Predsjednik Republike Zoran Milanović navodno planira izlazak na parlamentarne izbore 2028. godine – i to s vlastitom, nezavisnom listom. Iako sam još nije jasno i nedvosmisleno potvrdio takvu ambiciju, medijski napisi od prošlog tjedna bili su dovoljni da politička scena proključa. Mi smo bili prvi koji smo o tome pisali, a prije nego što je “Zoranova lista” uopće dobila konture, krenule su kalkulacije, procjene i nervozne reakcije.
U fokusu su potencijalni učinci takvog poteza na SDP i Možemo, stranke koje se percipiraju kao Milanoviću ideološki najbliže. Analitičari danima vagaju bi li mu taj izlazak više štetio ili koristio, bi li razlomio biračko tijelo lijevog centra ili ga mobilizirao. Istodobno se spekulira o tome koliko bi glasova mogao “otkinuti” i s desnog centra – od HDZ-a do Mosta i Domovinskog pokreta – te bi li ih uspio pretvoriti u presudnu prednost.
No iza te političke matematike stoji jednostavno pitanje: vodi li takva konstrukcija do premijerske pozicije ili do još jednog rasipanja glasova? Povijest ljevice u Hrvatskoj posljednjih godina obilježena je upravo nizom pogrešnih procjena i taktičkih promašaja. Politolog Ivan Šiber, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, za DW je poručio kako u toj kombinaciji ne vidi ništa pozitivno – ako je uopće vjerodostojna. Otvoreno priznaje da o Milanoviću ima prilično negativno mišljenje, osobito o njegovu stilu vođenja politike i beskonačnom sukobu s premijerom Andrejem Plenkovićem.
Dva brda
Šiber pritom naglašava da to nije izraz simpatija prema Plenkoviću. “Nemamo boljeg od Milanovića, nažalost”, kaže, ali dodaje da njihov sukob često djeluje kao sam sebi svrha – poput dva jarca na brvnu. U tom nadmetanju, smatra, sadržaj politike redovito pada u drugi plan. Kad je riječ o Zoranovoj listi, Šiber je još izravniji: nepotreban i štetan cirkus. Smatra da bi takav potez oslabio SDP, dio glasova prelio bi se Milanoviću, dio Možemo, a stranci bi moglo ostati tek ono što preostane – možda vrlo malo. Kao netko tko je sudjelovao u formiranju stranke, priznaje da ga takav scenarij posebno pogađa.
Kao alternativu vidi drastičniji, ali potencijalno učinkovitiji potez – povratak Milanovića na čelo SDP-a. Time bi se, doduše, priznalo da stranka desetak godina nije uspjela iznjedriti stabilnog i prepoznatljivog lidera. No takav bi manevar, procjenjuje, imao realnije šanse za uspjeh od nezavisne liste. Na pitanje o programskim razlikama između eventualne Milanovićeve liste, SDP-a i Možemo, Šiber reagira gotovo rezignirano. Tko još, pita, uopće ozbiljno raspravlja o programima? Nekad su, podsjeća, postojale jasne ideološke razlike – ljevica za oporezivanje bogatih, socijalne politike i protiv militarizacije. Danas je, tvrdi, sve svedeno na simboličke i povijesne podjele.
Te podjele, sažete u kodiranim pojmovima poput Jasenovac”i Bleiburg i dalje dominiraju javnim prostorom. Umjesto da se raspravlja o gospodarstvu, demografiji ili zdravstvenom sustavu, politički se sukobi često vrte oko interpretacija prošlosti. Hrvatska je, smatra Šiber, talac revizionističkih sporova – “mrtvi drže žive za noge”. Kao primjer navodi situacije u kojima ekstremne izjave ostaju bez političke reakcije, a društvo ostaje zarobljeno u stanju trajne ideološke napetosti. U takvom okruženju, kaže, i kombinacije oko Milanovićeve kandidature dobivaju dimenziju taktičkog nadmudrivanja, a ne programskog nadmetanja.
Drukčiji ton nudi politički analitičar Jaroslav Pecnik. On pretpostavlja da iza priče o “Zoranovoj listi” možda stoji dogovor Milanovića i predsjednika SDP-a Siniše Hajdaša Dončića. U tom kontekstu, cijela priča mogla bi biti signal – i HDZ-u i koalicijskim partnerima – da Milanović ostaje ključna figura lijevog spektra. Pecnik smatra da je Milanović sklon političkim eskapadama i “probnom balonu” kao metodi testiranja terena. Ako bi se doista uključio, teško da bi to učinio bez ambicije da bude premijerski kandidat. A to bi, upozorava, neminovno otvorilo pitanje odnosa snaga unutar cijele ljevice.
Rana najava, dodaje, omogućuje višestruko odmjeravanje: unutar SDP-a, u odnosu s Možemo te prema HDZ-u. Možda se procjenjuje da je Plenković nakon dugog i turbulentnog mandata politički istrošen. No jednako je moguće da je riječ o taktičkom pritisku i pregrupiranju prije konačne odluke. I Pecnik upozorava da su programska pitanja potisnuta u drugi plan. SDP je, doduše, najavio određene strateške smjernice, ali bez jasnog identitetskog zaokreta ljevica teško može povratiti izgubljeno povjerenje. Personalne kombinacije bez političkog sadržaja, kaže, kratkog su daha.
