Piše: Dinko Gruhonjić (Autonomija)
Zašto baš 1926.? Na to pitanje odgovara Željka Vrtikapa, organizatorica festivala. „U 2026. upravo živimo 1926. godinu! Zbog opće svjetske situacije čini mi se da smo pred nekim novim problemima koji će se, ako nešto ne poduzmemo kako bi ljudi počeli razmišljati svojom glavom – posebno utjecati na mlađe, da im informacije dolaze iz više izvora i da sami zaključuju, a ne da im se zaključci serviraju“, kazala je Željka Vrtikapa.
A program festivala bio je više nego zanimljiv, poučan i povremeno vrlo težak za psihički izdržati, s obzirom na teme koje su obrađivane. I bez obzira na to koliko je čovjek “istreniran” za takve teme.
“Ako je pravda nedostižna, jedino što preostaje je odgovor na nepravdu”
Počelo je projekcijom filma “Paviljon” sarajevskog redatelja Dine Mustafića, prema scenariju koji potpisuju Viktor Ivančić i Emir Imamović Pirke, kojim je otvoren protekli Sarajevo Film Festival. Film ima sjajnu glumačku postavu koju predvode Zijah Sokolović, Rade Šerbedžija, Miralem Zubčević, Mirjana Karanović, Branka Petrić, Meto Jovanovski, Alban Ukaj, Ermin Bravo, Nikša Butijer i drugi. Riječ je o filmu koji je alanfordovska komedija, o kojem je sam Mustafić ranije rekao: „Specifičan smisao za humor, radikalnost u rješenjima, ali i nešto što mi je blisko svjetonazorski – odnos prema ovim društvenim devijacijama: kriminal, korupcija, dehumanizacija onoga što se u medijima naziva treća životna dob – naši očevi, majke, bake (…) koji su izgradili ovo društvo, dali najbolje od sebe i kojima se sve to preko noći srušilo, te gledaju ovaj pomahnitali koncept neoliberalnog kapitalizma, gdje – ako više ne proizvodite, odbačeni ste“, ističe Mustafić.
Sve u svemu, da ne “spoilamo” film, jedna od ključnih rečenica koju izgovara umirovljenik u invalidskim kolicima, pod crnohumornim nadimkom Šumaher (Zijah Sokolović), inspektoru koji istražuje pobunu stanara doma za umirovljenike – u kojem ih osoblje šikanira, nakon čega oni podižu oružanu pobunu – glasi: “Zanima li te istina ili istraga?”. Ili, opet iz Šumaherovih usta: “Ako je pravda nedostižna, jedino što preostaje je odgovor na nepravdu”. Ili: „Nije stvar u tome da se svijet promijeni nabolje, nego – da se promijeni. I točka”. Smijat ćete se, ali nije da vam se neće i plakati… Uostalom, morate ga pogledati!
“Kako će moja djeca reagirati na saznanje da im je otac rođen jer im je biološka baka silovana u ratu”
Uslijedila je projekcija dobro poznatog filma “Grbavica” sarajevske redateljice Jasmile Žbanić, s potresnom temom djece rođene nakon ratnog zločina silovanja. Na tu temu nadovezala se i promocija autobiografske knjige “Ja sam Alen” dva dana kasnije. S Alenom Muhićem razgovarali su novosadska novinarka i predsjednica NDNV-a Ana Lalić, kao i poznati sarajevski novinar Boro Kontić.
Alen Muhić ispričao je da je imao devet godina kada je saznao da Advija i Muharem nisu njegovi biološki roditelji te da je njegov otac silovao njegovu biološku majku. Do tog razornog saznanja došao je kroz dječju svađu: „U kojoj mi je rečeno da sam četničko kopile, da sam pronađen pokraj kontejnera. Plačući sam otišao kući, bacio se ocu u zagrljaj i ispričao mu što sam čuo i što mi je taj dječak rekao. Tada su mi oni ispričali cijelu istinu, koju nisam razumio još dugi niz godina nakon toga.“
Njegova biološka majka silovana je 1993. godine u Foči, tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Foča je mjesto u kojem su se dogodili neki od najgorih seksualnih zločina, zbog kojih je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju seksualno ropstvo proglasio zločinom protiv čovječnosti.
