Njemačka se suočava s hitnom potrebom reforme socijalnog sustava kako bi ga prilagodila izazovima budućnosti. Nakon oštre izjave kancelara Friedricha Merza (CDU) da sustav “više nije financijski održiv”, postalo je jasno da poticanje nerada na teret države mora postati prošlost, piše Bild. Da bi se to ostvarilo, Merz i njegova vlada morat će zasukati rukave. Problem je, naime, što je socijalni sustav prečesto nepravedan i postavlja potpuno krive poticaje, obeshrabrujući rad i stvarajući apsurdne situacije. Prema pisanju Bilda, ovo su samo neki od najdrastičnijih primjera.
Jedan od najvećih paradoksa sustava jest da osoba koja prima socijalnu pomoć i odluči prihvatiti posao često na kraju mjeseca nema osjetno više novca u novčaniku. Razlog? Čim osoba počne raditi, istovremeno joj se smanjuju ili u potpunosti ukidaju druge državne potpore, poput subvencije za stanarinu (Wohngeld) ili plaćanja vrtića.
Posebno je drastičan primjer koji je izračunao socijalni stručnjak Andreas Peichl s uglednog ifo Instituta. Ako u četveročlanoj obitelji jedan od supružnika pronađe posao, čime se kućni budžet poveća s, primjerice, 3.500 na 5.500 eura mjesečno, obitelj na kraju, kad se sve zbroji i oduzme, nema gotovo nikakav neto porast primanja. Državne pomoći se ukidaju, a novi porezi i doprinosi “pojedu” gotovo cijelu povišicu.
Nelogičnosti se nastavljaju i u starijoj dobi. Primatelji takozvanog “građanskog dohotka” (Bürgergeld) automatski imaju pravo na osnovnu socijalnu sigurnost u starosti, bez obzira na to što nisu uplaćivali obvezne doprinose. S druge strane, radnici s niskim primanjima desetljećima uplaćuju u mirovinski fond, da bi na kraju često imali tek neznatno višu mirovinu od primatelja socijalne pomoći, a ponekad, zbog raznih obračuna, čak i manju. Ovakav sustav šalje poražavajuću poruku koja se duboko ukorijenila u društvu: “Rad se ne isplati”, percepcija koja mnoge prati od radnog vijeka do mirovine.
U sustavu njemačkog zakonskog zdravstvenog osiguranja, bračni partneri i djeca mogu biti besplatno suosigurani preko jednog zaposlenog člana obitelji. Međutim, postoji uvjet: kao suosigurani član obitelji, osoba smije imati samo minimalne prihode, koji će 2025. godine iznositi maksimalno 535 eura mjesečno. To u praksi znači da ako oba supružnika imaju primanja koja prelaze taj iznimno niski prag, oboje moraju plaćati pune doprinose za zdravstveno osiguranje. Time se ‘kažnjavaju’ obitelji u kojima oba partnera rade, čak i ako zarađuju skromno, stvarajući financijski pritisak koji jednoroditeljske obitelji ili one s jednim zaposlenim nemaju.
Ovi primjeri jasno pokazuju da je pred njemačkom vladom golem zadatak. Reforma socijalnog sustava nije više samo političko pitanje, već nužnost za osiguranje pravednosti i poticanje rada kao temeljne vrijednosti društva.
