provocirala. Na vrhuncu karijere — smjela, nekonvencionalna, simbol ljepote i provokacije — BB je utjelovila Francusku Republiku u ženskom obliku: ideal Francuske kakva želi biti.
Tako su BB i Francuska postale dvije isprepletene sudbine. Prvo su fascinirale svijet, a onda ga pomalo počele zamarati.
1960-ih, Charles de Gaulle i Brigitte Bardot bili su najpoznatiji Francuzi na svijetu. Širili su francuski utjecaj — svaki na svoj način: on kroz državu, ona bez nje — kroz geopolitiku à la BB.
Svjedoci navode da je čak i sam de Gaulle priznao da je Bardot učinila više za ugled Francuske nego dobar dio njegovih ministara i veleposlanika. Drugim riječima: diplomacija je radila svoj posao — Bardot još i bolje.
Povukavši se s filmske scene već 1973., Brigitte Bardot postaje beskompromisna u borbi za prava životinja, koju podiže na međunarodnu razinu — i podjednako radikalna na političkom terenu. Bliska, kako populistima Marine Le Pen, tako i radikalima njezina oca Jean-Marie Le Pena, više je puta osuđivana zbog poticanja rasne mržnje.
Iako nije bila oštrija prema muslimanima koje je kritizirala zbog ritualnog klanja životinja nego prema kanadskim lovcima na tuljane — koji je nikada nisu tužili — njezina pozicija izazvala je i snažan otpor nove francuske „woke” ljevice.
Tako se našla u istoj situaciji kao i francuski narod čije je ideale nekoć utjelovila kao Marianne — i koji se sve češće okreće protiv tradicionalne republikanske ljevice i desnice, udaljene od njihove životne stvarnosti.
Političare koji su posljednjih pedesetak godina vladali Francuskom BB je opisivala kao „udaljenu kastu”, „administratore propadanja” i ljude koji ne razumiju ni narod ni zemlju. Ukratko, delegitimirala ih je kao klasu, zbog čega je njezin govor često prelazio granicu političke kritike i ulazio u širu društvenu kontroverzu.
Bila je revoltirana obraćanjem te „udaljene kaste” narodu s elitističke visine i njezinim preuzimanjem uloge samozvanih spasitelja koji narodu poručuju: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.”
Drugim riječima, general de Gaulle bio je pronicljiv kada joj je dao ulogu Marianne. Znao je da će je odigrati izvan očekivanja.
On je, nakon referenduma 1969., napustio političku scenu — ali uz zadržan status državnika i gotovo netaknut simbolički kapital, koji su njegovi politički nasljednici brzo potrošili. Ne samo da je Francuska, ekonomski, industrijski, kulturno i diplomatski, postupno izgubila dio svoje nekadašnje veličine, nego je i u velikoj mjeri prihvatila angloameričku dominaciju, napuštajući degaullističku posebnost.
Francuska se utopila u bruxelleskoj žabokrečini i sve češće djeluje kao zemlja koja više nema što za reći. Kako je preminuo još 1970., general je — za razliku od BB — bio pošteđen promatranja te agonije.
De Gaulle je otišao kao institucija. Bardot je ostala još dobrih 55 godina kao kontroverza. Jedan se povukao u povijest, druga je ostala u raspravi, i 2023., tri godine prije smrti, zaključila:
„Francuska je propala, ali se može ponovno roditi.”
Kako? Svijet od nje sigurno ne očekuje novog lažnog „Mozarta financija”. Ali bi nova Marianne koja utjelovljuje nove francuske i svjetske kontroverze bila dobrodošla. Skandaloznija — ali inspirativnija.
Kakva je izvorna Marianne? Anonimna „narodna djevojka”, djelomično ogoljenog poprsja, proistekla iz pariških radničkih i revolucionarnih krugova – ali i model koji su umjetnici birali u ateljeima (bez trajnog “službenog” identiteta). Dakle, prva Marianne nije bila osoba nego revolucionarni ideal u ženskom obliku. Tek u 20. stoljeću Marianne dobiva „poznata lica” — slavnih Francuskinja (modeli, glumice, pjevačice) – od kojih nijedna nije ostvarila međunarodni utjecaj mjerljiv utjecajem BB.