Alen je potom odlučio da u svojim zrelijim godinama počne javno i glasno govoriti o činjenici da su djeca rođena iz zločina ratnog silovanja nevidljiva za društvo. Njegov angažman, kao i angažman organizacije “Zaboravljena djeca rata” iz Sarajeva, pridonio je njihovoj većoj vidljivosti u društvu i priznavanju njihovog statusa u Federaciji Bosne i Hercegovine. U entitetu Republika Srpska, međutim, oni su i dalje nepriznati i prepušteni sami sebi.
Prema podacima „Zaboravljene djece rata“, čiji je član i Alen, postoji oko 20.000 djece rođene nakon čina ratnog silovanja. Neki od njih žive u Bosni i Hercegovini, ali i u drugim zemljama, poput Srbije, Crne Gore, Sjedinjenih Američkih Država, skandinavskih zemalja i drugih.
Ono što Alena danas najviše muči jest transgeneracijska trauma. “Strah me kako će moja djeca reagirati na to saznanje da im je otac rođen nakon što im je biološka baka silovana u ratu. Sada, kada imam djecu… Ne znam, vjerojatno ne bih javno govorio o svom životnom iskustvu”, ispričao je Alen na tribini. Alen Muhić ima tri sina. O svemu ostalom čitajte u njegovoj knjizi “Ja sam Alen”.
O istoj temi na drugoj tribini govorile su, uz moderaciju Morane Kasapović, dvije bivše glasnogovornice Tužiteljstva Haškog tribunala, Florence Hartmann i Olga Kavran. Prema njihovim riječima, ratno silovanje neodvojiv je dio politike etničkog čišćenja i genocida, s ciljem uništavanja jedne zajednice. Nažalost, dodale su, broj zločinaca koji su za to osuđeni vrlo je malen. Tako nije osuđen ni Alenov biološki otac, iako je DNK analizom utvrđeno da mu on jest otac.
Zbog svega toga žrtve se rijetko odlučuju izaći u javnost sa svojim traumama – zbog nepravde i zato što ne žele da njihova djeca saznaju za njihovu sudbinu.
“S grčem u stomaku, imao sam osjećaj da čitam jutrošnje novine”
Petak je započeo promocijom kapitalne knjige Šimuna Cimermana “Bitka na Sutjesci – Pakao u raju”. Riječ je o knjizi koja podsjeća na veličanstvenu borbu za slobodu jugoslavenskih naroda i narodnosti u najtežoj i presudnoj partizanskoj bici tijekom Drugog svjetskog rata. Pročitajte je kako biste se uvjerili da u najslavnijem razdoblju naše povijesti nismo bili objekti svjetske politike, već njezini više nego ravnopravni subjekti.
U sklopu festivala otvorena je i izložba fotografija „Ferdo“, čiji je autor proslavljeni bh. fotoreporter Damir Šagolj. Fotografije su nastale tijekom plovidbe istoimenim ribarskim brodom. Nakon izložbe, Šagolj je održao i predavanje “S distance”, gdje je govorio i o svojim ratnim fotoreporterskim iskustvima. “Da bi fotografija bila dobra ili dovoljno oštra, moraš biti dovoljno blizu da bi vidio najsitniji detalj, ali i dovoljno daleko da bi vidio širu sliku”, kazao je Šagolj.
Uslijedila je promocija novog romana Borisa Dežulovića “Tko je taj Čovjek? – Izvještaj o jednoj mogućnosti”. Moguće je da je taj roman “nastavak” Dežulovićeva kratkog romana „Christkind“ iz 2003. godine, u kojem piše o došljaku iz budućnosti koji je došao s namjerom da ubije Adolfa Hitlera dok je još bio dječak. Novi roman govori o nacističkom neuspjelom pokušaju “Pivničkog puča” 9. studenoga 1923. godine u Münchenu, nakon kojeg je Hitler završio u zatvoru, napisao “Mein Kampf”, a potom, nakon više nego blage zakonske kazne, izašao i započeo ono što je započeo.
Zanimljiv je i taj datum, 9. studenoga, jer su na isti taj dan 1938. nacisti organizirali “Kristalnu noć”, pogrom nad Židovima, koji se uzima i kao “službeni” datum početka Holokausta.
