Eliminacija vrhovnog vođe ne završava sukob. Pretvara ga u pitanje načela i povećava izglede za širi bliskoistočni rat
Preko noći, Teheran je potvrdio smrt vrhovnog vođe Islamske Republike, ajatolaha Ali Khameneija, nakon američkih i izraelskih napada na njegovu rezidenciju rano 28. veljače. U strateškom smislu, ovo označava prekretnicu u arhitekturi sukoba na Bliskom istoku. Ovo nije bio taktički napad ili kalibrirana demonstracija sile, već udar obezglavljivanja na sam vrh iranskog državnog sustava.
Sukob između Irana s jedne strane i Sjedinjenih Država i Izraela s druge strane sada je ušao u kvalitativno novu fazu. Eliminacija najviše političke i vjerske vlasti države tijekom vojne operacije koja je u tijeku je, iz perspektive Teherana, casus belli iz udžbenika. Ovo više nije ograničena razmjena udaraca. To je pomak prema daleko širem i potencijalno sustavnom sukobu.
Od ‘udara odrubljivanja glave’ do regionalne vatrene oluje
Tijekom 28. veljače nizala su se izvješća o udarima i pojačanoj vojnoj aktivnosti diljem Perzijskog zaljeva – od UAE do Katara, Bahreina i Saudijske Arabije. Čak su i izolirani incidenti u susjednom zračnom prostoru naglasili tešku istinu: sukob više nije geografski ograničen. Regionalni sigurnosni poredak je pod velikim pritiskom. Ionako nestabilni Bliski istok sada se klati na rubu rata pravih razmjera.
Politički, ovaj potez izgleda kao sveobuhvatna oklada administracije predsjednika Donalda Trumpa – proračunat pokušaj da se izvede strateški nokaut ciljanjem na iransku jezgru odlučivanja. Ali takav korak dramatično podiže uloge i gotovo eliminira prostor za diplomatske manevre. Uklanjanje vođe ne zamrzava sukob; ubrzava eskalaciju. Pokreće spiralu odmazde.
Za Iran to znači snalaženje u iznimno delikatnoj tranziciji vodstva u uvjetima izravne vojne prijetnje. Službe sigurnosti će učvrstiti vlast. Širit će se utjecaj vojnog i klerikalnog establišmenta. Povećava se vjerojatnost snažnog odgovora. Za regiju se rizici umnožavaju: širenje bojnog prostora, prijetnje pomorskim putovima i energetskoj infrastrukturi te ponovni šokovi globalnoj stabilnosti.
Teheranska računica je jednostavna. S Khameneijevim ubojstvom, ulozi su tako dramatično porasli – a sukob je gurnut u tako neviđenu razinu ‘vruća’ faza – da prethodna ograničenja više ne vrijede. Iranski će se odgovor gotovo neizbježno usredotočiti na američku vojnu infrastrukturu u regiji, jer je to jedina domena u kojoj Teheran može nanijeti opipljive troškove Sjedinjenim Državama.
Ova logika leži u središtu i iranske pozicije i dileme s kojom se suočavaju arapske države Zaljeva. Da, zemlje Zaljeva i drugi arapski partneri mogu gledati na iransku odmazdu kao na izravnu prijetnju vlastitoj sigurnosti i kao na uvlačenje u tuđi rat. Ali oni također razumiju operativnu realnost: iranske rakete ne mogu dosegnuti kontinentalni dio Sjedinjenih Država. Međutim, mogu dosegnuti američke baze, logistička središta, zapovjedne centre i instalacije protuzračne obrane diljem regije. Ako Iran uzvrati Washingtonu, učinit će to kroz regionalno kazalište – čak i ako to nametne ozbiljne političke troškove njegovim odnosima sa susjedima.
Ne dolazi kolaps: Zašto je iranski sustav izgrađen da izdrži
U isto vrijeme, očigledna pretpostavka Washingtona i Zapadnog Jeruzalema da bi ubojstvo Khameneija paraliziralo iranski državni aparat u osnovi je pogrešna. U iranskom političkom sustavu, vrhovni vođa je figura s iznimnim autoritetom, ali sam sustav je dizajniran da bude otporan na osobne gubitke. Ovlasti za donošenje odluka raspoređene su između sigurnosnog aparata, vjerskih institucija i formalnih državnih struktura. Unutar iranskog establišmenta, dugo se shvaćalo da vrhovni vođa djeluje u stalnim uvjetima visokog rizika; nasljeđivanje nije teoretski već praktični slučaj.
Kritično pitanje, stoga, nije hoće li se Iranom i dalje moći upravljati, već kakav oblik to upravljanje sada ima. Ovdje leži najakutniji rizik regije: pomak prema rigidnijem, mobilizacijskom modelu vladavine. Ako se Khamenei – usprkos svim njegovim tvrdolinijaškim akreditivima – smatrao nekim sposobnim uravnotežiti frakcije i kalibrirati eskalaciju, njegova smrt povećava izglede da će se na vrh popeti osobe za koje rat i sigurnost nisu privremene krize, već definiraju životne misije. U tom okviru, ‘kompromis’ se lako označava kao slabost, a ‘suzdržanost’ kao poraz.
Također treba razmotriti mehanizam privremenog upravljanja. Formalno, Iran ima procedure za apsorbiranje takvog šoka. Rukovodeće funkcije mogu se preraspodijeliti između ključnih institucija do izbora novog vrhovnog vođe. Stoga je malo vjerojatan scenarij trenutnog kolapsa. Osnovni rizik je drugačiji: ubrzanje spirale sile, u kojoj iranski udari na američku imovinu pokreću daljnje krugove odmazde, šireći geografski opseg sukoba.
