Karake su imale tri, rjeđe četiri jarbola. Najviši je bio srednji, odnosno glavni jarbol. Na pramčanom i srednjem jarbolu dizala su se križna, tj. kvadratna jedra. Ona su služila za hvatanje vjetra koji bi puhao u krmu. Na krmeni jarbol dizalo se latinsko, tj. trokutasto jedro koje je omogućavalo bolje manevriranje i – u teoriji – držanje smjera u vjetar, piše prof. mr. sc. Mirta Mataija u tekst za V1 Travel Corner.
Dok su brzi čamci glisirali po mirnoj površini mora ispred Dubrovnika, vješto manevrirajući između postavljenih bova, izdižući se čitavim dnom iz mora u kojem je ostala samo elisa, tamo u pozadini klizio je jedan drveni jedrenjak. Doduše, spuštenih jedara i pogonjen motorom, ali svejedno impresivan zbog veličine, građe i oblika.
To je veliki jedrenjak s tri jarbola, visokim pramčanim i krmenim palubama, te trbušastog trupa. To je dubrovačka karaka, brod kojem Dubrovačka Republika zasigurno duguje dio svoje moći, bogatstva i slave.
Karaka je, kao jedrenjak, nastao u mediteranskim brodogradilištima. Od 14., pa sve do 17. stoljeća bile su glavni trgovački brodovi. Međutim, vrhunac izvedbe doživjela je upravo u brodogradilištima Republike, upravo kao Dubrovačka karaka, poznate i kao karakuni.
Anatomija karake: Trbušasti trup i obrana od gusara
Trbušast, obli trup, pri omjeru dužine i širine od 3:1 omogućavao je golem skladišni prostor. Na pramcu i krmi nalazile su se visoke, utvrđene palube. One su služile za obranu od gusara i drugih neprijatelja na moru. Naime, karake su prevozile najdragocjeniji teret kojim se u to vrijeme trgovalo poput svile, srebra i začina. S druge strane trgovački putevi oduvijek su bili puni skrivenih opasnosti. Od vremenskih prilika i iznenadnih nevera – na koje se ne može utjecati, ali ih se može naučiti predvidjeti – do gusara.
Baš zbog obrane od gusara na karake su se, osim posade, ukrcavali i vojnici, a bile su naoružane i s po 40 topova. Topovi su bili raspoređeni po visokim palubama i duž bokova jedrenjaka. U svrhu obrane ukrcavalo bi se do tisuću vojnika i mornara.
Logistika prekooceanske plovidbe
Građa karake omogućavala joj je prekooceansku plovidbu. Kako su u doba jedrenjaka prelazak oceana trajao puno duže nego danas, bilo je potrebno ponijeti dovoljno hrane i pitke vode. Stoga su veće karake bile opremljene zdencima s pitkom vodom, kovačkim i stolarskim radionicama, a najveće među njima čak su imale i ograđene prostore za domaće životinje: kokoši, svinje i kuniće. Sudbina blaga bila je zapečaćena onog trenutka kad je bilo ukrcano na brod – trebalo je poslužiti za hranu posadi i vojnicima. Jedino je pitanje bilo koliko će trajati njihovo putovanje.
Karake su imale tri, rjeđe četiri jarbola. Najviši je bio srednji, odnosno glavni jarbol. Na pramčanom i srednjem jarbolu dizala su se križna, tj. kvadratna jedra. Ona su služila za hvatanje vjetra koji bi puhao u krmu. Na krmeni jarbol dizalo se latinsko, tj. trokutasto jedro koje je omogućavalo bolje manevriranje i – u teoriji – držanje smjera u vjetar.
Fizika jedrenja: Zašto su karake plovile isključivo niz vjetar
Veći brodovi namijenjeni prvenstveno prekooceanskoj plovidbi, tijekom 16. stoljeća dobili su četvrti jarbol. To je bio još jedan krmeni jarbol, tzv. kontramezana, koji je također nosio latinsko jedro kako bi se olakšalo upravljanje tako masivnim trupom
Ipak, karake su pretežno plovile niz vjetar. Za to postoji nekoliko razloga.
Prvi je sama građa broda. Kao što smo rekli karake su imale visoka drvena nadgrađa na krmi i pramcu. Ta su nadgrađa stvarala izuzetno velik otpor zraka. Kad bi i pokušali ploviti karakom u vjetar, snažni čeoni vjetar doslovno bi gurao brod unatrag ili u stranu čineći tako plovidbu u vjetar nemogućom.
Drugi razlog je širok, trbušast i relativno plitak trup bez duboke kobilice kakve imaju moderne jedrilice. Bez kobilice koja bi pružala hidrodinamički otpor pod vodom i time omogućavala držanje kursa. Bez takve kobilice, pokušaj plovidbe pod kutom u vjetar rezultirao bi bočnim zanošenjem broda, tj. vjetar bi brod više gurao bočno nego što bi se on kretao prema naprijed.
Stoga je primarna tehnika jedrenja na karaki bila niz vjetar. To je značilo čekanje na povoljan vjetar ili planiranje putovanja tako da se uhvate sezonski vjetrovi poput pasata ili monsuna. Brodovi bi plovili čak i dužim rutama, samo kako bi uhvatili povoljan vjetar.
Za pokrenuti ovako veliki brod, jedra su morala biti i velika i čvrsta. Posljedično, bila su jako teška, preteška da ih posada – ma koliko momci bili jaki – podiže direktno potežući konop. Stoga su karake bile opremljene masivnim ručnim mehaničkim vitlom.
Kako je Dubrovnik ušao u engleski jezik preko riječi "Argosy"?
Značaj dubrovačke flote potvrdila je i jedna riječ engleskom jeziku. To je riječ argosy koja označava veliku i bogatu trgovačku flotu ili pojedinačni brod koji prevozi skupocjeni teret. Korijen ove riječi je u iskrivljenom romanskom nazivu za Dubrovnik, odnosno Raguzu: Ragusa – ragusea – argosy. To svjedoči o učestalosti i važnosti ovih brodova u engleskim lukama poput Londona i Southamptona, gdje su dubrovačke karake redovito dopremale robu s Mediterana.
Karaka koju smo vidjeli da plovi mirno, ne obazirući se ili pak izazivajući superbrze brodove koji su se tog vikenda okupili u Dubrovniku, replika je stare dubrovačke karake. Može se vidjeti u luci Gruž, a služi – kao gotovo sve u Dubrovniku – za turističke svrhe.
Najvrjedniji i najstariji očuvani povijesni uzorci i prikazi dubrovačke karake iz 15. stoljeća čuvaju se u muzeju Dominikanskog samostana u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika.
mr. sc. Mirta Mataija, prof.