Dežulović je na promociji romana rekao da je zapanjujuće da smo i danas, kao i u 20. stoljeću, ponovno u sličnim dvadesetima i da “ništa nismo naučili”. “Čitajući građu za roman, čitao sam i tadašnja izdanja novina. Sa grčem u želucu, imao sam osjećaj da čitam jutrošnje novine”, kazao je Dežulović. Za više o istoj temi – obavezno pročitajte roman!
“Pitanje postoji li Bog nije naš problem, nego problem Boga”
Potom je publika imala priliku vidjeti maestralno igrano-dokumentarno filmsko ostvarenje “Fiume o morte!” redatelja Igora Bezinovića. Film istražuje 16-mjesečnu okupaciju Rijeke 1919. godine, pod vodstvom talijanskog pjesnika i fašističkog vojskovođe Gabrielea D’Annunzija. On je s 10.000 vojnika okupirao Rijeku na gotovo godinu i pol dana i proglasio je državom Fiume. Film je “must-see”!
Zadarski sveučilišni profesor filozofije Marko Vučetić rekao je na tribini “Sretna Nova 1926” da smo “danas postali performeri prošlosti, nesvjesni da smo karikature sadašnjosti”. “Nacionalne države se zatvaraju u sebe i progone vlastite građane. Amerika je danas ono što se nalazi u trabunjanju jednog Trumpa. Ali, Trump će nestati i s njim će nestati i trumpizam”, kazao je Vučetić, koji se osvrnuo i na pitanje postojanja Boga: “Pitanje postoji li Bog nije naš problem, nego problem Boga”.
Dok je povjesničar iz Srbije Petar Žarković rekao da su devedesete godine 20. stoljeća i dalje “tabu tema” za većinu njegovih srpskih kolega.
Vrlo zanimljivo bilo je i predavanje “’Zapadna civilizacija’ nakon ‘rupture’” profesora Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Zorana Kurelića, bivšeg dekana i miljenika njegovih studenata, u okviru kojeg je uspoređivao govore kanadskog premijera Marka Karnija iz Davosa i šefa američke diplomacije Marka Rubija. Kanadskog je premijera pohvalio zbog iskrenog govora u kojem je priznao da je “došao trenutak da priznamo laž”. Laž takozvanog liberalnog poretka sastojala se u tome da “jaki rade što mogu, a slabi trpe što moraju”, što je bilo očito Karnijevo referiranje na Tukidida. Odnosno, neki (slabi) će odgovarati za počinjene ratne zločine, a neki (jaki) nikada neće.
S druge strane, govor Marka Rubija okarakterizirao je kao “opak” neoimperijalistički govor koji slavi “zapadnu civilizaciju” i poziva Europu da se ne kaje zbog zločina počinjenih u prošlosti. Kurelić smatra da je ljevica danas potpuno desetkovana i da se svijet nalazi pred izborom između liberalizma i iliberalizma. Iako je rekao da “nikada nismo bili bliže tome da se nešto stravično dogodi”, ipak je kazao i da mu Amerika ne izgleda kao nacija koja bi odustala od sebe.
“To nisu teorije zavjere, to nisu Protokoli ginekoloških mudraca, to se zaista događa”
U okviru programa promovirana je knjiga “Bošnjaštvo kao promašen projekt”, o kojoj su, pored autora Tarika Haverića, govorili i Sinan Gudžević i Edin Zubčević. Promovirana je i knjiga “Anatomija grijeha, kroz povijest propagande” Nenada Fišera, o kojoj su govorili i Tarik Haverić i Sinan Gudžević.
Slušali smo i Barbaru Lapajne Predin, Stašu Zajović i Borisa Dežulovića, u okviru tribine “My Voice, My Choice”, gdje je bilo riječi o pošasti pokreta koji se sve više šire i koji se bore protiv prava žena na pobačaj. “Krećemo se koracima od sedam milja u prošlost. Ali, to nije nešto što se događa spontano i samo od sebe. To je jedna ogromna Opus Dei katolička mreža, koja je prebogata. To nisu teorije zavjere, to nisu Protokoli ginekoloških mudraca, to se zaista događa”, upozorio je Boris Dežulović. “U pitanju je združeno djelovanje fundamentalista, bez obzira na granice”, upozorila je Staša Zajović. Sudionici tribine su dodali da je pitanje “za” ili “protiv” pobačaja zapravo “podvala” i manipulacija, jer se nitko ne raduje tome da ide na abortus. Ali, to jest pravo žene, jer jedino ona može donositi odluke o svom tijelu.
