Posljednji dani srpnja, vrućina, onaj dio godine kada bi čovjek najradije skinuo i kožu sa sebe. Jednom rukom pritiskao sam gumbe na daljinskom upravljaču televizora, a drugom listao vijesti na mobitelu. I na televiziji i na mobitelu jedna od glavnih tema bila je izbor predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. Dr. med. Josip Varvodić vs. dr. sc. Dragan Primorac, dr. med. Ako kao razlog interesa za ovaj događaj zanemarimo lošu karmu jednog od kandidata koji se valjda jedino još nije kandidirao za predstavnika stanara, te činjenicu da je taj isti postao predsjednik “svojeg” saveza u travnju 2026. godine, priča me zainteresirala zato što su oba kandidata doktori medicine. Što ih je navelo da se uz svoje primarno zanimanje koje je, kad se ozbiljno obavlja, vrlo zahtjevno i vremenski i mentalno, dodatno volonterski angažiraju u radu sportskih saveza, a potom i za predsjednika HOO-a? Unatoč tome što funkcija predsjednika HOO-a službeno nije politička, je li razlog izražena politička i društvena težina koju funkcija nosi? A nakon toga, pitanja su se samo množila. Zašto baš doktori medicine, postoje li druge institucije u kojima se doktori “gomilaju”, kako je do toga došlo? Uf, kakva pitanja. Valjda mi je u sezoni kiselih krastavaca vrućina udarila u glavu pa razmišljam i o tome. Ali kad jednom počneš kopati po podacima, teško je stati. Ali, zašto ne? Pretraga me brzo dovela do Sabora kao najboljeg polazišta za analizu. Pregled obrazovne strukture i zastupljenosti pojedinih struka po sazivima otkriva jasne trendove.
Najprije sam pregledao promjene strukture obrazovanja zastupnika kroz pojedine sazive Sabora te udio pojedinih struka u sabornici.
Neprekidni pad
Prvo upada u oči pad udjela SSS-a, a zatim drastično smanjenje inženjera u saborskim klupama. Za one koji su zaboravili ili nikad nisu ni obraćali pozornost, prvi saziv Sabora bio je trodomni. Sastojao se od Vijeća udruženog rada (predstavnici radnika i zaposlenika), Vijeća općina (po dva predstavnika iz svake tadašnje općine) i Društveno-političkog vijeća (predstavnici političkih stranaka i građana).
Uzrok rekordnog broja zastupnika srednje stručne spreme u prvome sazivu jesu članovi Vijeća općina. U sljedećim sazivima postotni udio SSS zastupnika polako, ali sigurno pada, dok raste broj VSS-a. Netko bi rekao da porast broja VSS zastupnika treba zahvaliti inflaciji sveučilišta i veleučilišta u Hrvatskoj (naročito Sveučilištu u Osijeku) i uvođenju Bolonjskog procesa u obrazovanje, što je rezultiralo hiperprodukcijom diploma. Početkom 90-ih Hrvatska je imala četiri javna sveučilišta (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek), dok danas na prostoru Hrvatske djeluje više od 90 visokoškolskih ustanova!
Kad se pogleda sastav Sabora po strukama, u prvom sazivu Sabora zabilježen je najviši udio inženjera i STEM stručnjaka. Posljedica je to sastava Vijeća udruženog rada. Naime, u Saboru su sjedili direktori velikih tvorničkih sustava i inženjeri građevinarstva, elektrotehnike i strojarstva. Kad je riječ o sabornicima iz STEM područja, vidljiv je konstantan pad pa se može pretpostaviti da se inženjerski kadar vraća u svoja osnovna zanimanja i odabire obnavljanje infrastrukture u privredi umjesto parlamentarne političke karijere.
Ali pet do sedam posto samo po sebi ne znači mnogo. Pogledajmo druge zemlje. Koliki je udio liječnika u parlamentima zapadnoeuropskih zemalja? Dostupni podaci pokazuju da liječnici čine tek jedan do dva posto zastupnika. U zapadnoj i sjevernoj Europi, poput Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva ili skandinavskih zemalja, udio liječnika u parlamentima vrlo rijetko prelazi granicu od 1,5 do 2,5 posto.