“Panthéon, Bardot i dvije Francuske: narodna Marianne i institucionalna svetica”
Brigitte Bardot ostala je izvan institucija — i to ne slučajno, nego dosljedno. Nikada se nije identificirala kao feministkinja, niti je pripadala intelektualnim ili političkim krugovima koji su definirali „službenu” emancipaciju. Ipak, njezin radikalni individualizam, odbacivanje normi i stalni javni bunt proizveli su paradoks: izvan svih teorija feminizma, ona je kroz vlastitu slobodu tijela i odbijanje društvenih okvira proširila prostor ženske autonomije jednako snažno kao i institucionalni pokreti.
Drugim riječima — nije bila feministkinja, ali je živjela ono što je feminizam tek kasnije pokušao definirati.
Brigitte Bardot dolazi iz katoličke, konzervativne, imućne pariške buržoazije: otac industrijalac, a majka Liane Bardot, bivša balerina i domaćica, stroga u odgoju i usmjerena na disciplinu i društvene norme. Upravo iz tog svijeta ona će kasnije izaći kao njegova potpuna negacija — simbol slobode tijela, seksualne autonomije i javnog skandala kao oblika izraza.
Postala je narodna figura, francuska Marianne u pop-kulturnom smislu — lice slobode, senzualnosti i neposlušnosti koje je narod prepoznavao i prije nego što su ga institucije pokušale definirati. Bila je narodna diva, simbol Francuske „odozdo”, izvan službenog protokola Republike.
Njezina suprotnost bila je Simone Veil, francuska ministrica i prva žena predsjednica Europskog parlamenta, koja je pripadala sasvim drugoj logici države. Rođena je u asimiliranoj židovskoj građanskoj obitelji u Nici: otac André Jacob bio je arhitekt, majka Yvonne Steinmetz obrazovana žena srednjeg građanskog sloja. Obitelj duboko integrirana u republikanske vrijednosti — sve dok ih povijest nije brutalno prekinula deportacijom u Auschwitz.
Ta razlika nije samo biografska, nego politička: Veil je vjerovala u institucije čak i nakon što su je slomile, i upravo zato je postala jedna od njihovih najvažnijih reformatorica.
Kao ministrica zdravstva, 1975. godine progurala je zakon o legalizaciji pobačaja u Francuskoj (Loi Veil) — povijesni trenutak u kojem država priznaje žensku autonomiju nad vlastitim tijelom kroz zakon. Taj je zakon prošao jer su, u vrlo realnom političkom smislu, ključni muški kolege napokon bili spremni prihvatiti promjenu, u trenutku kada je društveni i politički konsenzus dozrio dovoljno da se reforma uopće može dogoditi.
Brigitte Bardot u husarski inspiriranim kombinacijama i raspuštenoj kosi rušila je norme, dok je Simone Veil u strogim kostimima i punđi prihvaćala institucije kako bi ih iznutra mijenjala.
Kao zastupnica establishmentu prihvatljive te druge logike Republike koja bira svoje heroine — one koje se uklapaju u institucionalni narativ i koje ga učvršćuju — Simone Veil je 2018. posmrtno „panthéonizirana”. Ušla je u Panthéon de Paris – pariški mauzolej i nacionalni hram u kojem Francuska odaje počast svojim najvažnijim osobama, u svečanosti koja potvrđuje državni narativ i hijerarhiju nacionalnog sjećanja.
Naprotiv, sprovod Brigitte Bardot 2026. bio je zamišljen kao anti-spektakl — bez državne pompe, u znaku jednostavnosti i odbijanja institucija, dosljedan njezinu životnom stavu izvan protokola i protiv estetike ceremonije. I umrla Bardot, položena u jednostavan lijes od bora i pletene vrbe, preuzela je svu pozornost u trenutku unošenja lijesa u crkvu u Saint-Tropezu.
I ne samo pozornost. Već je Antoine Pinay, de Gaullov ministar financija, upozoravao predsjednika na ono što su mnogi tada ignorirali: „Izvoz filmova Brigitte Bardot donosi Francuskoj jednako deviza koliko i Renault.“ BB je dakle bila najbolji francuski „izvozni proizvod“, punila je državni budžet.
Vjerojatno je to jedan od bitnih razloga iz kojih je tako rano otišla u „aktivnu mirovinu“ i prezirala ljudsku okrutnost i licemjerje, tvrdeći da joj životinje daju smisao i mir koji među ljudima nije pronašla. U njezinoj viziji svijeta, životinje su nevine, a ljudi kompromitirani. Ili jednostavnije: ako treba birati društvo, ona bira ono koje ne govori — i ne izdaje.
