Najave da bi mađarski MOL, pod pritiskom američkih sankcija, mogao preuzeti Naftnu industriju Srbije od ruskog Gazproma pokrenule su brojne rasprave i špekulacije diljem jugoistočne Europe. Takav bi potez MOL-u donio ne samo kontrolu nad srpskom naftnom kompanijom, već i nad njezinom maloprodajnom mrežom u Rumunjskoj i Bugarskoj te otvorio prostor za daljnje širenje na tim tržištima. Istodobno, dodatno bi ojačala pozicija MOL-a, koji već ima većinski udio u hrvatskoj INA-i i posjeduje slovački Slovnaft.
U tom bi se slučaju i hrvatski naftovod Janaf našao u osjetljivoj situaciji, jer bi postao još ovisniji o poslovnim interesima snažno konsolidirane MOL-ove grupacije, s mogućnošću da dio njegovih kapaciteta dugoročno izgubi na važnosti. Ipak, za Srbiju je ključno pitanje hoće li se razriješiti neizvjesnost oko prava na uvoz i preradu nafte u rafineriji u Pančevu te hoće li država uspjeti zaštititi stabilno funkcioniranje tog sustava.
Dio stručnjaka upozorava da bi NIS, uđe li u sastav MOL-a, mogao doživjeti sudbinu sličnu onoj koju je prošla INA, nekadašnji regionalni energetski lider. Prema riječima dekana zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Vladislava Brkića, takvo bi preuzimanje dodatno učvrstilo MOL kao dominantnog igrača u cijelom lancu – od transporta i prerade nafte do prodaje derivata. Stvarni učinci, međutim, ovisit će o tome pod kojim će se uvjetima ruski kapital i utjecaj zamijeniti novom vlasničkom strukturom, piše Igor Lasić za Deutsche Welle.
Pančevačka rafinarija
Brkić smatra da bi u tom scenariju moglo doći do daljnje koncentracije tržišne moći u Mađarskoj, Srbiji, Hrvatskoj i Slovačkoj, zbog čega bi regulatorna tijela trebala pojačano pratiti moguće posljedice za tržišno natjecanje i krajnje potrošače. Iskustvo INA-e, dodaje, pokazuje da ulazak velikog regionalnog partnera često znači premještanje ključnih upravljačkih funkcija, restrukturiranje proizvodnje i preispitivanje uloge pojedinih rafinerija u okviru šire mreže.
Ako bi MOL u svoju grupu uključio i pančevačku rafineriju, moguće su promjene u obujmu prerade i investicijskim prioritetima, ovisno o ukupnoj strategiji kompanije. Ipak, za razliku od hrvatskog slučaja, Srbija bi, zahvaljujući državnom udjelu i uvjetima koje nameću Sjedinjene Države u vezi s potpunim povlačenjem ruskog vlasništva, mogla ugovorno osigurati kontinuitet rada ključne infrastrukture i zadržati barem dio utjecaja na strateške odluke.
U Hrvatskoj se, pak, još pamti kako je gubitak stvarne kontrole nad INA-om označio početak dugotrajnog slabljenja domaće naftne industrije. Danas se, uz potencijalno jačanje MOL-a u regiji, otvara i pitanje buduće uloge Janafa, ali i položaja riječke rafinerije, jedine koja je ostala u funkciji nakon zatvaranja pogona u Sisku. Nije sigurno hoće li ona zadržati status ključnog opskrbnog centra ili će se, u okviru racionalizacije proširene MOL-ove mreže, suočiti s novim ograničenjima.
U tom kontekstu sve se češće spominje potreba da hrvatska država razmotri jačanje vlastite kontrole nad stratešnom energetskom infrastrukturom, kako bi se ublažili mogući negativni učinci odluka koje se donose izvan zemlje i osigurala dugoročna sigurnost opskrbe, osobito u nestabilnim geopolitičkim okolnostima.
Brkić pritom upozorava i na dodatni problem – nisku razinu popunjenosti podzemnog skladišta plina u Okolima kod Zagreba, koje je trenutačno ispunjeno znatno ispod europskog prosjeka. Takvo stanje povećava ranjivost sustava na hladne periode, poremećaje u uvozu i cjenovne šokove na tržištu. Prema njegovim riječima, riječ je ne samo o tehničkom, nego i o važnom sigurnosnom i političkom pitanju, posebno u trenutku kada pojedine regionalne kompanije sve snažnije učvršćuju svoju ulogu u opskrbi fosilnim gorivima.