Opadajući trend
Francuska Nacionalna skupština pokazuje opadajući trend: u sazivu od 2017. do 2022. imala je 27 liječnika među 577 zastupnika (4,7 posto), u sazivu od 2022. do 2024. taj je broj pao na 18 (3,1 posto), dok u aktualnom sastavu od 2024. godine sjedi tek 12 liječnika, što čini samo 2,1 posto. Italija u svojoj XIX. legislaturi Donjeg doma od 2022. godine ima osam liječnika među 400 zastupnika (2 posto), a Španjolska u XV. legislaturi od 2023. godine bilježi 10 liječnika od 350 zastupnika (2,9 posto). Velika Britanija drži povijesno najniže razine u ovom komparativnom skupu: u Zastupničkom domu s oko 620 zastupnika 1979. godine bilo je osam liječnika (1,3 posto), 1983. godine njih pet (0,8 posto), 1997. godine ponovno devet (1,4 posto), a 2005. godine šest liječnika, odnosno samo 1 posto.
Deseti saziv Hrvatskog sabora (2020. – 2024.) imao je 11 liječnika od ukupno 151 zastupnika, odnosno 7,3 posto. Aktualni, jedanaesti saziv Sabora, izabran 2024. godine, ima ih osam, što iznosi 5,3 posto. U srbijanskoj Narodnoj skupštini od 250 poslanika u aktualnom sastavu sjedi 17 liječnika ili 6,8 posto, dok su u nekim ranijim evidentiranim sastavima imali devet liječnika (3,6 posto).
Češka ima još izraženiji obrazac. Češki parlamentarni sastav pokazuje da je u jednodomnom parlamentu od 200 članova u razdoblju od 1969. do 1989. godine sjedilo najviše šest liječnika, što je činilo skromnih tri posto. S padom komunističkog režima i dolaskom demokratskih promjena taj se broj u sazivu od 1990. do 1992. godine popeo na 11 liječnika (5,5 posto), a u razdoblju od 1992. do 1996. dosegnuo je rekordnih 18 liječnika ili čak devet posto ukupnog sastava. U kasnijim desetljećima, od 1996. do 2006. godine, taj se udio u Češkoj stabilizirao na razini od 5,5 do 6,5 posto. Ako pak obuhvatimo novije podatke koji zbrajaju Zastupnički dom i Senat, u razdoblju od 2022. do 2024. godine u Češkoj su od ukupno 281 parlamentarca čak 32 bili liječnici (17 u donjem domu i 15 u Senatu), što čini vrlo visokih 11,4 posto.
Razmjeri fenomena
Zapadnoeuropske demokracije ukazuju na to da sama liječnička diploma očito nije dovoljna da bi liječnik postao politička elita te da njihova zastupljenost u vlasti može drastično oscilirati. Tu se onda pojavljuje zanimljivo pitanje: zašto je situacija u Hrvatskoj i dijelu postsocijalističke Europe toliko drukčija? Istraživanja javnog mnijenja u Hrvatskoj pokazuju da političarima ne vjeruje gotovo nitko, dok su liječnici godinama na samom vrhu tablica povjerenja. Možda se upravo u toj asimetriji krije ključni razlog što su domaće političke stranke već desetljećima opsjednute regrutiranjem doktora medicine. Od prvog saziva Sabora do danas liječnici nisu bili tek dekoracija na izbornim listama, nego ljudi koji su zauzimali neke od najvažnijih političkih funkcija. Obnašali su dužnosti predsjednika Sabora, potpredsjednika Vlade, ministara u raznim resorima i šefova vodećih političkih stranaka. Dok u većini zemalja Zapada parlamentima dominiraju pravnici, ekonomisti i politolozi, Hrvatska je razvila specifičan fenomen u kojem su doktori medicine postali najtraženiji “kapitalci” u izbornim utrkama.
Usporedba s općom populacijom razotkriva razmjere tog fenomena: s oko 17.000 licenciranih liječnika i stomatologa (0,4% stanovništva), njihova zastupljenost u Saboru je i do 15 puta veća od njihova udjela u društvu.