Tako su, iako to sigurno nije htjela, i od njenog pogreba više profitirali ljudi od životinja koje je štitila. Neposredno nakon sprovoda, njezin odabrani lijes od vrbove šibe (osier) izazvao je nezapamćen interes, a potražnja za takvim modelima u Francuskoj i inozemstvu naglo je porasla. Tvrtka koja je taj model koncipirala, prije narudžbe obitelji Bardot, prodala ih je ukupno tek šezdesetak. Nakon sprovoda BB, ista tvrtka Funico počela je zaprimati više desetaka narudžbi dnevno[iii].
Drugim riječima, Simone Veil ušla je u Panthéon de Paris kao izabrana „svetica” Republike, dok je Brigitte Bardot ostala izvan njega kao narodna Marianne — simbol koji nije trebao državnu potvrdu.
Ono što povezuje te dvije francuske heroine jest često zaboravljen kontekst u kojem su odrastale i djelovale: francuske žene dobile su pravo glasa tek 1944. godine, a pravo na vlastiti bankovni račun i ekonomsku neovisnost tek 1965. godine. Dakle, i Veil i Bardot oblikovane su u Francuskoj koja je još uvijek pregovarala s pojmom ženske autonomije, te je bio nužan radikalan obrat.
Međutim, Republika ne priznaje samo utjecaj, nego i njegovu poslušnost institucijama. Tako je poslušna Simone Veil postala zakon kroz institucije, a neposlušna Brigitte Bardot legenda izvan njih. Jedna je slavu stekla unutar sigurnog institucionalnog okvira, druga internacionalnu prepoznatljivost mimo njega. Jedna je institucije koristila kao okvir vlastitog djelovanja, zarade i kontinuiteta – proizvode svog rada ostavila je u naslijeđe svojoj obitelji. Druga je zanemarila materijalni probitak svoje obitelj i vlastiti notorijetet i resurse stavila u službu globalne borbe za prava životinja – kojima je u trajno naslijeđe ostavila produkt svog rada, među kojima i zakone.
dr. sc. Sanja Vujačić: 2026.: Povratak ‘Biča Božjeg’: Mir na kredit
Ostavština Brigitte Bardot
Brigitte Bardot je kroz Fondation Brigitte Bardot značajno pridonijela jačanju francuskog i međunarodnog zakonodavstva o zaštiti životinja, posebno kroz promicanje primjene odredbi Code pénal article 521-1 (Kazneni zakon), koji sankcionira okrutnost, zlostavljanje i teška postupanja prema životinjama, te kroz šire priznavanje životinja kao osjetilnih bića u francuskom pravnom sustavu.
Njezin aktivizam također je utjecao na pooštrenje regulacija i javnih politika protiv uzgoja i trgovine krznom, uključujući zabrane ili ograničenja u pojedinim državama i gradovima te općenitu promjenu javnog i industrijskog stava prema uporabi životinjskog krzna u modi. Djelovanje njezine zaklade obuhvatilo je i borbu protiv testiranja na životinjama, regulaciju transporta životinja, zabranu lova na tuljane te smanjenje industrijskog zlostavljanja u stočarstvu, čime je njezin utjecaj imao i zakonodavne i društvene učinke izvan Francuske.
Brigitte Bardot je oblikovala vrstu „meke geopolitike” izvan klasičnih diplomatskih kanala: pritisak javnosti, medijska vidljivost i moralna kampanja pretvoreni su u stvarne promjene u zakonodavstvu i praksama. U toj „geopolitici à la Bardot”, moć ne proizlazi iz institucija nego iz njihovog zaobilaženja: javnog pritiska koji, dugoročno, prisiljava sustave da mijenjaju pravila.
Što je BB mislila o modi, pokretu Me Too i o Marine Le Pen?
Po pitanju mode, kako je sama govorila, njezin stil je da nema stila — odnosno da svjesno i vješto sublimira jednostavnost. Danas mlade žene toga možda nisu ni svjesne, ali činjenica da u većini nose dugu, raspuštenu kosu, a ne stroge punđe, te da su balerinke i ležerna, uniseks estetika ušle u svakodnevnu modu, često se izravno povezuje s Brigitte Bardot.