Inače, kampanja “My Voice, My Choice” je europska građanska inicijativa koja zahtijeva uspostavljanje financijskog mehanizma solidarnosti za osiguravanje besplatnog i sigurnog pobačaja diljem EU, a koja je prikupila više od 1,2 milijuna potpisa. Kampanja, koju podržava Europski parlament i odobrava Europska komisija, fokusira se na dostupnost pobačaja kao temeljnog ljudskog prava. Odnosno, da ženama koje žele pobaciti, a u njihovim zemljama je to zabranjeno, bude omogućeno da to učine u zemljama EU koje to dopuštaju, i to o trošku proračuna EU. Na tribini je rečeno i da u Hrvatskoj pobačaj nije zabranjen, ali da se liječnici u državnim bolnicama gotovo u pravilu pozivaju na “prigovor savjesti” i ne žele obaviti pobačaj. To je licemjerno, konstatirao je Dežulović, jer će isti ti liječnici obaviti pobačaj, ali u privatnim klinikama.
Posebno su odjeknule riječi Barbare Lapajne Predin iz Društva SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja u Sloveniji, koja je kazala da oko 50 posto žrtava obiteljskog nasilja koje su im se javljale za pomoć čine visokoobrazovane žene, koje prethodno, u obiteljima u kojima su odrasle, nisu imale iskustvo nasilja, zbog čega ga nisu prepoznale na vrijeme u bračno-partnerskim odnosima. “Ne možemo samo govoriti o tome da treba zaštititi kćeri. Potrebno je odgojiti i sinove”, poručila je Barbara Lapajne Predin.
“Na osnivanje suda u Haagu odlučujuće utjecalo novinarsko otkrivanje koncentracijskih logora u Bosni”
Održana je i tribina “Novinari i rat”, koja je započela emitiranjem jednog dijela dokumentarnog serijala “Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom”, autora Bore Kontića. On je rekao da je najmanje 37 novinara svjedočilo pred Tribunalom. “Siguran sam da njihova svjedočenja nisu previše doprinijela presudama, ali sam isto tako siguran da je na osnivanje suda u Haagu odlučujuće utjecalo novinarsko otkrivanje koncentracijskih logora Trnopolje, Keraterm i Omarska u ljeto 1992. Tekstovi Roya Gutmana i Eda Vulliamyja sasvim sigurno su doprinijeli tome da sedam mjeseci kasnije odlukom Vijeća sigurnosti UN-a bude osnovan Tribunal”, rekao je Kontić.
Na istoj tribini Boris Dežulović je poručio da bi volio da su neki novinari završili i na optuženičkoj klupi u Haagu, zbog svoje nečasne uloge u raspirivanju mržnje i u ratnoj propagandi. “Neki od njih su i u doslovnom
smislu dali ljudima puške u ruke”, kazao je Dežulović. “Umjesto odgovornosti za ratnu propagandu, međutim, većina novinara ratnih huškača nastavila je živjeti jedan normalan život”, upozorio je Boro Kontić, na tribini na kojoj je o iskustvima stranih reportera iz rata na području zemalja bivše Jugoslacije govorila i Florence Hartmann.
Film koji publici melje i mozak, i srce, i dušu
Iako je nezahvalno izdvajati bilo što iz ovogodišnjeg veoma bogatog programa ZNA-DU festivala, publiku je u emotivnom smislu snažno pogodio igrani film “Među bogovima” redatelja Vuka Ršumovića. Radnja je sljedeća: nakon višemjesečnog, iscrpljujućeg putovanja mlada Afganistanka Fereshteh stiže u Beograd s mužem i troje djece 2015. godine. Tamo saznaje da se njezin mlađi brat Ali Hosseini utopio u rijeci i da će uskoro biti pokopan kao N. N. osoba, što ona ne može podnijeti. Istovremeno, Mađarska zatvara granice pred skupinama izbjeglica, ali Fereshteh čini sve što može – i više od toga – kako bi brata pokopala na dostojanstven način. Film je to koji, kako radnja odmiče, publici melje i mozak, i srce, i dušu. Film je to o našoj europskoj ravnodušnosti prema tim ljudima koji u desecima tisuća prolaze pored nas, a mi ih ne primjećujemo, bez obzira i na naše svježe izbjegličko iskustvo iz devedesetih godina. Film je to o europskom licemjerju, ksenofobiji i rasizmu. Film je to o činjenici da je ukupan broj stradalih na svim svjetskim migracijskim rutama (uključujući more i kopno) od 2014. godine veći od 82.000 ljudi.
