Za Dubrovnik su se radile razne strategije razvoja u proteklih 25 godina. Iza tih dokumenata uglavnom su stajala zvučna imena, sveučilišni profesori, štono se popularno kaže – struka. Rezultat? Staro stanovništvo, nedostatak radne snage, prometna zagušenost, iseljavanje mlađeg stanovništva u susjedne općine. Zapravo je malo stručnih sugovornika na temu demografije i populacijske politike. Izv. prof. dr. sc. Marin Strmota, s Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, svoj je znanstveno-istraživački rad posvetio upravo tim temama. Ovog je tjedna bio sudionik okruglog stola „Dubrovnik: natalitet i demografske perspektive“, na Sveučilištu u Dubrovniku.
Kakav je Vaš pogled iz Zagreba na Dubrovnik? Ovdje uglavnom imamo dojam da u Hrvatskoj vlada deformirana optika – da se ovdje leži na lovorikama i rađaju rentijeri.
Ako pitate bilo kojeg građanina, točno tako će reći. Prva asocijacija na Dubrovnik su visoke cijene, najčešća medijska tema bila je cijena kuglice sladoleda ili kave na Stradunu.
I četvorni metar stana…
Svjesno ili nesvjesno, na taj se način čini velika šteta nekom području. Demografski, Dubrovnik ne odstupa od ostatka Hrvatske. Iako se još donedavno Dubrovačko-neretvansku županiju svrstavalo među one s prirodnim prirastom, Dubrovnik od 2016. bilježi veći broj umrlih nego rođenih. Kao i mnogim drugim hrvatskim gradovima, dubrovačka specifičnost je tzv. ‘nizozemski sindrom‘, usredotočenost na turizam. Kad jedan sektor preuzme sve ostalo, zaguši ostale grane gospodarstva, i tako guši razvoj. Mlade obitelji ne mogu u Dubrovniku sebi priuštiti stan po tržišnim cijenama. Posljedica tog sindroma je iseljavanje mlađe populacije u okolne općine, dok sam grad ostaje mjesto rada i zarade.
Dubrovnik vjerojatno jest grad lakše zapošljivosti i zarade nego što su to Vinkovci, ali i dalje ima demografske probleme. Indeks starenja pokazuje izrazito nepovoljan omjer starije i mlađe populacije. Dubrovnik je grad staraca.
Najveći problem jest dobna struktura stanovništva. Čemu sve ako nema ljudi? Drugo pitanje koje se postavlja je – tko će raditi, a treće – tko će uzdržavati stariju populaciju ako se sustav međugeneracijske solidarnosti urušava. Oko pitanja demografije demoralizirali su se čelnici, građani, čak i stručnjaci koji se bave ovom temom. Govoriš, a nemaš dojam da te se čuje. Oni koji upravljaju sustavima ponekad možda nemaju najbolju viziju, dovoljno stručan kadar ili novac. Na lokalnoj se razini može jako mnogo učiniti, jer je odavde pogled mnogo jasniji nego s Markovog trga. Nailazimo na primjere dobre prakse u Hrvatskoj gdje lokalni čelnici pokušavaju povezati tržište rada sa stanovanjem.
STAN – PRIVILEGIJA
Stan je postao privilegija, a trebao bi biti temeljno pravo. U tom smislu, kao europsko društvo napravili smo korak unatrag. Dok su mnoge zemlje Zapadne Europe još 1970-ih odlučno i sustavno rješavale stambenu problematiku – gradeći javne stanove, regulirajući tržište i čuvajući dostupnost stanovanja – mi smo se danas ponovno našli u situaciji u kojoj velik dio ljudi ne može ostvariti ni osnovno mjesto za život. To jednostavno nije normalno. Kako uopće otvoriti ozbiljan razgovor o pronatalitetnoj politici, ako mladi ne mogu kupiti stan? A i kada ga mogu kupiti, postavlja se drugo pitanje: kakav je to dom? Koliko je velik? Je li prikladan za obitelj, ima li potrebnu infrastrukturu, kvart, vrtić, školu? Situacija je složena, ali lokalne zajednice moraju imati viziju. To se ne rješava preko noći, no već 20 ili 30 godina gledamo kako se Hrvatska prazni upravo zato što takve vizije nije bilo. Vrijeme je da se to promijeni.