Glede pokreta Me Too, tvrdila je da je otišao predaleko, nazivajući ga „lovom na vještice” te kritizirala pretjeranu viktimizaciju žena i javno prokazivanje muškaraca. Istodobno je branila ideju zavođenja i flerta kao sastavnog dijela francuske kulture, upozoravajući da bi se njihovom kriminalizacijom izbrisala razlika između nasilja i uobičajene društvene interakcije.
Takav njezin stav izazvao je snažne reakcije i dodatno učvrstio njezin imidž figure koja ostaje izvan dominantnih društvenih i feminističkih tokova.
Sama je uvijek znala jasno reći „da” ili „ne” — neovisno o tome s kojim se moćnicima susretala. Napustivši filmsku scenu, izjavila je: „Dala sam svoju mladost i ljepotu muškarcima, a sada dajem svoju mudrost i iskustvo životinjama.“
Marine Le Pen, čelnicu Nacionalne fronte, BB je smatrala „genijalnom”. Za nju je Marine utjelovljivala neku vrstu „nove Marianne” — ne institucionalne figure Republike, nego političkog izraza narodne frustracije, suverenizma i otpora prema establišmentu.
Koje su šanse da „Bardotina Marianne“ preuzme političku vlast?
Koordinirano, Bruxelles i Pariz su Marine već izbacili iz igre – onemogućivši joj sudjelovanje u predsjedničkoj kampanji 2027. Tako se u stranci s procijenjeno najvećim kapacitetom pobjede na idućim predsjedničkim izborima (Nacionalno okupljanje), zahvaljujući djelovanju Marine, kao predsjednički kandidat nametnuo mlađahni Jordan Bardella. Jer je talentiran govornik, iako skromnog obrazovanja i podrijetla, prvo je bio „dobar materijal” za Marine Le Pen i njezinu obitelj – koja je odigrala ulogu Pigmaliona. Međutim, on se tako dobro uživio u ulogu Pepeljuge da je konačno dočekao i svoju princezu – pravu princezu – Mariju Karolinu Bourbon-Dvije Sicilije.
Protivno Marininom izvornom populizmu koji je godinama gradila na ruševinama francuske socijalne ljevice i desnice, Bardella danas promovira „ujedinjenje svih desnica”. Iako je kristalno jasno da će ga tako progutati upravo ona tradicionalna desnica – otuđena od naroda i njegovih realnih problema – protiv koje se donedavno žestoko borio.
Neposredno pred izbore, on živi svoju bajku i dijeli slike svoje intimne sreće s medijima. Ovi zadnji pak govore o spajanju političkog vrha francuskih populista s europskim aristokratskim krugovima — o gotovo simboličnom spoju populizma i starih elita.
Tjedna analiza Zorana Metera: Mijenjaju se odnosi snaga; uvod u kaotizaciju svijeta
Svojom ljubavnom bajkom, kroz žuti tisak, Bardella nudi narodu novu Marianne. Nudi mu novi – aristokratski simbol Francuske Republike (!?). Marija Karolina od Bourbon-Dvije Sicilije potječe iz talijanske plemićke dinastije Bourbon-Dvije Sicilije koja je povijesno vladala južnom Italijom (Napulj i Sicilija) prije ujedinjenja Italije u 19. stoljeću. Danas je ta grana bivše kraljevske obitelji dio europske aristokracije, bez političke vlasti, ali s očuvanim titulama i društvenim statusom. Marija Karolina istaknula se kao influencerica koja savjetuje koju luksuznu torbicu odabrati među brojnima na izbor — uz, naravno, povremeni humanitarni angažman za ravnotežu slike.
I to bi, dakle, Francuskoj trebalo vratiti staru slavu. To bi trebao biti novi ideal Francuske Republike kakva želi biti ?
[i] Vidi: https://info.fr/le-charles-de-gaulle-coute-1-million-deuros-par-jour-de-deploiement-en-mediterranee/?utm_source=chatgpt.com
[ii]Vidi: https://www.lepoint.fr/art-de-vivre/pourquoi-la-musique-des-annees-60-a-80-cartonne-30-01-2014-1786023_4.php?utm_source=chatgpt.com
[iii]Vidi: https://www.leparisien.fr/en-region/nous-recevons-plusieurs-dizaines-de-demandes-par-jour-le-cercueil-en-osier-choisi-par-brigitte-bardot-fait-un-carton-07-02-2026-W7WZGA6ZQVAJ7GMIH42N7XTGNE.php?utm_source=chatgpt.com