No, ni poslije filma nam nije bilo lakše, jer smo od Vuka Ršumovića i producenta filma Mirka Bojovića saznali da je glavna glumica Fereshteh Hosseini u Teheranu, izložena izraelsko-američkim projektilima i iranskim vjerskim policajcima. I da s njom nisu bili u kontaktu već nekoliko dana. Ipak, kasnije te večeri uspostavili su kontakt s njom. I obradovali nas sve.
Život i smrt u Dubrovniku
Ovogodišnji festival zatvorila je predstava “Smrt u Dubrovniku” crnogorskog redatelja Petra Pejakovića i dramaturginje Anje Pletikose, u izvedbi dramskog studija Prazan prostor iz Podgorice i u produkciji Akcije za ljudska prava iz glavnog grada Crne Gore. Riječ je o predstavi koja je nastajala godinama i koja je zasnovana na arhivskim materijalima i živim svjedočanstvima onih koji su iz Crne Gore mobilizirani ili su se dobrovoljno prijavili kako bi napali Dubrovnik, pljačkali i ubijali po dubrovačkoj okolici. Ono što su izveli glumci Slaviša Grubiša, Pavle Prelević, Pavle Novaković, Miloš Kašćelan, Kristijan Blečić i Maša Božović jest emotivno i energetski vrlo zahtjevna predstava, ali i remek-djelo koje je, baš u Dubrovniku, podiglo publiku na noge i izazvalo pozive na bis.
“Smrt u Dubrovniku”, dakle, na površinskoj razini govori o prošlosti, ali još više o našem današnjem odnosu prema njoj, o selektivnom zaboravu, o potiskivanju trauma, o transgeneracijskoj traumatizaciji ljudi koji tada nisu bili ni rođeni. I o tome kako se to politički zloupotrebljava i danas, 35 godina nakon napada na jedan od najljepših svjetskih gradova, Dubrovnik. Bez sumnje, ova je predstava važna, prije svega za crnogorsko društvo, pa bi, da postoji političke hrabrosti, bilo lako zamisliti je i na redovnom repertoaru crnogorskih kazališta i kao obvezno “štivo” i za mlade i za stare.
Poslije predstave uslijedio je razgovor s ekipom koja ju je stvarala. Riječima redatelja, vlast u Crnoj Gori ne gleda ovu predstavu, već se i ona, kao i velika većina društva, “pravi mrtva”. “Nastupali smo u četiri grada, u ostalima nam je zabranjeno pa predstavu igramo više izvan Crne Gore nego u Crnoj Gori”, ispričao je Petar Pejaković.
Tako je završen još jedan Zbor navodne avangarde Dubrovnik (ZNA-DU). Među sudionicima koji nisu spomenuti, a koji su došli u Dubrovnik, bili su sve sami “disidenti”: ljudi koji su čitave živote posvetili borbi za ljudska prava i za razum, pa ih zbog toga vlasti u njihovim državama kvalificiraju kao “ustaše”, “četnike”, sve u svemu “izdajnike”. Neki od njih su i protjerani iz svojih tužnih državica u “regiji”. A mnogima je danas život opasniji nego čak i tijekom ratnih devedesetih godina.
I ne, svi ti ljudi nisu nikakva “navodna avangarda”, već najbolje što te državice s duboke europske periferije imaju. Zahvaljujući Željki Vrtikapi, ZNA-DU se etablirao, ako ništa drugo, kao oaza za “normalne ljude”, koji su to znali proslaviti pjesmom, uz gitaru koju su svirali Zoran Predin, Damir Imamović, Danis Tanović, Ahmed Burić… Možda bi to nekome zazvučalo kao orkestar s Titanica koji se približava ledenom brijegu. A možda i kao rasad iz kojeg će plodove crpiti oni koji dolaze i koji će biti bolji od nas.