Na koga se u tom smislu možemo ugledati?
Postoje europski primjeri gradova, turističkih centara, gdje se reagiralo javnim politikama, kao što su Beč, Venecija, Malmö, Leipzig, a ima ih i drugdje u svijetu. U takvim, ekstremno turističkim mjestima, moralo se smanjiti doživljaj oko profita i fokusirati na provedbu javnih politika, stanovanje, kvalitetu života,… na ljude.
A što će onda donositi proračunske prihode za provedbu tih politika u Dubrovniku koji je isključivo orijentiran na turizam?
To je taj nizozemski sindrom i nitko ne kaže da treba preko noći zatvoriti sve hotele. Potrebne su dugoročne strategije kakve su donijeli i proveli navedeni gradovi, da bi se nakon 10 ili 15 godina vidjeli rezultati. Ekonomska usmjerenost isključivo na turizam je veliki problem. Špekulacije i rentijerstvo su bolesti koje su metastazirale i blokirale ostale gospodarske grane, stvorile nepravdu i nejednakost u društvu. Ne treba ljudima zabraniti da rade, ali treba otvoriti druge izvore prihoda, a to zahtijeva viziju.
Strategije? U posljednjih 25 godina, u Dubrovniku smo se načitali raznih strategija, demografskih, razvoja turizma, razvoja gospodarstva, razvoja urbanog područja,…
Pišu se dokumenti…
Grad Dubrovnik radi na priuštivom stanovanju, gradski stanovi daju se u dugoročni najam, bespovratno se daje novac dijelu mladih za kupovinu prve nekretnine, subvencionira se najam… Sve je to sjajno, ali par stotina mladih obitelji koji dobiju neku vrstu pomoći iz socijalnog programa nije rješenje demografskih problema. Što je s ostalima koji ne mogu platiti 3.500 eura kvadrat stana?
Navedeno jest dobar smjer, ali ne smije na tome stati. Demografska revitalizacija nije bavljenje komunalnim poslovima. Uz političku volju, zahtijeva viziju. Strategije se pišu, ali se ne provode. Na državnoj razini nedostaje međuresorna suradnja. Nije dovoljno da samo jedno ministarstvo radi na revitalizaciji, a ostali idu u svom smjeru. Često se smatra da je demografska revitalizacija konzervativno pitanje, što je glupost. U Europi vidimo gdje nas je doveo labav odnos prema pitanjima društva. Dopustili smo privatnom kapitalu i poduzetnicima da legitimno trče za svojim profitom i da se preko noći uvozi stotine tisuća stranih radnika. Sad svi vide da to nije rješenje. Uvezli smo ogroman broj stranih radnika za koje uopće nije bila predviđena integracija. To nije migracijski obrazac za revitalizaciju. Jeste li gdje vidjeli filipinske obitelji? Unatoč dugotrajnim upozorenjima demografa, našli smo se u situaciji da posežemo za vatrogasnim mjerama. U prošlost se ne možemo vratiti, ostalo nam je umanjiti demografski pad i razvijati dugoročne populacijske politike.
Tko bi trebao sanirati štetu? Oni koji su je učinili?
A, tko će odgovarati? Nisu tu odgovorni samo političari, nego i čitavo društvo, institucije, od škola, sveučilišta do Crkve. Svi su bili kratkovidni. Najčešće se kaže da je čitava Europa u istim demografskim problemima i upravo to najčešće opovrgavam. Ne, nismo svi na istim startnim pozicijama, ne gube sve zemlje stanovništvo niti se suočavaju s iseljavanjem. Mi smo imali sve to, a relativiziranje ovih problema ukazuje na političku kratkovidnost. Demografija je samo konačna posljedica, zastava koja nam svjedoči o svim načinjenim pogreškama. Europa desetljećima griješi, a Hrvatska je kao mali laboratorij u kojem su se nanizali svi ti primjeri.