Zbog čega je bijela kuta u Hrvatskoj postala tako dobra odskočna daska za političku karijeru? Što društvo dobiva, a što gubi kada se ordinacija zamijeni saborskim klupama? Unose li liječnici u politici etiku, znanstvenu metodologiju i sustavnost u javne poslove ili su tek politički manekeni čiji angažman izrazito rijetko donosi priželjkivane reforme u samom zdravstvu? Visoki ugled medicinske struke naspram potpuno srozanog ugleda političara stvara prilično jednostavan interes s obje strane. Političkim strankama liječnik donosi ono što im često nedostaje – društveni kredibilitet. Liječniku politika, s druge strane, može otvoriti vrata koja mu sama ordinacija ne bi otvorila. Nije baš komplicirana računica, stranka dobiva ugled liječnika, liječnik dobiva politički utjecaj.
Ključne prednosti
Nažalost, nekim je liječnicima u politici osobni ili ideološki svjetonazor nerijetko važniji od pragmatične politike. Moguće je da liječničko iskustvo, koje često podrazumijeva donošenje odluka, odnosno izbor između nekoliko loših opcija, utječe i na politički stil pojedinca. Ali to je samo spekulacija.
No medicina liječnicima daje i nešto što većina drugih profesija ne daje: donošenje brzih i vrlo odgovornih odluka u veoma stresnim uvjetima te rad pod pritiskom svakodnevna je rutina. Upravo te vještine čine liječnike izuzetno privlačnima za preuzimanje političkih dužnosti, osobito kada je riječ o upravljanju zdravstvenim sustavom.
Ugledni britanski medicinski časopis British Medical Journal ističe četiri ključne prednosti koje liječnici unose u politiku: stručni kredibilitet, pozicijska moć, kolektivni utjecaj kroz strukovne organizacije te dokazno utemeljena ekspertiza.
Analiza ministara zdravstva u zemljama OECD-a tijekom 21 godine pokazala je nešto zanimljivo. Liječnici na čelu zdravstvenih resora nisu povećavali ukupnu potrošnju, ali su drukčije raspoređivali novac. Programi cijepljenja i ranog otkrivanja bolesti, koji izravno utječu na smanjenje smrtnosti i povećanje gustoće liječničke mreže u europskim zemljama, ostvareni su povećanjem udjela sredstava za preventivu za 11 do 14 posto.
No postoji ključna razlika u karijernom putu liječnika u Hrvatskoj i u zapadnim zemljama. Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, gdje odlazak u politiku za liječnika praktički predstavlja put bez povratka jer vrlo brzi znanstveni i tehnološki napredak u kratkom roku učini njihovo kliničko znanje zastarjelim, u Hrvatskoj postoji institucionalizirana praksa čuvanja pozicija. Liječnici, nasuprot većini profesionalnih političara, imaju mogućnost relativno jednostavnog povratka u svoju primarnu profesiju. Za razliku od klasičnih političara koji porazom na izborima riskiraju egzistenciju, zakonski osiguran povratak u bolnički sustav pruža potpunu egzistencijalnu sigurnost nakon odlaska s političke dužnosti.
U izbornim utrkama liječnici uživaju prednost koju rijetko koja druga struka ima, a to je prepoznatljivost izvan stranačkog aparata. Bilo da je riječ o autoritetu koji društvo prirodno vezuje uz medicinu ili o svakodnevnom kontaktu s pacijentima u lokalnim sredinama, sustav preferencijskog glasanja pretvara liječnike u veoma učinkovite sakupljače glasova na terenu.
Hrvatski zdravstveni sustav duboko je politiziran od vrha do dna. Brojne medijske i stručne analize iz godine u godinu ukazuju na to da se ravnateljska mjesta u bolnicama u pravilu popunjavaju prema stranačkoj iskaznici. Jedna od analiza IPSOS-a navodi podatak da je čak oko 75 posto ravnatelja bolnica u Hrvatskoj povezano s vladajućim HDZ-om.
