Naime, ona se zbog ljubavi iz Dubrovnika preselila u selo Bokšić, nedaleko od Vukovara gdje je pokrenula posao i osnovala obitelj. Ipak, sa sobom je ponijela i dio Dubrovnika – obrt je nazvala ‘Kenova’, a sin joj se zove – Vlaho.
PRIJATELJSTVO KOJE JE POSTALO VEZA NA DALJINU, A ONDA I BRAK
Kristina je svog današnjeg supruga, Matiju Kovačića, upoznala 2021. godine u Vukovaru, na Dan sjećanja. Tad je živjela i radila u Zagrebu u jednom privatnom vrtiću kao stručni suradnik logoped.
„Moja ekipa s kojom bih išla na planinarenje me je pozvala da idem s njima na dvodnevni izlet u Vukovar i Osijek. Stalno su spominjali kako se moraju naći s nekim Matijom Vukovarcem kojeg su oni upoznali na kampu na Mljetu. Došli smo u Vukovar, sudjelovali u koloni, upoznala sam tog Matiju. To je bio onaj tip ljudi koji su dobri domaćini, upoznate ih tada dokle ste tamo kao gosti i to je to. Bio je veoma drag i pristojan lik, ugostio nas u svojoj kući, proveo nas dodatno kroz Vukovar i navečer u Vinkovce, a sljedeći dan smo išli posjetiti Osijek. Na kraju drugog dana naša ekipa vratila se u Zagreb, svatko na svoje poslove“, prisjeća se Kristina.
No, to nije značilo i kako je i konačno ‘svatko pošao svojim putem’. Naime, Matija je nabavio njen broj i bio je, kaže Kristina, prilično uporan. Kako to obično biva, otkrili su kako dijele slične poglede na svijet i život te su postali jako dobri prijatelji. A onda je Matija došao u Zagreb da bi joj kazao kako se u nju zaljubio, a ona mu je pružila šansu. Bila je to najbolja moguća odluka.
Jedno vrijeme su održavali vezu na daljinu, on je živio u Vukovaru, ona u Zagrebu, a nakon izvjesnog vremena su se zaručili i ona se preselila u Bokšić.
„Vjerovala sam njemu i u njega, podržala ono što radi i nisam dovodila u pitanje da selimo nekamo drugamo već sam odlučila da ću ja doći za njim u Slavoniju, eto samo tako“, kazala je.
ŠTO JE TO ‘KENOVA’?
U Slavoniji su zasnovali obitelj i pokrenuli posao. Matija je nositelj OPG-a koji nosi ime po njemu, a Kristina je nositeljica OPG-a koji nosi ime – Kenova, i na sebi ima sibirsku borovnicu i oranicu. Bave se voćarskom (trajni nasadi kruške i breskve) te ratarskom proizvodnjom. Dakle, uzgojem šest sorti krušaka te tri sorte breskve.
„Najprije sam službenicima u Agenciji za plaćanje u poljoprivredi morala objasniti kakav je to naziv za jedan OPG i što to uopće znači. Većinom su ljudi oduševljeni nazivom jer pored većine kojima je samo ime i prezime u nazivu, moj je zbilja originalan“, kroz smijeh govori ova Dubrovkinja.
Inače, Matija je osnovnu i srednju školu završio u Zadru, ali srce ga je uvijek vuklo u Slavoniju. Po završetku srednje škole vratio se u Bokšić da da svoj doprinos Slavoniji i da iz nje ne odlazi.
„I dobro da jest, inače se ništa od ovoga ne bi dogodilo, ne bi se dogodilo baš onako kako je trebalo biti i vjerujem da ništa nije slučajno“, kaže Kristina.
NAUČILA PLESATI KOLO, A UČI I ZLATOVEZ
Brzo je usvojila slavonski način života, a u tome joj je pomogao njen Matija.