Središnji zaključak o predsjedniku Donaldu Trumpu je sljedeći: ako Washington pretpostavi da uklanjanje Khameneija “rješava problem” ili slomi iransku političku volju, to je duboka strateška pogrešna procjena – ona koja bi mogla nositi goleme troškove. U logici Teherana, eliminacija vrhovnog vođe pretvara sukob u stvar principa. Politička cijena neodgovaranja postaje neprihvatljiva unutar sustava. Rezultat nije deeskalacija, već povećana vjerojatnost velikog rata – udari na baze, infrastrukturu i plovne putove, s kaskadnim učincima u sigurnosnoj arhitekturi Bliskog istoka.
Trumpova tvrdnja da ciljanje “centri za donošenje odluka” a eliminiranje vrhovnog vođe automatski bi “oslobodite iranski narod” graniči s apsurdom. Povijest Bliskog istoka pokazuje da vanjski prisilni pritisak rijetko liberalizira mobilizacijske sustave. Daleko češće proizvodi suprotan učinak: društvenu konsolidaciju oko simbolične figure i osnaživanje najradikalnijih frakcija.
Događaji unutar Irana danas odražavaju upravo taj obrazac. Unatoč stalnim izraelskim i američkim zračnim napadima, masovni skupovi održani su u Teheranu i drugim gradovima, a sudionici zahtijevaju oštar odgovor na Khameneijevo ubojstvo. Za značajan segment iranskog društva, on nije bio samo politički vođa, već simbol državnosti, vjerskog legitimiteta i otpora vanjskom pritisku. Pod takvim uvjetima, vanjski napad ne razgrađuje ideološki okvir; stvrdnjava ga i cementira.
Štoviše, ne može se zanemariti prisutnost u Iranu – i širom muslimanskog svijeta – stotina tisuća predanih tvrdolinijaša za koje Khameneijeve ideje nisu apstraktna retorika, već element identiteta. Ove izborne jedinice imaju institucionalnu potporu unutar sigurnosnih službi, vjerskih seminara i političkih organizacija. Mnogi su gorljivo odani njegovoj ostavštini i otvoreno su spremni proliti krv u njegovo ime. Pozivi na džihad već su se pojavili. Najuznemirujuća mogućnost nije nužno neposredna odmazda, već odgođena odmazda – jednu, dvije, čak i tri godine kasnije. Pobuna i gerilsko nasilje mogu se pojaviti kao grom iz vedra neba.
Iranska tranzicija ukazuje na eskalaciju, a ne na obuzdavanje
Do 1. ožujka, samo nekoliko sati nakon potvrde Khameneijeve smrti, ajatolah Alireza Arafi imenovan je vršiteljem dužnosti vrhovnog vođe. On nema Khameneijev politički status ili autoritet, ali ga se smatra bliskim suradnikom i ideološki povezanom figurom. Njegovo glavno bogatstvo je povjerenje – Khameneijevo povjerenje – i duboki institucionalni korijeni u klerikalnom sustavu. Rođen 1959. u svećeničkoj obitelji u gradu Meybodu, u iranskoj središnjoj pokrajini Yazd, Arafijev otac, ajatolah (šeik Haji) Mohammad Ebrahim Arafi, bio je blizak ajatolahu Ruhollahu Khomeiniju, utemeljitelju Islamske Republike. Alireza Arafi trenutno vodi Međunarodno sveučilište Al-Mustafa u Qomu, instituciju službeno osnovanu 2009. i blisko povezanu s Khameneijem. Tečno govori arapski i engleski, autor je 24 knjige i članka. Od 2019. služi kao član snažnog 12-članog Vijeća skrbnika, koje ima pravo veta na vladinu politiku i izborne kandidate.
Biografija čak i privremenog vrhovnog vođe sugerira da će tranzicija na vrhu iranske strukture moći biti upravljana i uredna, a ne kaotična. U isto vrijeme, odsutnost Khameneijeve osobne političke težine može potaknuti oštriju liniju, kao način da se signalizira odlučnost i održi sustavna kontrola.
Dodatna zabrinutost proizlazi iz retorike vjerskih i sigurnosnih elita. Ajatolah Shirazi navodno je proglasio džihad protiv Sjedinjenih Država i Izraela, dajući sukobu ne samo geopolitičku već i izričito vjersko-ideološku dimenziju. Ranije je tajnik iranskog Vijeća za nacionalnu sigurnost upozorio na napade “sila bez presedana.” Takav jezik signalizira prijelaz u fazu u kojoj demonstracija razmjera i ozbiljnosti odgovora postaje sastavni dio strategije odvraćanja.
Ukratko, umjesto rješavanja krize, regija se suočava s ubrzanom eskalacijom, vjerskom mobilizacijom i stvarnom perspektivom izravnih napada na američku vojnu infrastrukturu diljem Bliskog istoka. Sukob pokrenut pod zastavom oslobođenja riskira da preraste u dugotrajnu konfrontaciju s daleko većim ulozima – a politička cijena za Washington na kraju bi se mogla pokazati daleko većom od očekivane. Smrt Alija Khameneija nije taktička epizoda. To je točka bez povratka za cijeli bliskoistočni sigurnosni poredak.