Švedsku uvijek promatramo kao model. Da učimo od njih?
Među nama su ogromne razlike, od poreznog sustava, praćenja statistike do načina razmišljanja i odnosa prema demografskom razvoju. Njihov je način racionalniji i promišljeniji. Ako bismo tražili primjer države čiji primjer Hrvatska treba slijediti, takvoga nema u Europi. Čitava EU je izgubila strateško političko liderstvo. Nema snažnih lidera koji se ne boje reći da im je pronatalitetna politika važna i da ne žele deset milijuna useljenika. Ne radi se o tome da se na imigraciju gleda kao opasnost niti je riječ o ksenofobiji, nego odgovoru na pitanje – što želimo. Koje je naše područje djelovanja? Umjetna inteligencija, električni automobili, čista energija, reindustrijalizacija? Jednako tako, htjeli bismo društvo s više djece, ali ne bismo baš mi osobno. Dakle, svatko ponaosob je odgovoran.
Preduvjet za to je pristojan život. Evo, MMF sad upozorava da su plaće u javnom sektoru previše rasle, pa posebno izdvajaju obrazovanje i zdravstvo.
Često se ne slažem s tim grubo racionalnim stavom institucija, osobito kad se udara po javnom sektoru. Upravo zdravstvo i obrazovanje nam najviše zaostaju za svjetskim trendovima, zbog plaća u tim sektorima niste mogli naći kvalitetne radnike. Biste li svom djetetu savjetovali da ide u učitelje, čak i sveučilišne profesore? Koje su to prevelike plaće u javnom sektoru? Ako se misli na tijela državne uprave, ministarstva i agencije, tu bismo mogli razgovarati o racionalizaciji. Kako sam i sam bio dio sustava, vidio sam mjesta za racionalizaciju, ako ništa drugo, prirodnim odumiranjem. Najveći problem u tijelima državne uprave je naći stručan i odgovoran kadar, jer su demotivirani. Isti ti ljudi nam kreiraju javne politike. Kad sam bio državni tajnik, nisam mogao naći pomoćnika ministra. Uspješni i sposobni su me odbijali riječima: Marine, hvala ti, ali ja u privatnom sektoru imam dvostruko veću plaću i ne želim da me se proziva zbog službenog auta. Plaće se jesu povećale, ali daleko je to od te površne analize koja govori o prenapuhanosti.
Govoreći o demografiji, uglavnom se priča o ekonomiji. Kako planirati obitelj u gradu u kojem nema dovoljno ginekologa ni pedijatara, u kojem ne možeš na porodu u svako doba dobiti epiduralnu?
Već dugo je trend da se društvene djelatnosti zatiru, dok se guraju STEM zanimanja. Tko će od njih nakon studija raditi u školi? S porastom utjecaja umjetne inteligencije, ispada da će prvi matematičari i informatičari biti zamijenjeni. Jesmo li predvidjeli koliko će nam odgojiteljica izaći iz sustava obrazovanja za četiri godine i hoćemo li ih plaćom motivirati da se zaposle u svojoj struci, prije nego izgradimo novi vrtić? Stoga je rast plaća u obrazovanju i zdravstvu strateški važan.
Kad ste dali ostavku na mjesto državnog tajnika, usred konferencije na novinare prije sedam godina, za mjere koje su tada predstavljene rekli ste da su samo folklor. Što sad očekujete od Zakona o demografskoj obnovi? Je li i to folklor?