„On je mladi čovjek koji svašta nešto zna i umije, a i mene je puno toga naučio jer mene sve živo zanima i uvijek volim nešto novo učiti. Nema čime se ne bavimo, od voćarstva, ratarstva pa do šume i drva. Tako sad znam voziti voćarski i ratarski traktor, viličar, prepoznati sorte i možebitne nametnike. Prije sam ja pod pojmom kruške pomislila samo na Williams, a sada znam da postoji puno više sorti te učim i o njima, kao i breskvama“, kaže Kristina dodavši kako je naučila plesati i šokačko te slavonsko kolo, a uči raditi i zlatovez.
Uzgajaju i domaće nesilice i piliće za vlastite potrebe, a Kristina, koja je po struci magistra logopedije te je upisala i doktorski studij, u međuvremenu je stekla i zvanje poljoprivredni tehničar – fitofarmaceut.
NIJE ‘KOLIKO IMAŠ APARTMANA?’, NEGO ‘KOLIKO IMAŠ ZEMLJE?’
Često se stereotipno navode razlike među Slavoncima i Dubrovčanima. Tako se Slavonci opisuju kao jednostavni, veseli, srčani bećari’, dok se Dubrovčani opisuju kao – gospari. A to znači finoću, ponekad i distancu. Kristina kaže kako značajne razlike u mentalitetu nije primijetila.
“U svakom žitu ima kukolja, pa tako i ovdje. Isto tako je bitno imaš li sreće jednostavno ili nemaš i hoćeš li naletjeti u normalnu, razumnu sredinu/obitelj ili nećeš. Što se tiče one vječne teme i predrasuda o Dubrovčanima – gospari i apartmani, rekla bih da je ovdje potpuno isto, samo u drukčijoj ambalaži. U nas se pita imaš li apartmane i ako da, koliko, a ovdje te se pita koliko imaš zemlje i koliko mehanizacije. Na primjer, nije svejedno koji traktor imaš tako da je velika razlika između samog spomena posjedovanja Fendta ili posjedovanja Kubote”, govori Kristina.
VLAHO JE BIO HIT
Kruna njihove ljubavi ‘stigla’ je lani – njihov sin. Nadjenuli su mu dubrovačko ime – Vlaho.
“Nismo uopće puno ni razmišljali o imenu. Ja sam predložila Vlaho zato što sam poželjela nešto svoje u Slavoniji jer volim kraj odakle dolazim, posebice Konavle. I kad sam pitala Matiju ima li on neki drugi prijedlog, pa da se zajednički dogovorimo, rekao je da niti jedno drugo ime ne dolazi više u obzir i da će biti Vlaho. Jedino što je vječna bitka kako ljudima ovdje dokazati i pokazati pravu i autentičnu deklinaciju imena Vlaho”, kaže Kristina.
Kako im je rečeno u bolnici, to je prvi Vlaho ikad zabilježen u vukovarskom rodilištu.
“Bili smo hit – ona mama iz Dubrovnika i onaj mali Vlaho”, kaže kroz smijeh Kristina.
DOM JE TAMO GDJE JE LJUBAV
Dubrovkinja Kristina i Vukovarac Matija danas uživaju u svojoj maloj obitelji, u voćarstvu, ratarstvu, izletima, sve to u društvu njihovog malog Vlaha. A Kristina dokazuje da se može i drugačije i da u životu nema pravila.
„Stvari nikad nisu crno-bijele. Najlakše je reći Slavoncima (čast iznimkama) da ’nema posla u Slavoniji’ i ‘pobjeći’ iz nje. Jer nije to baš istina. Dovoljno sam godina ovdje da s pravom to mogu konstatirati. Ja koja zbilja nikakve poveznice sa Slavonijom nisam imala, čak niti ikakvu rodbinu, došla sam ovdje srcem i dušom podržati jednog čovjeka i stvorila s njime obitelj. Ja svakako vjerujem u Slavoniju. A Dubrovnik i Konavle su vazda u srcu. Na kraju krajeva, život je toliko nepredvidljiv i lijep da nikad ne znaš kamo te opet može odvesti, baš kao i sad. Ali sada imam dva dodatna putnika i tamo gdje su njih dvojica”, kaže Kristina.
I upravo tu gdje su njihov dvojica, tu joj je i dom. Ma gdje god to bilo.