U takvu okruženju ulazak liječnika u političku stranku često nije motiviran čistom ideologijom, nego predstavlja prečac u karijernom napredovanju, tj. postaje nužan preduvjet za stručno napredovanje i dobivanje šefovskih pozicija na odjelima, pristup mrežama javnih nabava te stjecanje utjecaja na alokaciju financijskih resursa. Liječnički politički kapital u Hrvatskoj zato nije vidljiv samo u broju zastupnika u Saboru. Još je zanimljiviji kada se promatra kroz izvršnu vlast, upravljanje bolnicama i stranačke strukture. No unatoč tolikom broju liječnika u politici, oni nikada nisu djelovali kao jedinstven politički blok: osobni interesi i unutarnje podjele redovito sprečavaju da se taj utjecaj iskoristi za sustavno poboljšanje zdravstva.
Usprkos činjenici da je bivši sustav zanemarivao individualnu odgovornost, u postsocijalističkim zemljama liječnici su se rado prihvaćali društvenih i političkih funkcija bivajući među rijetkim profesionalcima koje je sama narav struke naučila preuzeti rizik na sebe, presjeći u kriznom trenutku i reći da se mora učiniti točno određena stvar.
U Hrvatskoj je dodatni poticaj dao Domovinski rat. Liječnici su tada bili među profesionalcima koji su izravno sudjelovali u radu kriznih stožera, sanitetskih postrojbi i civilne zaštite. Dio njih iz tog je iskustva poslije prešao u javni i politički život.
Glavni problemi
Ostaje, međutim, najvažnije pitanje: što su ti liječnici učinili za zdravstveni sustav iz kojeg su potekli? Pregled ministarskih mandata u protekla tri desetljeća pokazuje koliko je taj obrazac duboko ukorijenjen u hrvatskoj politici.
Jedan od najdominantnijih aktera ranih faza bio je dr. Andrija Hebrang, po struci radiolog, visoki dužnosnik HDZ-a. Funkciju ministra zdravstva obnašao je u dva ključna razdoblja: od 1990. do 1992. te od 1993. do 1998. godine. Njegova povijesna uloga u ustrojavanju ratnog saniteta i održavanju zdravstvenog sustava funkcionalnim tijekom obrambenog rata neupitna je i vrlo visoko vrednovana. Međutim, njegovi kasniji pokušaji mirnodopske reforme sustava i obuzdavanja troškova udarali su u zid teške ekonomske realnosti, pa su problemi financiranja ostali nasljeđe i sljedećim administracijama. U tom ranom razdoblju izuzetno je važna bila i uloga dr. med. Slobodana Langa, specijalista socijalne medicine i neovisnog političara, koji je od 1992. do 1993. obnašao dužnost ministra u Vladi bez portfelja. Lang se potpuno posvetio humanitarnim pitanjima, organizaciji konvoja, pomoći izbjeglicama i spašavanju ljudskih života u ratom razorenoj Hrvatskoj i BiH, ostavivši dubok ljudski i etički trag, koji je izlazio iz okvira standardne stranačke politike.
Krajem devedesetih, u razdoblju od 1998. do 2000. godine, na čelu Ministarstva zdravstva bio je ugledni akademik dr. Željko Reiner, internist i član HDZ-a. Reinerov ministarski mandat ostao je upamćen po stabilizaciji resora u poslijeratnim godinama, no njegova politička karijera nastavila se razvijati daleko izvan granica samog zdravstvenog sektora. Dr. Reiner godinama je vodio najveću hrvatsku bolnicu, KBC Zagreb, a na koncu je preuzeo i dužnost predsjednika Sabora, čime je postao jedan od najviših državnih dužnosnika u povijesti samostalne Hrvatske. Većina građana pamti ga po odlasku na skijanje pod rotirkama 2016. godine.