Neću taj zakon okarakterizirati kao folklor, ali nemam velikih očekivanja, osim ako se nešto značajno promijenilo u sustavu funkcioniranja državne uprave. Kao državni tajnik, vrlo brzo sam shvatio suštinski problem – nedostatak koordinacije. U to vrijeme, rodila se jako dobra ideja koja brzo propala, a to je osnivanje nacionalnog vijeća za demografsku revitalizaciju kojim predsjedava predsjednik Vlade, glavom i bradom, i u kojem su svi ministri relevantnih resora. Suprotno dojmu izvana, nerijetko resori ne funkcioniraju tako dobro, osobito u vladama različitih političkih opcija i frakcija. Često svatko gura svoju priču. Demografska revitalizacija ne može počivati na jednom ministarstvu niti izgradnji nekoliko stanova. Ministarstvo demografije, a ovo sadašnje nije prvo takvo, trebalo bi biti tijelo koje će koordinirati sve ostale resore i usmjeravati stambenu politiku, tržište rada, obrazovanje, zdravstvo i socijalu,… Sve to čini populacijsku politiku.
ZAKONE PIŠU NEOLIBERALNI EKONOMISTI
Shvaćam logiku aktualnog ministra da se kroz ovaj zakon gura ideja obveznog izdvajanja dijela proračuna lokalnih uprava za demografsku revitalizaciju. Bit će škakljivo, vidjet ćemo kako će to proći, što će obuhvaćati i koliko će se novca izdvajati. Nije dovoljno reći da će se, naprimjer, tri posto dubrovačkog proračuna izdvajati za demografsku revitalizaciju, ako nismo unaprijed definirali što je to zapravo. Osim toga, često je problem što zakone pišu ekonomisti i bivši poduzetnici neoliberalnog usmjerenja, koji na demografska pitanja gledaju kao na socijalu ili rasipanje novca. Katastrofalan stav! Našao sam se u situaciji da objašnjavam čovjeku u samom vrhu vlasti zašto je važno da se u 20 godina rodi 10.000 više djece.
Čini mi se da je demografija još i više ideološko pitanje.
Nažalost, ali sve manje. Donedavno se rijetko od najmoćnijih ljudi u svijetu moglo čuti da pričaju o ovoj temi. Primjerice, Elon Musk sad govori da je najveća propast svijeta depopulacija. Amerikanci su se dosad bojali populacijske bombe, overpopulation, a sad se priča okrenula. Nikada nećemo prijeći 11 milijardi ljudi na kugli zemaljskoj, starenje populacije je ozbiljan problem, a otuda i silna želja za robotizacijom radne snage.
Kad konačno prihvatimo da je uvoz strane radne snage realnost, što nam je činiti?
Integracija ljudi koji su nama bliži, naprimjer, ako gledamo religijsku stranu.
Dakle, Filipinci?
Pokazalo se da se kulturološki bliži narodi lakše integriraju, ali primjerice, Filipince je sad i teže dobiti jer su jako cijenjeni radnici i na Istoku. Jezik je nešto što najviše udaljava strane radnike od nas. Žele učiti jezik, pokazuju anketna istraživanja, ako im se to omogući besplatno. Osim toga, problem je stanovanje. Potrebno im je osigurati dostojanstven život. I, naravno, potrebna je integracija u društveni život.
Jeste ikada htjeli iseliti iz Hrvatske?
Ne, više profesionalno, ali nikada ne bih baš otišao iz Hrvatske. Mi smo i dalje sigurna zemlja. Mnogo sam putovao i nije floskula kad kažem da je Hrvatska prekrasna zemlja za život. Iako imamo probleme, imamo i blagoslov male zemlje. Uz demografski pritisak, nedostaju nam kvalitetne i održive javne politike. Ne živimo mi tako loše, u 10. decilu smo po standardu, dok pola svijeta živi u relativnom siromaštvu. Unutar EU, jesmo među lošijima, ali polako se razvijamo i ipak se nadam svjetlijoj budućnosti.