Rastući dugovi
Početkom 2000. godine, dolaskom na vlast Kukuriku koalicije, ministrica zdravstva postala je Ana Stavljenić Rukavina. Ostat će zapamćena po radu na stabilizaciji zdravstvenog proračuna, racionalizaciji troškova lijekova i pokretanju strukturnih reformi sustava, kao i po podnošenju neopozive ostavke zbog moralne i političke odgovornosti u kriznom slučaju “Baxter” 2001. godine, kada su u hrvatskim bolnicama, zbog neispravnih filtara za hemodijalizu, preminula 23 pacijenta. Naslijedio ju je Andro Vlahušić, koji se u ostatku mandata fokusirao na smanjenje lista čekanja, uvođenje dopunskog zdravstvenog osiguranja i modernizaciju bolničke opreme. Početkom dvijetisućitih pojačava se trend ulaska liječnika u Vladu, ali i njihova angažmana u resorima koji nemaju nikakve veze sa zdravstvom. Tako dr. Dragan Primorac, specijalist pedijatrije i renomirani genetičar, u vladama HDZ-a od 2003. do 2009. godine preuzima opsežan resor Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Primorac je pokazao da liječnik u politici može izuzetno energično voditi potpuno drugi sektor, pokrenuvši niz reformi u visokom obrazovanju, uvođenje državne mature i gradnju školske infrastrukture. Nekako u isto vrijeme zdravstvenim resorom upravljao je dr. Neven Ljubičić (od 2005. do 2008. godine), čiji je mandat bio obilježen pokušajima informatizacije i uvođenja e-uputnica, ali i neprestanim borbama s rastućim dugovima bolnica prema veledrogerijama. Sljedeći je u nizu Darko Milinović, koji će ostati zapamćen po provedbi opsežne zdravstvene reforme: uvedene su participacije, restrukturirane su bolnice te je izglasan kontroverzni Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji (MPO). Unatoč tome što mu je mandat formalno završio redovnim putem, porazom HDZ-a na parlamentarnim izborima krajem 2011. godine, iz visoke je politike postupno istisnut i izbačen iz HDZ-a 2018. godine.
Promjenom vlasti i dolaskom Kukuriku koalicije zdravstvo preuzima dr. Rajko Ostojić (od 2011. do 2014. godine), ugledni internist-gastroenterolog i član SDP-a. Ostojić ulazi u resor s velikim planovima reforme bolničkog sustava i pokretanjem akcija za skraćivanje lista čekanja radom vikendima i popodne. No unatoč određenim pomacima u dostupnosti pojedinih postupaka, dubinski strukturni problemi i financijske dubioze ostali su netaknuti. Kada je Ostojića zamijenio dr. Siniša Varga (od 2014. do 2016. godine), doktor dentalne medicine iz redova SDP-a, povučen je dotad najradikalniji potez: Varga je izveo HZZO iz sustava državne riznice s ciljem stvaranja financijski samostalnog i stabilnog zdravstvenog fonda. Iako je reforma pozdravljena u stručnim krugovima, politički sukobi i skori pad Vlade spriječili su dugoročne efekte te mjere.
U toj istoj SDP-ovoj vladi još je jedan liječnik vodio resor izvan zdravstva. Dr. med. Željko Jovanović, specijalist kliničke farmakologije, obnašao je od 2011. do 2014. godine dužnost ministra znanosti, obrazovanja i sporta. On je vodio izuzetno burne političke okršaje u sektoru obrazovanja i sporta, još jednom dokazujući da liječnici u hrvatskim vladama često služe kao jurišnici za vođenje najtežih političkih bitaka u najzahtjevnijim resorskim sektorima kad je riječ o resursima.
Kratkotrajna vlada Tihomira Oreškovića 2016. godine donosi na čelo resora zdravstva dr. Darija Nakića, HDZ-ova internista i nefrologa te bivšeg ravnatelja bolnice u Zadru. Nakić se u svom kratkom mandatu usmjerio na redefiniranje mreže hitne medicinske pomoći i pokušaj stabilizacije poslovanja bolnica, ali zbog naglog rušenja Vlade nije stigao provesti nikakve opsežnije zahvate. Nakon njega na funkciju dolazi dr. Milan Kujundžić (od 2016. do 2020. godine), također internist-gastroenterolog i nekadašnji ravnatelj KB-a Dubrava. Kujundžićev mandat protekao je u velikim obećanjima o gradnji Nove sveučilišne i dječje bolnice u Blatu te najavama redefiniranja dopunskog osiguranja, no na koncu je naprasno završen njegovom smjenom uslijed političko-imovinskih afera vezanih uz nekretnine.
Liste čekanja
Nakon Kujundžića na čelo resora u ranoj fazi 2020. godine stupa dr. Vili Beroš, neurokirurg iz HDZ-a. On je na samom početku preuzimanja dužnosti doživio meteorski uspon popularnosti zbog staloženog upravljanja krizom na početku globalne pandemije koronavirusa, postavši na kratko vrijeme najpopularniji političar u zemlji. Međutim, kako je pandemija odmicala, njegov se mandat pretvorio u pravu kalvariju: prosvjedi zdravstvenih djelatnika, enormne liste čekanja koje su u pojedinim segmentima doživjele potpuni slom, financijska dubioza i dugovi bolnica koji su dosezali rekordne milijunske iznose (u eurima) te na koncu niz teških optužbi i istraga vezanih uz nabavu medicinske opreme i softverskih rješenja. Unatoč svemu, Beroš je vodio resor tijekom cijelog mandata od 2020. do 2024. godine. Nakon njega resor preuzima dr. Irena Hrstić, specijalistica internističke gastroenterologije i dotadašnja dugogodišnja uspješna ravnateljica Opće bolnice u Puli, na koju se svalio teret rješavanja nagomilanih problema u sustavu.
Popis je dug, a gotovo svi ministri zdravstva u posljednja tri desetljeća bili su liječnici. Liječnika je, dakle, bilo. Ali što se događalo sa zdravstvom? Zdravstveni sustav i danas je u trajnom stanju prikrivene ili otvorene krize. Rupe stvorene u proračunima bolnica, koje se mjere stotinama milijuna eura, periodički se krpaju izvanrednim sanacijama iz državnog proračuna, pacijenti mjesecima čekaju na najobičnije dijagnostičke preglede, a odlazak mladih liječnika i medicinskih sestara u inozemstvo postao je bolna konstanta.
Problem je u tome što je upravljanje zdravstvenim sustavom vrijednim desetke milijardi eura ponajprije vrhunski menadžerski, organizacijski i pravni izazov, a tek u manjem dijelu medicinsko pitanje.
Politički kapital
Vrhunsko poznavanje kirurgije, gastroenterologije ili radiologije ne jamči da doktor vlada kompleksnim zakonitostima makroekonomije, nabave, javnih financija i pregovaranja s moćnim sindikalnim i farmaceutskim lobijima. Kad uđu u politiku, moraju prihvatiti njezina pravila, pregovarati, odustajati od dijela svojih stavova, glasati i kada se osobno ne slažu sa stranačkom odlukom. To nije specifično za liječnike. To je jednostavno politika.
Sprega liječnika i politike u Hrvatskoj stvorila je situaciju u kojoj su obje strane izvukle neku vrstu koristi, dok su građani i pacijenti ostali kratkih rukava. Političke stranke uspješno su konzumirale i iskoristile društveni ugled doktora za poboljšanje vlastitog imidža, a liječnici u politici osigurali su sebi moć, utjecaj, brže napredovanje u bolničkim i akademskim hijerarhijama te bezbrižan povratak u struku nakon završetka mandata. S druge strane, ordinacije su ostale bez vrhunskih stručnjaka koji, umjesto u operacijskim dvoranama, sate troše na saborskim raspravama, dok je zdravstveni sustav ostao zarobljen u krugu dugova, neučinkovitosti i politizacije. Poznato je da javni sustav tijekom nekoliko godina liječničke specijalizacije kroz plaću, mentorski rad, edukaciju, radno mjesto i organizaciju specijalizacije ulaže značajan novac, 60.000 do 100.000 €, ovisno o specijalizaciji. I onda takvi stručnjaci budu svedeni na partijske dizače ruku u Saboru. Tri desetljeća hrvatske politike zapravo pokazuju nešto jednostavno: liječnik koji uđe u politiku vrlo brzo prestaje biti samo liječnik. Može postati ministar zdravstva, znanosti, vanjskih poslova, zastupnik, stranački dužnosnik ili voditi neku od velikih državnih institucija. To samo po sebi nije ni dobro ni loše. Problem nastaje kada se liječnički autoritet koristi kao politički kapital, a zauzvrat ne dolaze rezultati u sustavu iz kojeg je taj autoritet potekao.
I zato se na kraju sve vraća na glavno pitanje, a to nije koliko liječnika imamo u politici, nego što su ti ljudi učinili za zdravstvo kada su dobili priliku odlučivati o njemu.
